|
Napisao sam post i izbrisao ga. Radim to često u zadnje vrijeme. Dogodi mi se da se raspišem o tematici koja je, sasvim možda, prisutna u mojoj glavi, uvjeren koliko mogu biti da me ti problemi muče i zaista stojim iza svih tih rečenica koje pišem, i negdje na kraju, tamo negdje kada me pukne prvi dojam da je tekst gotov nakon čega se tjeram nastaviti čisto znatiželje radi, sine mi kako te osjećaje uopće ne osjećam. Ili, ako ih osjećam, da ne bih trebao. I onda stanem. Mislim, mogu lagati, da. Što nije neki problem. Riječi me usmjere negdje gdje ne poznajem biti i ostanem tamo kao gost, raskomoćen komforno na tuđoj fotelji koju sam zaslužio tek imaginacijom, i pretendiram neko vrijeme da sam stalni starosjedioc u tom nekom prostoru, bahato mijenjajući zavjese i farbajući zidove i ustanoviti se tamo kao konfuzna institucija sa zdravom dozom samopouzdanja. Sada sam ovdje, samozadovoljno bi si rekao u brk kojeg puštam kako bi si mogao samozadovoljno govoriti stvari u brk, nimalo zato što su brkovi popularni u zadnje vrijeme, usprkos najmanjoj namjeri da se u njih samozadovoljno govori. Ne znam čemu brkovi, onda. Da škaklja djevojke dok se ljubimo? Je, fajn, ako ti je to furka. Reklame za Gillette nas nemilosrdno uvjeravaju da je obrnuto, sa svojim mnogo zgodnim na rubu maloljetnosti curkama sa atletskim frajerima koji uspjevaju, redovito, privući i moju pažnju, obrijani tako friško, tako mekane im kože, gotovo bi mogli samozadovoljno tepati si u brk, da ga nisu netom obrijali, no ništa zato, ove curke do njih dodirivaju ih na načine koji su u mnogim zemljama svijeta ilegalni, za razliku od nama, o čari li kapitalizma o. Mogao bih ostati tamo nadasve dugo vremena, ali prije ili kasnije, ili nikad, dakle ponekad, zapravo, pukne me taj osjećaj grižnje savjesti. Prvenstveno, sjetim se određenih ljudi za koje znam da čitaju, i mada me zaboli fantastično za njihovu prisutnost, prođe mi kroz glavu da neke od tih stvari nisu istinite, ili da ne bih htio da jesu, i njihova me prisutnost podsjeti na zašto bježim od neistine ili onoga što se nadam da su neistine van virtualnog svijeta. Ponekad se nađem u laži koja mi godi, i ostanem tamo nadasve pretjerano, samo zato što mogu i zato što možda ne pišem o sebi već o nekom izmišljenom liku kojeg sam izmislio kako bi se mogao naći u laži u kojoj se ne bih mogao naći sam. On je moj mali Tyler Durden, furam ga naokolo kao plišanog medu, on me ufurava u sve klubove, zna sve veze i sva događanja. Pretendiram da sam on, i kurčim se njegovim postojanjem sam sebi kao zgodna curka pred ogledalom, za koju sam se uvijek pitao gledali se iole manje od mene, ujutro recimo, na putu do kupaone. Dignem majicu, gledam si trbuh, zabrijem si jednu od krajnosti i odem pišat. Zanima me previše toga kog djevojaka. I ne, ne osjećam se kao žena u muškom, ne, ali imam dojam da je nosit haljine neopisivi gušt. Danas sam izbrisao post, ne zato što sam lagao. I ne zato što sam govorio istinu. Izbrisao sam ga jer je njegov kraj iziskivao da pišem o onome o čemu ne mogu pisati. Emocije su u igri, i izgubljene ljubavi, i zaljubljenost i povrijeđene djevojke. I ta mi tematika ne da pišem o usamljenosti. Što sam blago, ali tek blago, mada proljeće obećaje razdrmati to nadasve. O tome ne pišem jer ne želim pisati o stvarima koje mi ne daju da pišem o stvarima o kojima želim pisati o. Ne želim izgubiti tu slobodu. No sjetim je se i stanem, i ne dam se dalje. Ne zato što me strah da će možda pročitati, ili zato što joj sve to nisam izgovorio, nego zato što sam povrijedio nekoga, i užasno mi je žao zbog toga. Bojim se, samo toga, da ću povrijediti je iznova. Ako ne ništa, u mislima i tekstu. Stoga pišem o svim nekim stvarima koje nisu ona, i to mi ide, kada imam nešto drugo za reći. I možda dođe dan kad ću si dopustiti plačipičkasto pisati o usamljenosti, ali ne još. To je jebeno ne zaslužujem.  |
| < | ožujak, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
