Marketing
Eskimi se ljube nosevima.
Nemam ni trena spekulacije o tome što me pretvorilo u kretenski nadobudnog romantika sa, romatici usrpkos, nesuvislo visokim kriterijima. It was the movies. I trejleri za filmove gdje svi znaju točno što treba reći kako bi bilo rečeno sve što nakon izrečenoga slijedi biti rečeno. Podsjete me na vipove reklame, koje zasita previše mrzim za nekoga tko pokušava ne mrziti, de fakto, previše. Svi su lijepi, svi su mladi, svi su bogati, i planeta nije ovo čudno ponekad mračno mjesto koje jest, i samim time nekako uvijek dilajozi izlaze savršeno, nekako uvijek pravi trenutak dođe kada znaš, for a fact, da slijedi poljubac baš onda kada mora slijediti, u savršeno iskadriranoj slow motion sekvenci kada nam se usne spoje i kada horde bakterija otkriju sasvim novi svijet. Totalno su krivi za to što želim; upoznati nekoga u koga se kretenski zaljubljujem na prvi pogled nakon čega provedem nadolazeće mi dane u unaprijed definiranim spontanim susretima gdje smo oboje preslatko zbunjeni u rečenicama koje imamo za reći, koje su, naravno, "sviđaš mi se i daj me ljubi jebem li te zbunjenog/zbunnjenu" ili ekvivalent iste, nakon čega muzika krene. Ne znamo od kud, ne znamo kako, samo krene. Nema zvučnika nigdje. Ne obziremo se na to. Muzika je. Koga briga od kuda dolazi.
Imam poznanicu, jedna od onih o kojoj sam nedavno pisao, koja ima, ili je imala, teoriju da prave veze, veze vrijedne spomena, uvijek imaju neku priču, bilo to simpa upoznavanje ili trenutak prvog poljubca, te sve što krene dogovorenim susretom i predvidljivom šetnjom do kućnog li joj praga uz obligatorni pokušaj poljubca, ne može biti veze vrijedno. Barem ne veze vrijedno spomena. Ne, ona očekuje spektakularnu kolekciju događaja koja završava pričom kakvu niti na papiru nitko ne bi povjerovao u, što je, siguran sam, rezultat njene očite ljepote koja je očita njoj samoj stoga iziskuje od svakog frajera da je glaksija na njegovoj strani kako bi se te fantastične priče zaista i dogodile, jer je njena ljepota vrijedna toga. Siguran sam, također, da su knjige, pjesme i filmski trejleri krivi za njenu percepciju vrijednosti u relacijama. Ništa drugo nije moglo uvjeriti njene demona da je potreban spektakl za prvi poljubac. Ona iziskuje tu spontanu, neobjašnjivu muziku da krene iz nepostojećeg izvora u trenutku poljubca jer samo tako može prepoznati poljubac kao takav.
Imao sam prijatelja, koji sada ima ženu i dijete i psa i žarku potrebu da to svima objelodani, sa kojim sam imao neku neobičnu polemiku o kako je seks trebao biti posebno i važno iskustvo između dvoje ljudi, kako ga ne bismo trebali sterilizirati i trivijalizirati u nešto što gubi na magiji svakom nadolazećom penetracijom u novu djevojku, romantik koji jesam, a bio sam, ne znam više jesam li i dalje i što zapravo to podrazumijeva, na što mi je on rekao kako je tužno da sam si poljubac već uništio. Uništio, pitam? Uništio. Iztrivijalizirao. Marginalizirao. Istina je. Ljubio sam mnogo. Sada, pri prvom trenutku, ne prepuštam se, ne naginjem, ne osjećam, srce nije impresionirano, penis baci pogled ali nije ni u letećem startu do adekvatnih motivacija. Koncentriram se na ruku koja ide do obraza, zaore iza do tjemena, iznad vrata, među kosu prsti odu, mrvicu stisnu vrat, gricnem usnu, poljubim gornju, stisnem tijelo uz svoje, automatizirano kao atrakcija u lunaparku. Dobro se ljubim. Zaista se dobro ljubim. Ne za sebe, doduše. Ne znam za koga. Valjda za osobu preko puta. Ima da ti se sviđa sve to. Inače sam si uništio poljubac ni za što.
Kada sam se prvi put poljubio imao sam mali broj godina, ne mogu se sjetiti broja ali negdje u četvrtom osnovne škole, što je rano, znam, ali eto dogodilo se, sa djevojkom kratke kose koja je mnogo psovala, na moru pored obale usred mediteranskih biljaka na morem i vjetrom tesanim hridinama, kada sam uz pitanje smijem li krenuo, i, pretpostavka je da bi se preslatko nasmijao da mi netko pusti iznova kao na video vrpci što sam točno radio i kakav točno bio je taj poljubac, jer Bog zna da ja nisam imao pojma što poljubac točno je, ali sam krenuo svejedno. Senzacija tog poljupca u rekolekciji je nestala, sjećam se samo gomilu vlažnosti i pucanja u prazno, no jedno je ostalo. Ostalo je u memoriji kako šećem sa tom djevojkom, koja je, kudos za mene, bila osmi razred ili takvo što no svakako starija, i kada sam se, ej, tresao. Tresao pod pete mi do kose. Čitavo je tijelo podrhtavalo u kompletno mi nepoznatoj senzaciji koju nisam imao čast osjetiti nakon, ikada. I bilo mi je hladno. Žarko hladno. I rekao sam joj to, na što je, mnogo kul i spretno, rekla da nju ljubav grije, što je pizdarija na koju bi se danas kretenski nasmijao ali ajde, bili smo deca. To je bio moj prvi poljubac.
I možda je očito da trebamo muziku, i slow motion i priče iza svakog poljupca. Možda više nije dovoljno biti sam sa svemirom i djevojkom ti preko puta pred očima galaksije da doživiš ono za što si stavljen ovdje da doživiš. Možda su nam percepcije toliko prekrcane da u nedostacima galame ne kužimo ništa. Možda je Huxley imao pravo. Možda smo aparati gladni emocija.
Godinama kasnije gledam trejler za romantičnu komediju, i kupi me. Njen sam. Par vješto izrezanih kadrova i uzet sam, u potpunosti. Stoga možda i nismo samo aparati. Možda sam samo zaboravio.
Post je objavljen 19.05.2013. u 10:43 sati.