|
Pogledaj me, rekla je, i teleportirala me trenutno natrag u mladost. Bio sam dječak spuštene glave pogleda u očeve cipele, stojeći ispred mene kao kameni titan, usidren u pokretu, statičan u namjerana, i koliko god sam gledao u njegove cipele i mrlje na svojima, problem neće nestati, pitanje neće biti odgovoreno, diverzijom moga pogleda ništa se neće promijeniti, mada će možda glas i pitanje biti glasnije. Mada, je li to pitanje? Nisu li sve naredbe potajno sa upitnikom na kraju? I tada sam se to pitao, i sada, ovaj put pogledom u njene crvene cipelice, crvene jer je takve htjela za godišnjicu i jer voli Čarobnjaka iz Oza. Ne voli Oz, doduše, golim frajerima usprkos. Što je ikada bilo sa tom serijom? Pogledaj me! Opet će. I sa naglaskom na "e" umjesto na prvom "o", što je apsolutno krivo no možda nije vrijeme za ukazati na to. Sumnjam da bi zapamtila da se i potrudi. Naglasci joj ne znače puno. Ni meni, zapravo, ali kada studiraš za jezičnim nacistima, tendencija nalaže skore promjene. Što bi ona na tom mom faksu? Prošla bi sa plamenim peticama, bez ikakvog problema. Na ispitima, spuštala bi poglede svakoga muškarca svojim autoritativnim, svrsishodnim glasom taman dovoljno da prepiše od kolegice koja je, nedostatkom tog talenta, morala nešto i naučiti. Neke žene postanu majke kada rode. Neke nauče i ranije. Njen glas nije bio majčin, i ja joj, jebote bolesne li misli, nisam bio sin, ali taj tooooon, jebote. Taj duboki, stručno izgrađeni, praksom otesani ton kojega zna imati ima isto djelovanje kao šamar kada si stariji. Šamar ne boli. Šamar te pretvara u dijete. I ne na onaj igrivi, slobodni, nevini način, ne. Ti si dijete na rubu suza, srušene vaze iza skupljenjih ti nogu. Nisam ja, mama. Nisam ja. Jesi li me čuo?! Pita. I pička li joj materina, tko si ona umišlja da je? Koji sam ti ja kurac? Podređeni?! Ej! Spremi taj ton odkud si ga našla, duboko između ošita i šupka ti, mene nećeš njime dobiti, i "ne, neću te pogledati, tko te jebe!" pomislim podignuvši pogled. Ima te zelene oći sa pjegama smeđe koje nikamo ne vode. Oči uvijek nekamo vode. U ljubav, u neugodu, u znatiženju. Njene su statična smrt. I taj vokalni učinak kojega ima uštimanog kao najplodniju violinu, oči ne dijele pogledom niti trenutka. Oči joj, zapravo, ne vjeruju, ne surađuju, nisu u igri, na suprotnom su timu, oči su savršen primjer zašto sam prohodao sa ovom djevojkom na prvom mjestu; nepredvidiva je. Svaki joj ud prati vlastiti trakt. Svaki korak u svojem smjeru. Ona je oluja utjelovljena. Oblak mušica na proljeće. Jato riba pred mreže ili naročito glasnim trajektom. I kada te voli, voli te rukom, voli te grudima, voli te poljupcima. Ali pojedinačno. Nikada u isto vrijeme. "Jesi li ili nisi..." Krene, i znam da sam svijesno zamutio posljednji dio tog pitanja, poradi dva nadasve jednostavna razloga. Prvi, koja god optužba koju mi uputi nije istinita, i samim time iziskuje priznanje i pokajanje. Ništa što ja mogu reći neće proizvesti drugačiji kraj ovoga scenarija. Osim kontra-napada, što me naučila ne raditi svom silom grižnje savjesti iz rafala automatske li joj puške koja puca suze, i svaka boli kao deteta koji prvi put vidi tuču te izađe vidjeti što to pada iz nebesa. Ono što je najgore, te suze, one nisu kalkulirane, nisu proračunate, one su iskrene suze tuge i izgubljenosti. I to, osim jedinog života iz njenih očiju, je i kontra stopper kakvoga bi se nogometni treneri dičili imati. Drugi, da, jesam ju varao, ali ona to ne zna, kao ni tko je ta osoba kao ni kada se to moglo dogoditi, stoga