Marketing
Trofeji.
Pogledaj me, rekla je, i teleportirala me trenutno natrag u mladost. Bio sam dječak spuštene glave pogleda u očeve cipele, stojeći ispred mene kao kameni titan, usidren u pokretu, statičan u namjerana, i koliko god sam gledao u njegove cipele i mrlje na svojima, problem neće nestati, pitanje neće biti odgovoreno, diverzijom moga pogleda ništa se neće promijeniti, mada će možda glas i pitanje biti glasnije. Mada, je li to pitanje? Nisu li sve naredbe potajno sa upitnikom na kraju? I tada sam se to pitao, i sada, ovaj put pogledom u njene crvene cipelice, crvene jer je takve htjela za godišnjicu i jer voli Čarobnjaka iz Oza. Ne voli Oz, doduše, golim frajerima usprkos. Što je ikada bilo sa tom serijom?
Pogledaj me! Opet će. I sa naglaskom na "e" umjesto na prvom "o", što je apsolutno krivo no možda nije vrijeme za ukazati na to. Sumnjam da bi zapamtila da se i potrudi. Naglasci joj ne znače puno. Ni meni, zapravo, ali kada studiraš za jezičnim nacistima, tendencija nalaže skore promjene. Što bi ona na tom mom faksu? Prošla bi sa plamenim peticama, bez ikakvog problema. Na ispitima, spuštala bi poglede svakoga muškarca svojim autoritativnim, svrsishodnim glasom taman dovoljno da prepiše od kolegice koja je, nedostatkom tog talenta, morala nešto i naučiti. Neke žene postanu majke kada rode. Neke nauče i ranije. Njen glas nije bio majčin, i ja joj, jebote bolesne li misli, nisam bio sin, ali taj tooooon, jebote. Taj duboki, stručno izgrađeni, praksom otesani ton kojega zna imati ima isto djelovanje kao šamar kada si stariji. Šamar ne boli. Šamar te pretvara u dijete. I ne na onaj igrivi, slobodni, nevini način, ne. Ti si dijete na rubu suza, srušene vaze iza skupljenjih ti nogu. Nisam ja, mama. Nisam ja.
Jesi li me čuo?! Pita. I pička li joj materina, tko si ona umišlja da je? Koji sam ti ja kurac? Podređeni?! Ej! Spremi taj ton odkud si ga našla, duboko između ošita i šupka ti, mene nećeš njime dobiti, i "ne, neću te pogledati, tko te jebe!" pomislim podignuvši pogled. Ima te zelene oći sa pjegama smeđe koje nikamo ne vode. Oči uvijek nekamo vode. U ljubav, u neugodu, u znatiženju. Njene su statična smrt. I taj vokalni učinak kojega ima uštimanog kao najplodniju violinu, oči ne dijele pogledom niti trenutka. Oči joj, zapravo, ne vjeruju, ne surađuju, nisu u igri, na suprotnom su timu, oči su savršen primjer zašto sam prohodao sa ovom djevojkom na prvom mjestu; nepredvidiva je. Svaki joj ud prati vlastiti trakt. Svaki korak u svojem smjeru. Ona je oluja utjelovljena. Oblak mušica na proljeće. Jato riba pred mreže ili naročito glasnim trajektom. I kada te voli, voli te rukom, voli te grudima, voli te poljupcima. Ali pojedinačno. Nikada u isto vrijeme.
"Jesi li ili nisi..." Krene, i znam da sam svijesno zamutio posljednji dio tog pitanja, poradi dva nadasve jednostavna razloga. Prvi, koja god optužba koju mi uputi nije istinita, i samim time iziskuje priznanje i pokajanje. Ništa što ja mogu reći neće proizvesti drugačiji kraj ovoga scenarija. Osim kontra-napada, što me naučila ne raditi svom silom grižnje savjesti iz rafala automatske li joj puške koja puca suze, i svaka boli kao deteta koji prvi put vidi tuču te izađe vidjeti što to pada iz nebesa. Ono što je najgore, te suze, one nisu kalkulirane, nisu proračunate, one su iskrene suze tuge i izgubljenosti. I to, osim jedinog života iz njenih očiju, je i kontra stopper kakvoga bi se nogometni treneri dičili imati.
