Marketing
Plašt.
Nejdem doma bez borbe, viknula je zima pobjedonosno. Jer je nosilo pobjedu. Barem što se proljeća tiče, koje je kapituliralo bez previše vike, popuštajući pred Gospođom sa svim dužnim poštovanjem. Jer proljeće je mlado. Zima je gospođa u godinama. Njoj se poštovanje pripisuje po defaultu. Nešto kao Depresiji. Neke stvari treba zagrliti u dolasku.
Moj kaput, koji je sasvim nov, balav i veseli kao novorođeni peso, skače sa klinče na moja ramena pri svakom izlasku, jer mi ne pada na pamet ostaviti ga doma. Oštrikan je od strane prijateljice moje bivše, i mislim da će me uvijek podsjećati na nju. Ne na prijateljicu. Na bivšu. Crni je i prekrasan. Čak, imam neki kretenski dojam, miriše na nju. Čak i nakon izlaska iz nekih britija gdje su cigarete dominirale prostorom kao tamjan u crkvi, od kojeg, čujem, nikada ne izađeš posudbom njegovog mirisa. Zašto cigarete ne miriše na tamjan mi nikada neće biti jasno. Uglavnom, izlaskom iz te neke zadimljene prostorije koja te trenutno zagrlila i pretvorila u sebe samim ulaskom, ne mirišem toliko na cigarete koliko na nju. Zapravo, kaput je takav. Ja, ja sam prilagodljiv. Njen miris je iz moje kože odavno odputovao. Ali kaput ima svoju neku memoriju. Ili je memorija moja, i sada nostalgično, psihosomatski krije njen miris u kaput kada ne gledam, zajebana koja je. No kaput je zaista otporan na kapitalizam. Jer što drugo su cigarete ako ne Njegovo Veličanstvo Zla? Ne, odbijam ikonsku ( riječ? ) sliku umjetnika sa pljugom u ruci. Ne, ni melankoličnu poetu sa jednom iza uha. Ne, cigarete nisu romantične. Ali najveći trik kojega je Sotona ikada isfurao je to što je uvjerio planetu da ne postoji. I Kayzer Sose puši.
Kompletno nebitno, govorim o kaputu otpornom na nove mirise. Ne, on brije svoju briju i radi svoj rad, i tvrdoglavo je ustrajan u navikama. Time me pretvara u superheroja, otpornog ne na metke ili udarce, nego na dim. Dim depre. Dim cigareta. Dim seksa. Dim baklja koje on pali a pakao je uvijek sa njim. Dim indijanske vatrice kojima mi šalju signale o bijelcima koji stižu. Dim automobila pri kraju svoje ere.
Zaista digresiram, radi se o kaputu. Crnom kaputu neke svoje sorte, krojenog po slikama koje sam pronalazio po internetima, tražeći fotografije visokih, markantnih muškaraca u visokim, markantnim kaputima krojene za takve. Kroj se da suziti. Muškarci ostaju kakvi jesu. Slabo se peru. Ti, ja, i Baraba. I sa kolekcijom tih fotografija ušuljao sam se u atelje te djevojke, od koje smo oboje uvjereni da jedan drugoga ne volimo poradi tog prekida sa njenom prijateljicom, mojom bivšom, i odabrali smo tu jednu i ona se dala poslu. Par mjeseci kasnije, prekid je pao. Ja i dalje nosim kaput. Dobro mi stoji. Izgledam kao visoki, markantni muškarac. Stoga kaput ima još pokoju supermoć. Moć asocijacije. Douglas Adams pisao je o SEP poljima, iliti Somebody else's problem feild, zračno polje nevidljivosti koje štiti od pogleda dojmom da je to tuđi problem stoga zašto obraćati pozornost na njega. Moj kaput je neka suprotnost. Neka. Ne znam koja.
I doći će neki dan, koji nije tako daleko, mada tko išta zna o tome, kada ću teška srca ( što je izraz koji mi nikada neće biti jasan, srce nije teško, srce je laka pizdarija koja pada na iste ) po prvi put skloniti kaput, na kliči, negdje u ormar, i nisam zaista siguran hoće li posuditi svoj miris ostatku odjeće u njemu, i hoću li se transportirati u post-prekidnu Narniju svakim otvaranjem, ili je kaput sebičan sa svojim supermočima. Tko će ga znat. Ja sigurno ne. Vidjeti ćemo. Ili namirisati. Kada dođe vrijeme. Kada Zima klimne Proljeću uz nešto poput ljubavi, nešto poput "hajde, dijete, igraj se" pogledom. Na zimu je moj rođendan. Isusov, također. I koliko god nam je svima možda dosta tih nižih stupnjeva u zadnje vrijeme, neki dan, gledao sam neki film u kojem su slavili neki Božić, i iskreno, zafalilo mi je. Lampica. Dekoracija. Miliona dobro iskorištenih watta. Stoga možda kada ustanovim kaput na mjesto odmora, neka magija ode ća. Jer Ljeto nosi svoju. A dvije nisu kompatibilne. Ili su to neke magije koje su zapravo samo jedna, a ja ih ne vidim drugačije nego kroz kaput na mojim ramenima, ili kratka majica i bicikl između nogu. Oprostit će mi, magija. Ne znam bolje.
Ja, stoga, i bez stoga nego samostalno, pozivam Gospođu Zimu da ostane koliko god želi. Imamo još kolača. Neka bude. Neka nas sve obavije svojim rukama, i podsjeti nas na ono što nas podsjeća već, oooo, ne znam, ali dugo. I kada budeš spremna, Gospođo, pozdravit ću te sa štovanjem, jer znam da ćeš se vratiti.
Post je objavljen 02.04.2013. u 13:25 sati.