Marketing
Svijet je da se uništi.
Kažnjavati se je talent. Teži godinama vježbe, ali jedan dan, ako budeš dovoljno radio, mrzit ćeš se with the best of them. Koncept vrijedan truda, nema što. Nema boljeg osjećaja nego kada ti memorija, probuđena izletom uma koji se pokrenuo u neke sfere putovanja po Bog zna kojem kraju kolekcije ti sjećanja, kao livada nabruklih gljiva puhara koje u ovom zamišljanju nisu otrovne no svejedno pucaju sretno kada pored njih prođeš, ne traživši niti jedan stimulans ( mada je stimulans prokleto ružna riječ za nešto, ponekad, nježno i ugodno ), i naleti um na komadić nekog događaja prije, opet, Bog zna koliko vremena ( jer ponekad samo Bog zna te stvari, ne zato što mi je to poštapalica koja me poštapa) te uzme taj komadić i selektira ga za predstavljanje nekom sudu neugode ili čega god je odgovorno da te natjera da se kažnjavaš za mini situacijice koje su prošle tako davno da niti one ne vjeruju otiscima datuma na svojim nogama. I onda te opere val neugode, jer valovi svake emocije stoje na stand by'u, uporno pored tvoga tijela u slučaju da budu potrebni za prevaliti te, i pokriješ si lice dlanom na sreću svih bakterija koje se na njemu nalaze, koje se bace na stvaranje kojekakvih kolekcija novih prištića, jedan od kojih će se bahato ustanoviti posred nosa ti, što će kao posljedicu uzrokovati nedostatak poljubca na dejtu koji bi u protivnom rezultirao u poljubcu ali se djevojci prišt nije svidio, superficijalne li kulture u kojoj živimo. Ta će djevojka zatim otići u krevet te noći, nezadovoljna i sama nedostatkom pažnje prema usnama joj, te će sljedeći, možda, vikend opet izaći van, ovaj puta za toliko više nesigurna koliko ne bi bila da joj je netko zagriznuo doljnju usnu prošli vikend, i za toliko manje spremna racionalno razmisliti o tipu koji joj uleti visokim šarmom niskih emocija, te završi u krevetu te konzekventno tome u vezi sa totalnim debilom, jer samo totalni debili osvajaju divne djevojke ( ili si ja tako govorim u samoobrani), te provesti nadasve nekvalitetan život pun nezadovoljstva i kontemplacije o izborima koje je donijela, dok je tip iz početka priče konačno doveden do frendly ruba frustracije u kojem je istisnuo prišt na ogledalu svoje sestre jer mu je to bilo bliže od hodničnog što je natjeralo sestru da urla na njega da joj ne ulazi u sobu nikada a kamo li stiskat prištiće, te je provela toliko više vremena perući ga, što su upravo te minute potrebne bile da stigne na bus taman na vrijeme da vidi kako odlazi bez nje, zbog čega zakasni biti tamo u trenutku kada bi, inače, primjetila momka od sedam koji plače na klupi, pitala ga što je bilo i objasnila mu da je život lijep i da se ne smije kažnjavati poradi gluposti koje smo napravili, i možda bi mu rekla da se od njih samo može učiti, jer ne znam koliko je sestra mudra u ovoj priči.
Dogegaju do mene šuljajući se kao loše vijesti, koje uvijek stignu prve no ko od nikuda, potapšaju me kao sve ostalo što me tapše, i sugeriraju mi da se mrzim što sam ono rekao, ili ono napravio, i ostave me da se gledam u imaginarno ogledalo i osjećam tjeskobu koje do tada nije bilo, no kako je uvijek spremna za koju joj je god svrha i dužnost, nije bila daleko kada sam ju pozvao na druženje.
Želim biti ponosan na moje greške. Ne samo zato što su mogle biti gore, nego zato što nekom vanzemaljskom spektatoru kompletno i konfuzno nepotrebne za brinuti se oko, i jer greške čine život, ponekad. Ne greške tipa ne staviti kondom pa to čini život, ne, ne mislim tako doslovno. Bilo je tu pa sam morao razmisliti o tome.
Učim udahnuti i staviti ih po strani. Učim pogledati ih oči i čekati da ne stanu, i nasmješe mi se kako bi bili prijatelji. Učim govoriti o njima dok ne izgube težinu, kao riječ koju ponavaljaš dovoljno dugo na glas dok ti kompletno ne izgubi smisao i pretvori se u lanac vokala ne signifirajući ništa osim zvuk. Zvuk od kojeg smo nastali. Zvuk zbog kojega idemo dalje.
Post je objavljen 17.03.2013. u 13:24 sati.