Drugi, da, jesam ju varao, ali ona to ne zna, kao ni tko je ta osoba kao ni kada se to moglo dogoditi, stoga o tome neću brinuti. Nema tog traga, te poruke, tog omota poklona ili računa od istog koji je mogao ukazati na takvo što. Nema otiska ruža na kragni, nema poziva u noći, nema sumljivih izbivanja iz stana ili misteriozno neplaniranih poslovnih putovanja. Te osobe, što se Agathe Christi tiče, nema. Ona ne postoji. Stoga udri draga. Take your best shot.
"Misliš li da sam budala?! Pogledaj me!" Nisam ni primjetio da mi je pogled opet na podu, i nikada nisam znao da ogrebotine parketa mogu biti tako zanimljive. Termiti rade svoje brloge negdje ispod, sigurno, taman dovoljno daleko od površine da je parket sjajan i zavisti vrijedan, pametni termiti koji jesu. Nebu im više bilo klope kad završe, ali tko kaže da se to mora dogoditi na ho ruk? Ne, jest ćemo ovaj pod, i propast ćemo kada više neće biti čega za pridržati nas. I da, dižem pogled natrag, radim facu kao u holivudskom filmu, sorta nezainteresiranosti i pažnje, kombinacija koju sam naučio od nje koju možda baš zato ne primječuje kada ju koristim, i čekam. Čekam da završi, čekam da me pita volim li ju, čekam čuti svoje riječi koje joj govorim; jer iskreno, tko zna što će one biti. Naš odnos biti će određen trenutnom inspiracijom ili uhodanom navikom mojega vokabulara. Tako sam se i doveo do ovdje. Riječima. Bilo bi samo razumno da me one izvuku. Bog zna da emocije nemaju veze sa time, o već dovoljno vremena da prijatelji počinju primjećivati. Ništa ne govore, ne, ne nama, i ne meni, jer kuže. Biti će to grdi prekid, govore si. Imamo li vatrometa za tu prigodu? Mora biti sjajan i glasan, da ne vidimo i ne čujemo što si rade. I mislim da se varaju. Biti će to hladan i otrovan prekid. Riječi će biti izrečene, i one nikada neće stati.
"Ne znam zašto uopće živimo zajedno." Rekla je. Zanimljiva konstrukcija. Ne zašto smo zajedno. Ne zašto smo skupa. Ne zašto smo u vezi. Zašto živimo zajedno. U tom trenu, prvi put, strah se ušuljao u mene, no dovoljno brzo nestao da ju mogu nastaviti sustavno ignorirati. Ne. Ne može znati. Agatha, i sve to. Ne, ovo je bila odbjegla iskrena misao u cijelom tom monologu. Izšuljala se sa stražnjih vratiju i bacila šprint na prvu priliku. Stigla mi je direktno, kao špija u ratu. Gotovo da sam ugledao snop svijetla kada joj je pobjegla, iz ustiju joj. Ne voli me. Ne znam je li me ikada voljela. Na neku čudnu, ne sasvim jasnu foru, uspjelo me dirnuti to. Ne znam, pobogu, zašto, ali jest. Osjećao sam se blago povrijeđenim. Pizda, nisam znao da još ima tu sposobnost. I ne, nije kao da trebam njenu ljubav, ne. I nije kao da sam se nadao da me unutar cijele te zbrke i voli, ne. Nije mi uopće jasno, ni sad, zašto je to zaštrecnulo. Ne voli me. Što je okej, ne volim ni ja nju. Da, ne volim.