o tome neću brinuti. Nema tog traga, te poruke, tog omota poklona ili računa od istog koji je mogao ukazati na takvo što. Nema otiska ruža na kragni, nema poziva u noći, nema sumljivih izbivanja iz stana ili misteriozno neplaniranih poslovnih putovanja. Te osobe, što se Agathe Christi tiče, nema. Ona ne postoji. Stoga udri draga. Take your best shot. "Misliš li da sam budala?! Pogledaj me!" Nisam ni primjetio da mi je pogled opet na podu, i nikada nisam znao da ogrebotine parketa mogu biti tako zanimljive. Termiti rade svoje brloge negdje ispod, sigurno, taman dovoljno daleko od površine da je parket sjajan i zavisti vrijedan, pametni termiti koji jesu. Nebu im više bilo klope kad završe, ali tko kaže da se to mora dogoditi na ho ruk? Ne, jest ćemo ovaj pod, i propast ćemo kada više neće biti čega za pridržati nas. I da, dižem pogled natrag, radim facu kao u holivudskom filmu, sorta nezainteresiranosti i pažnje, kombinacija koju sam naučio od nje koju možda baš zato ne primječuje kada ju koristim, i čekam. Čekam da završi, čekam da me pita volim li ju, čekam čuti svoje riječi koje joj govorim; jer iskreno, tko zna što će one biti. Naš odnos biti će određen trenutnom inspiracijom ili uhodanom navikom mojega vokabulara. Tako sam se i doveo do ovdje. Riječima. Bilo bi samo razumno da me one izvuku. Bog zna da emocije nemaju veze sa time, o već dovoljno vremena da prijatelji počinju primjećivati. Ništa ne govore, ne, ne nama, i ne meni, jer kuže. Biti će to grdi prekid, govore si. Imamo li vatrometa za tu prigodu? Mora biti sjajan i glasan, da ne vidimo i ne čujemo što si rade. I mislim da se varaju. Biti će to hladan i otrovan prekid. Riječi će biti izrečene, i one nikada neće stati. "Ne znam zašto uopće živimo zajedno." Rekla je. Zanimljiva konstrukcija. Ne zašto smo zajedno. Ne zašto smo skupa. Ne zašto smo u vezi. Zašto živimo zajedno. U tom trenu, prvi put, strah se ušuljao u mene, no dovoljno brzo nestao da ju mogu nastaviti sustavno ignorirati. Ne. Ne može znati. Agatha, i sve to. Ne, ovo je bila odbjegla iskrena misao u cijelom tom monologu. Izšuljala se sa stražnjih vratiju i bacila šprint na prvu priliku. Stigla mi je direktno, kao špija u ratu. Gotovo da sam ugledao snop svijetla kada joj je pobjegla, iz ustiju joj. Ne voli me. Ne znam je li me ikada voljela. Na neku čudnu, ne sasvim jasnu foru, uspjelo me dirnuti to. Ne znam, pobogu, zašto, ali jest. Osjećao sam se blago povrijeđenim. Pizda, nisam znao da još ima tu sposobnost. I ne, nije kao da trebam njenu ljubav, ne. I nije kao da sam se nadao da me unutar cijele te zbrke i voli, ne. Nije mi uopće jasno, ni sad, zašto je to zaštrecnulo. Ne voli me. Što je okej, ne volim ni ja nju. Da, ne volim. Promatram ju kako urla, gestama posvuda, haljina koja joj inače stoji bizarno nezgrapno sada joj visi neodoljivo i neuredno, i dobro joj stoji. Kada pukne, biti će savšrena, pomislio sam, i smješak me odao, na veselje njene percepcije koja joj je otvorila sasvim novi snop dijareje, o kako ja mislim da je sve to smješno, kako je ona smješna, pa jesmo, smješni smo, i smješna sam, i tako dalje. Smješak je odavno nestao, a ona i dalje baljezga o njemu. Nešto kao ljubav, valjda. I u ovakvim situacijama je zbilja neodoljiva, i kužim zašto je večina mojih frendova žele pojebati, i da to nije zbog njene, meni, predivne zbrke u glavi joj, ne, nego zato što izgleda kao da nikada neće stati. Kao da je neiscrpni izvor energije duboko u njoj koji bi osvijetlio planetu, da želi. Ti kreteni to vežu za seks, da, takva je i bila