|
Stavio sam šator na krov. Nije bila najgluplja ideja koju sam imao ali sada imam šator na krovu. Nitko ne zna da je tamo, ne, jer nitko nejde na krov u mojoj zgradi. Ne krivim ih, peti je kat i nema lifta. Što ćeš na krovu, ovak i onak? Dani pljuvanja sa ruba da čuješ "puc" su odavno ošli ća, skupa sa onima kada bacaš prožvakane kaugume na glave slučajnih prolaznika, jer kaugume se teško vade. Zašto bit dobar kad možeš ljudima bacat kaugume u kose. Osobito ako su to kose djevojčica sa kojima nikako drugačije nisi skupio elokvencije uspostavit kontakt nit dešifrirat zašto toliko to uopće želiš. Kako drugačije nego tako? Dobar izgovor zlata vrijedi. I mada i dalje ne kužim tko bi zlato dao za izgovor, razumijem da se nee stvari nisu mogle izgovoriti. "Bok", recimo. "Ja sam taj i taj", ili takvo što. Ne, to je tabu. To je kao ljubit se u usta. To smiju odrasli. Stoga ne, škvadra iz mog haustora se na krov ne penje, jerbo najčešće na pola puta do gore shvate da više nemaju deset te da je krov izgubio svu čar za njih, čak i za one koji su sa istim djevojčicama uspostavili, itekako, kontakt na tom istom krovu par godina nakon što su ih gađali kaugumama. I Možda zvuči nezrelo, jer jest, ali probajte pogodit nekog sa te udaljenosti. Mislim ima gomila faktora u igri. Vjetar, brzina, direkcija, jebeno nemoguće. Mislim da su nam opraštale samo iz respekta. Nismo ni mi bili sigurni što ciljamo, pogodit djevojčice il samo pogodit. Oboje je bilo poprilično kul. Čak ni tip sa četvrtog kata, kojemu je peti nadohvat noge, ne penje se više gore. On je debeo jer je uvijek bio debeo, i ne penje se gore jer je debeo i jer, objašnjava mi, će uvijek biti debeo. Plus, on ima i onu nadodatu traumu koju sam i da dijelio sa njime, ako ne i dalje, a ta je da nismo temeljite upoznavali nikoga na tom krovu, ponajmanje te djevojke koje svi ostali jesu, mada možda jesmo sebe same malo više nego ovi. On se upoznao kao debeloga. Ja sam se upoznao kao tip koji je gomilu godina kasnije otvorio šator tamo. I nisam pretjerano nezadovoljan. Ja sam oduvijek nosio šator gore. Samo što to nisam pretjerano primjećivao. I na nikog od njih nisam nabasjao na putu do gore, ponajviše jer malo tko od te škvadre živi u tom haustoru, jedinom u zgradi kojemu je brava od tavana, putem kojeg se ide na krov, vrhunski labava. Stoga me nitko nije vidio kako vodim unutarnji monolog pripreme izgovora da samo idem na spomenuti tavan spremiti šator kojega definitivno, koji ti je kurac, ne nosim dić na krov. Hah. Što ti je. I tek kada su vrata bila zatvorena sam se bacio na posao kao donji dio šatora na pod kroz kojega sam frustrirano gurao šipke da bi ih zabio u nepostojeću zemlju na kojoj sam ubrzo shvatio da ne mogu ležati prije nego što sam dofurao one spužve, čitavu gomilu njih, za meku podlogu, i... Oprostite, upravo sam kroz prozor čuo sljedeću rečenicu od nekog oca odgojno upitnih metoga koji deci govori da se "izvole šetati, neću vas vidjeti kako se igrate sa cvijećem i travom." Ne, zaista sam to upravo čuo. Vrijedilo je digresije. ... i stavio cigle na svaki dio kako bi spomenute šipke ipak nekako stajale na nečemu, jednu od kojih, govorim o ciglama, sam stavio sa unutarnje strane šatora da ga vjetar ljubomorno ne posudi na dan dva i zaboravi gdje ga je skupio te ustanovi na stablu neke opatice koja bi to zaista krivo protumačila. Ne znam ni sam kako ali slika mi je bila humoristična stoga je sada ovdje, vama na uslugu. I sada imam šator na krovu. Nisam siguran hoću li spavati u njemu večeras, no mogao bih. Mogao bih ga i srušiti, vratiti ga gdje sam ga pronašao, u hodnik pored ogledala, između ormarića za cipele i zida, gdje je stajao kada sam ga vidio danas ujutro i digao na krov.  |
| < | travanj, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