Promatram ju kako urla, gestama posvuda, haljina koja joj inače stoji bizarno nezgrapno sada joj visi neodoljivo i neuredno, i dobro joj stoji. Kada pukne, biti će savšrena, pomislio sam, i smješak me odao, na veselje njene percepcije koja joj je otvorila sasvim novi snop dijareje, o kako ja mislim da je sve to smješno, kako je ona smješna, pa jesmo, smješni smo, i smješna sam, i tako dalje. Smješak je odavno nestao, a ona i dalje baljezga o njemu. Nešto kao ljubav, valjda. I u ovakvim situacijama je zbilja neodoljiva, i kužim zašto je večina mojih frendova žele pojebati, i da to nije zbog njene, meni, predivne zbrke u glavi joj, ne, nego zato što izgleda kao da nikada neće stati. Kao da je neiscrpni izvor energije duboko u njoj koji bi osvijetlio planetu, da želi. Ti kreteni to vežu za seks, da, takva je i bila prvo vrijeme, ali to nije ona. Ne, ona je spavalica koja voli zaspati čim svrši. Kao muškarac je. Možda sam je zato i zavolio. I tim trenucima kada iscrpljena zaspe pored mene, vidim prekrasnu neku djevojčicu koja u njoj jednako iscrpljeno spava od pola života igre skrivača. Ovaj će je posao dokrajčiti eventualno. Možda ne. Možda joj naš prekid probudi dovoljno inata da mi pokaže da može bolje. Spas kroz inat. Kako Hrvatski impuls.
Ali zašto i dalje živimo zajedno? Mogao sam joj odgovoriti, da mi je dopustila. Možda i bi. Sve bi joj rekao. Ovako, progutao sam odgovor i utažio glad. "Znam zašto živimo zajedno, draga" topi se u mom stomaku. "Ovako zgodan frajer kao ja, uspješan, bogat" kiselina izgriza. "Tko me ne bi htio" pluta sa lošim vinom od prekjučer. Znaš zašto živimo zajedno, draga. I znaš zašto nikada nećemo imati dijete, mada ja nikad neću pitati ili tražiti jedno. Ili se oženiti, kad smo već kod toga. U crkvi, pritom. Hah, to bi bilo odlično. Starci bi ti na tome inzistirali. Ne znam što bi eksplodiralo u plamenu prvo, podij ili ja. Izgledala bi predivno u bijelom, znam. Kojega nikada ne nosi, naravno, jer privlači mrlje. Imala bi prekrasan smješak na licu dok bi ju preko praga prenio. Bila bi sretna, čak. Da, mislim da bi. Ne dugo, ali bi. To dugo nismo vidjeli, ha draga? Sreću? Gdje ima toga? Oćemo u zološki?
Iscrpljeni se gledamo, svatko na svojoj sofi. Znojni smo kao nakon seksa. Soba smrdi na njega. Eros i Tanatos, valjda. Ili praši nekog tipa dok me nema doma. Možda je u ormaru, i gleda nas. Izađi pa ću i ja, rekao bi mu. Hoću li ikada njoj? Ne. Zašto završiti vezu od laži sa istinom? To bi srušilo svu ovu kulu od karata na naše glave, kretenski. Padale bi kao konfeti oko naših glava u slow motionu, kao riža na vjenčanju. Gledali bi se izgubljeno dok bi u forplanu mutne sitnice plivale kroz kadar. Muzika bi ušla u half tempo, orkestar probuđen, iz mola u dur u jednom taktu. I kada bi ju poljubio, svima na očigled, jer draga, zato živimo zajedno, znao bi da ju volim. Ne kao ženu, ne kao partnera, nego onako kako klinac voli kulu od pijeska u koju je utulio toliko pažnje i vremena. To je njegova kula. To su njegovi zidovi. To je njegova djevojka.
"Oprosti, draga. Hadjmo u krevet. Razgovarati ćemo ujutro, kada se smirimo. Znaš da možemo preko ovoga. Kao što smo uvijek mogli. Dođi. Primi me za ruku. Ajmo ća."
Post je objavljen 24.03.2013. u 13:37 sati.