prvo vrijeme, ali to nije ona. Ne, ona je spavalica koja voli zaspati čim svrši. Kao muškarac je. Možda sam je zato i zavolio. I tim trenucima kada iscrpljena zaspe pored mene, vidim prekrasnu neku djevojčicu koja u njoj jednako iscrpljeno spava od pola života igre skrivača. Ovaj će je posao dokrajčiti eventualno. Možda ne. Možda joj naš prekid probudi dovoljno inata da mi pokaže da može bolje. Spas kroz inat. Kako Hrvatski impuls. Ali zašto i dalje živimo zajedno? Mogao sam joj odgovoriti, da mi je dopustila. Možda i bi. Sve bi joj rekao. Ovako, progutao sam odgovor i utažio glad. "Znam zašto živimo zajedno, draga" topi se u mom stomaku. "Ovako zgodan frajer kao ja, uspješan, bogat" kiselina izgriza. "Tko me ne bi htio" pluta sa lošim vinom od prekjučer. Znaš zašto živimo zajedno, draga. I znaš zašto nikada nećemo imati dijete, mada ja nikad neću pitati ili tražiti jedno. Ili se oženiti, kad smo već kod toga. U crkvi, pritom. Hah, to bi bilo odlično. Starci bi ti na tome inzistirali. Ne znam što bi eksplodiralo u plamenu prvo, podij ili ja. Izgledala bi predivno u bijelom, znam. Kojega nikada ne nosi, naravno, jer privlači mrlje. Imala bi prekrasan smješak na licu dok bi ju preko praga prenio. Bila bi sretna, čak. Da, mislim da bi. Ne dugo, ali bi. To dugo nismo vidjeli, ha draga? Sreću? Gdje ima toga? Oćemo u zološki? Iscrpljeni se gledamo, svatko na svojoj sofi. Znojni smo kao nakon seksa. Soba smrdi na njega. Eros i Tanatos, valjda. Ili praši nekog tipa dok me nema doma. Možda je u ormaru, i gleda nas. Izađi pa ću i ja, rekao bi mu. Hoću li ikada njoj? Ne. Zašto završiti vezu od laži sa istinom? To bi srušilo svu ovu kulu od karata na naše glave, kretenski. Padale bi kao konfeti oko naših glava u slow motionu, kao riža na vjenčanju. Gledali bi se izgubljeno dok bi u forplanu mutne sitnice plivale kroz kadar. Muzika bi ušla u half tempo, orkestar probuđen, iz mola u dur u jednom taktu. I kada bi ju poljubio, svima na očigled, jer draga, zato živimo zajedno, znao bi da ju volim. Ne kao ženu, ne kao partnera, nego onako kako klinac voli kulu od pijeska u koju je utulio toliko pažnje i vremena. To je njegova kula. To su njegovi zidovi. To je njegova djevojka. "Oprosti, draga. Hadjmo u krevet. Razgovarati ćemo ujutro, kada se smirimo. Znaš da možemo preko ovoga. Kao što smo uvijek mogli. Dođi. Primi me za ruku. Ajmo ća."  |
|
Kažnjavati se je talent. Teži godinama vježbe, ali jedan dan, ako budeš dovoljno radio, mrzit ćeš se with the best of them. Koncept vrijedan truda, nema što. Nema boljeg osjećaja nego kada ti memorija, probuđena izletom uma koji se pokrenuo u neke sfere putovanja po Bog zna kojem kraju kolekcije ti sjećanja, kao livada nabruklih gljiva puhara koje u ovom zamišljanju nisu otrovne no svejedno pucaju sretno kada pored njih prođeš, ne traživši niti jedan stimulans ( mada je stimulans prokleto ružna riječ za nešto, ponekad, nježno i ugodno ), i naleti um na komadić nekog događaja prije, opet, Bog zna koliko vremena ( jer ponekad samo Bog zna te stvari, ne zato što mi je to poštapalica koja me poštapa) te uzme taj komadić i selektira ga za predstavljanje nekom sudu neugode ili čega god je odgovorno da te natjera da se kažnjavaš za mini situacijice koje su prošle tako davno da niti one ne vjeruju otiscima datuma na svojim nogama. I onda te opere val neugode, jer valovi svake emocije stoje na stand by'u, uporno pored tvoga tijela u slučaju da budu potrebni za prevaliti te, i pokriješ si lice dlanom na sreću svih bakterija koje se na njemu nalaze, koje se bace na stvaranje kojekakvih kolekcija novih prištića, jedan od kojih će se bahato ustanoviti posred nosa ti, što će kao posljedicu uzrokovati nedostatak poljubca na dejtu koji bi u protivnom rezultirao u poljubcu ali se djevojci prišt nije svidio, superficijalne li kulture u kojoj živimo. Ta će djevojka zatim otići u krevet te noći, nezadovoljna i sama nedostatkom pažnje prema usnama joj, te će sljedeći, možda, vikend opet izaći van, ovaj puta za toliko više nesigurna koliko ne bi bila da joj je netko zagriznuo doljnju usnu prošli vikend, i za toliko manje spremna racionalno razmisliti o tipu koji joj uleti visokim šarmom niskih emocija, te završi u krevetu te konzekventno tome u vezi sa totalnim debilom, jer samo totalni debili osvajaju divne djevojke ( ili si ja tako govorim u samoobrani), te provesti nadasve nekvalitetan život pun nezadovoljstva i kontemplacije o izborima koje je donijela, dok je tip iz početka priče konačno doveden do frendly ruba frustracije u kojem je istisnuo prišt na ogledalu svoje sestre jer mu je to bilo bliže od hodničnog što je natjeralo sestru da urla na njega da joj ne ulazi u sobu nikada a kamo li stiskat prištiće, te je provela toliko više vremena perući ga, što su upravo te minute potrebne bile da stigne na bus taman na vrijeme da vidi kako odlazi bez nje, zbog čega zakasni biti tamo u trenutku kada bi, inače, primjetila momka od sedam koji plače na klupi, pitala ga što je bilo i objasnila mu da je život lijep i da se ne smije kažnjavati poradi gluposti koje smo napravili, i možda bi mu rekla da se od njih samo može učiti, jer ne znam koliko je sestra mudra u ovoj priči. Dogegaju do mene šuljajući se kao loše vijesti, koje uvijek stignu prve no ko od nikuda, potapšaju me kao sve ostalo što me tapše, i sugeriraju mi da se mrzim što sam ono rekao, ili ono napravio, i ostave me da se gledam u imaginarno ogledalo i osjećam tjeskobu koje do tada nije bilo, no kako je uvijek spremna za koju joj je god svrha i dužnost, nije bila daleko kada sam ju pozvao na druženje. Želim biti ponosan na moje greške. Ne samo zato što su mogle biti gore, nego zato što nekom vanzemaljskom spektatoru kompletno i konfuzno nepotrebne za brinuti se oko, i jer greške čine život, ponekad. Ne greške tipa ne staviti kondom pa to čini život, ne, ne mislim tako doslovno. Bilo je tu pa sam morao razmisliti o tome. Učim udahnuti i staviti ih po strani. Učim pogledati ih oči i čekati da ne stanu, i nasmješe mi se kako bi bili prijatelji. Učim govoriti o njima dok ne izgube težinu, kao riječ koju ponavaljaš dovoljno dugo na glas dok ti kompletno ne izgubi smisao i pretvori se u lanac vokala ne signifirajući ništa osim zvuk. Zvuk od kojeg smo nastali. Zvuk zbog kojega idemo dalje.  |
|
Mogao bih pisati beskonačno dugo o njenom pogledu koji je usmjeren ka meni nasilno kao Sauronovo sudnje oko smrti taj tren kada sam ušao u prostoriju. I mada bi mogao pripisati količinu njene atencije jednostavnim ulaskom u prostoriju kao kompliment, poznajući nju, možda ne bih bio u pravu. Trajalo je nadasve kratko. Dovoljno dugo da me zamrzi iznova, i ode pogled dalje, mjenjajući izraz u smijeh u savršenoj proporciji odlaska sa moga lica na neko drugo. Ne uzimam joj to za zlo. Taj je smješak namješten. Na autopilotu. Jedan od onih koje nosimo u slučaju javnog izlaganja. Jedan od onih kada te zabole usne nakon nekog vremena, no pokušavaš ga ostaviti na licu dovoljno dugo dok osoba sa kojom ne govoriš odvrati pogled dovoljno dugo da opustiš lice i vratiš smiješak natrag. U tom je trenutku odmora kretenski iskrena. Njeno lice, istrenirano u rangu slonova bijele boje u cirkusima planete, u tom trenutku jednostavnosti sruši gard, padne zid, resetira se i opusti, i rekolekcija pravih emocija, odavno zataškanih u kutu negdje gdje takvi kutovi obično budu, ispliva na površinu njenog lica kao balončići odbjelog zraka koje ne možeš više zaustaviti, ne, pobjegli su, pobjedonosni su, sva sila slobode i ljepote ih fura gore, i neće stati za ništa i nikoga. Dobro, osim ako imaš kantu veću od baločnića i zaustaviš ih na taj način. Što je pogubno za moju poantu stoga ne vizualiziram to tako. No, u tom trenutku odmora njenog lica, sve ono što je do sada tajila vrati se natrag u gesti iskrenosti koju malo tko može dovesti na svijet, i mojim emocijama prema njoj usprkos, u tom je trenutku prelijepa. Ne prekrasna, jer nije nimalo krasna kako god okreneš. Ne, nema poze, kuta gledanja ili vizure koja joj može zatajiti bore mržnje, ljubomore i nesigurnosti koje nosi kao trofeje nekih pobjeda koje su se u tom trenutku činile nadasve važne pobijediti. Krasna neće biti. Ne meni. Ne, ti dani su prošli. No u tom trenutku, kojeg sad odviše spominjem iznova, njena iskrenost je razoružavajuća. Balončići se kreću ka površini njenog lica. Neki mali neki manje mali. Prvi, jer su najmanji, stižu oni iritacije prema sugovorniku koji je imao sreće maknuti pogled u tom trenutku da ih ne spozna, mada da ga nije maknuo oni ne bi ni isplivali. Ne, tada bi se svi baločnići spojili u jedan grozno veliki, i strah me da se takav skuplja odviše dugo u njoj, i u ime njenog zdravlja se nadam da lice često odmori na ovaj način da se više ne skuplja u njoj nego vani. Naočigled joj. Možda ih onda prepozna. Zatim arogancija. Ne znam zašto je taj redosljed balončića, no taj je. Arogancija, i jako brzo nešto tipa ljubomora, mislim, na to da se ne trude sa njom tako lažno govoriti. Jer, strahujem, lažna ljupkost za nju znak je poštovanja. Razni balončići skaču na sve strane, i putuju gore ka slobodi dok se portal ne zatvori, no onaj najsporiji i najveći, debeo i pažljiv no možda sa najvećim veseljem što se penje, balončić takve veličine da bi se oni glomazni kitovi svijeta iz poštovanja naklonili, balončić koji slama i stvara persone preko noći, penje se i prijeti joj oduzeti moć prenemaganja i potaknuti čitav niz i sklop i kombinaciju emocija koje bi, po dogovoru, ispustile sve suze ovoga svijeta, što si u javnosti nikako ne smije dopustiti, balončić koji taji i čuva i rida o; umor. I tek kad joj dotakne lice, i kada ju oda bezgrešno za sve koji promatraju, kada njeno lice i njene pore cijede taj umor na rubu da izgubi kontrolu, ona zatvori ventil, jer eto pogled sugovornika se vraća, i smješak je natrag kao izgubljenoj starleti na live TV showu. Stojim pred vratima, jer sam upravo ušao, i nađem se kako ju promatram, i mada već polako urlam na sebe da se pokrenem prije nego što me pogleda opet, ili prije nego što svi primjete da ju promatram kretenski, stojim tamo i gledam ju. I kada se taj pogled vratio natrag, svoj sam spustio nastavio hodati prema šanku, jer je šank bio najdalji od nje što mogu ići.  |
|
Napisao sam post i izbrisao ga. Radim to često u zadnje vrijeme. Dogodi mi se da se raspišem o tematici koja je, sasvim možda, prisutna u mojoj glavi, uvjeren koliko mogu biti da me ti problemi muče i zaista stojim iza svih tih rečenica koje pišem, i negdje na kraju, tamo negdje kada me pukne prvi dojam da je tekst gotov nakon čega se tjeram nastaviti čisto znatiželje radi, sine mi kako te osjećaje uopće ne osjećam. Ili, ako ih osjećam, da ne bih trebao. I onda stanem. Mislim, mogu lagati, da. Što nije neki problem. Riječi me usmjere negdje gdje ne poznajem biti i ostanem tamo kao gost, raskomoćen komforno na tuđoj fotelji koju sam zaslužio tek imaginacijom, i pretendiram neko vrijeme da sam stalni starosjedioc u tom nekom prostoru, bahato mijenjajući zavjese i farbajući zidove i ustanoviti se tamo kao konfuzna institucija sa zdravom dozom samopouzdanja. Sada sam ovdje, samozadovoljno bi si rekao u brk kojeg puštam kako bi si mogao samozadovoljno govoriti stvari u brk, nimalo zato što su brkovi popularni u zadnje vrijeme, usprkos najmanjoj namjeri da se u njih samozadovoljno govori. Ne znam čemu brkovi, onda. Da škaklja djevojke dok se ljubimo? Je, fajn, ako ti je to furka. Reklame za Gillette nas nemilosrdno uvjeravaju da je obrnuto, sa svojim mnogo zgodnim na rubu maloljetnosti curkama sa atletskim frajerima koji uspjevaju, redovito, privući i moju pažnju, obrijani tako friško, tako mekane im kože, gotovo bi mogli samozadovoljno tepati si u brk, da ga nisu netom obrijali, no ništa zato, ove curke do njih dodirivaju ih na načine koji su u mnogim zemljama svijeta ilegalni, za razliku od nama, o čari li kapitalizma o. Mogao bih ostati tamo nadasve dugo vremena, ali prije ili kasnije, ili nikad, dakle ponekad, zapravo, pukne me taj osjećaj grižnje savjesti. Prvenstveno, sjetim se određenih ljudi za koje znam da čitaju, i mada me zaboli fantastično za njihovu prisutnost, prođe mi kroz glavu da neke od tih stvari nisu istinite, ili da ne bih htio da jesu, i njihova me prisutnost podsjeti na zašto bježim od neistine ili onoga što se nadam da su neistine van virtualnog svijeta. Ponekad se nađem u laži koja mi godi, i ostanem tamo nadasve pretjerano, samo zato što mogu i zato što možda ne pišem o sebi već o nekom izmišljenom liku kojeg sam izmislio kako bi se mogao naći u laži u kojoj se ne bih mogao naći sam. On je moj mali Tyler Durden, furam ga naokolo kao plišanog medu, on me ufurava u sve klubove, zna sve veze i sva događanja. Pretendiram da sam on, i kurčim se njegovim postojanjem sam sebi kao zgodna curka pred ogledalom, za koju sam se uvijek pitao gledali se iole manje od mene, ujutro recimo, na putu do kupaone. Dignem majicu, gledam si trbuh, zabrijem si jednu od krajnosti i odem pišat. Zanima me previše toga kog djevojaka. I ne, ne osjećam se kao žena u muškom, ne, ali imam dojam da je nosit haljine neopisivi gušt. Danas sam izbrisao post, ne zato što sam lagao. I ne zato što sam govorio istinu. Izbrisao sam ga jer je njegov kraj iziskivao da pišem o onome o čemu ne mogu pisati. Emocije su u igri, i izgubljene ljubavi, i zaljubljenost i povrijeđene djevojke. I ta mi tematika ne da pišem o usamljenosti. Što sam blago, ali tek blago, mada proljeće obećaje razdrmati to nadasve. O tome ne pišem jer ne želim pisati o stvarima koje mi ne daju da pišem o stvarima o kojima želim pisati o. Ne želim izgubiti tu slobodu. No sjetim je se i stanem, i ne dam se dalje. Ne zato što me strah da će možda pročitati, ili zato što joj sve to nisam izgovorio, nego zato što sam povrijedio nekoga, i užasno mi je žao zbog toga. Bojim se, samo toga, da ću povrijediti je iznova. Ako ne ništa, u mislima i tekstu. Stoga pišem o svim nekim stvarima koje nisu ona, i to mi ide, kada imam nešto drugo za reći. I možda dođe dan kad ću si dopustiti plačipičkasto pisati o usamljenosti, ali ne još. To je jebeno ne zaslužujem.  |
| < | ožujak, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
