Kada radiš na sebi svako je iskustvo pogodno za rad, pa čak i kad se najmanje tome nadaš. Sjediš negdje i namjestiš se tako da ti sunce savršeno udara u uči i tada negdje te udari neka topla misao koju do sada nisi podjelio sa sobom, pa barem u nekom direkntom smislu. Jedna od tih misli, sasvim toplih i dobrodošlih, ušuljala se u moj vidokrug danas oko dva kada sam sjeo na zahtjev frizerke (jedna od mnogih koje su bile u frizeraju) na kadu (onu za glavu) i dao kosu na pranje, te kada me spomenuta frizerka, skromnog izgleda u najboljem pogledu, počela masirat tako sporim, senzualnim i čvrstim pomacima da sam vrlo uskoro bio u takvom napaljenom transu da je jedina misao koja mi se mogla vrtjet u glavi, osim da želim somenutu frizerku zaskočit, je je li zaista normalno u toj situaciji sjedit i bit napaljen dok djevojka samo radi svoj posao, kompletno u neznanju o mojim hormonima i njihovim učincima za koje bi kada bi znala za bila dovedena u pove neugodnu situaciju, samo zato što se moj prljavi um uzbudio. I sjedim ja tako i ona masira tako i ja sam u nekom nebu čiji je broj van mojih spoznaja, zvučnici metar i po iznad moje glave govore o ljubavnim neuspjesima i poetičnim završecima istih, dvije mušterije na tri metra sa moje desne razgovaraju o Abesiniji i kakvih poveznica ista ima sa Burmom i njenom neuspješnom demokracijom, dvije frizerke nad njihovim glavama rade što rade najbolje, a ja ih sve skidam, farbam zidove u rozo, stolice oblačim u nježne gumene naslonjače, čokoladno mlijeko curi iz njihovih pora, i jebo me pas kada je ova iznad mene prestala rekovši mi da sada možemo dalje ja se nisam više htio šišati. Nabijem šišanje na kurac. Masiraj me. Nisam to rekao, ne, ali htio sam. Htio sam joj reći da je moja ideja sreće slika njenih ruku, ruku koje ne poznajem nimalo, na mojoj čupavoj glavi negjde na nekom brdu na nekom otoku obavijenom pješčanim plažama i da bi je sasvim sigurno mogao uzeti za ženu i upoznati ju sa svim svojim prijateljima koji bi me pitali jesam li pri sebi, svim svojim prijateljicame koje bi me pitale trebam li seksa,i roditeljima koji bi uz sve trudove davali sve od sebe kako bi ostali pristojni jer ako je to moja odluka, oni će je cijeniti... |
|
Dva relativno turbulentna leta prema Zagrebu dovela su u upit moju paniku, koja se kao preplašeni peso sakrila iza nečije noge i pravila se da je nama taj tren kada sam je pogledao. Ne, nisam ja, rekla je. Iskreno, usrao sam se ko grlica kad je prvi počeo padati i dizati i treskati se nesigurno, dok su zvukovi oko mene dobivali i gubili na intenzitetu, jaki šum, tihi šum, nešto se pali, nešto se gasi. Ubrzo sam osjetio poznate trzaje i ukočenost u rukama, trbuhu i nogama, i znao sam da paničarim. Nije pomoglo ni to što su svi oko mene bili i više nego skulirani i mirni, pa čak ni kad mi je otac usmjerio pažnju na križaljke, novine, slušalice i ostale sitnice sa kojima su ostali punili sate dok ne sletimo. Shvatio sam da se ne mogu cijeniti više kao osobu koja bi htjela misliti da je dobra i hrabra i pametna. Shvatio sam da je bolja osoba ono što želim biti. Ali zaista ne želim otvarati knjige i gajiti tuđa razmišljanja, niti ponašati se neskladno vlastitim emocijama. Moram sam početi raditi na sebi kao glinenim monstrumom koji nije strašan jer ga tvoje ruke kroje. Moram sam biti u situacijama koje me uče biti boljom osobom, i ponajviše, moram naučiti mir. Bio sam u Svetoj Zemlji, tamo sam bio. Gledao sam dvoje ljudi koji su veseljem upijali sve korake Isusove, dok sam ja tražio iste i gledao u plavo nebo. Ne, nisam nezahvalan, i drago mi je da sam doživio što sam doživio i naučio što sam naučio, ali nekako imam dojam da nisam u potpunosti siguran što sam točno doživio i naučio. To je kao u matematici kada nemaš pravu formulu kraj sebe na nekom šalabahteru kojeg si stvarao u pripremi. Ne možeš dalje bez improvizacije, pa gdje god puklo. Ono što jesam siguran da sam primijetio, i drago mi je što jesam, su Isusove ruke koje gotovo na svakoj ikoni imaju istu gestu sa prstima, i nekako sam siguran da signifiraju mir. To je taj mir koji tražim. Mir da bez obzira na sve možeš biti miran. Miran sa sobom. Mislim da je važno prvo biti zadovoljan sa sobom. Ili je to kvaka 22, ne može jedno bez drugoga a oboje mora prvo? Tko će ga znat. Postoji djevojka za koju sam pokušao ignorirati koliko je slatka i zgodna i moj tip kad mi je rekla da je velika stvar što sam uopće spremam prihvatiti svoje mane i raditi na njima. Volio bi misliti da je to tako, ali mislim da je to više ljenost nego samospoznaja. Svi nekako znaju što su. Nitko nekako ne rade na tome. Možda su svi oko mene jednostavno zadovoljni sa njima. Pa, blago njima. Veli sused kojeg sam upravo izmislio da mnogi od njih ne znaju točno što je to biti zadovoljan pa se ponašaju u skladu tuđih očekivanja. No ajde, što god ih veseli. Toliko pitanja, toliko odgovora. Ne, nisam od odgovora. Ja pišem da filtriram misli, a kad razmišljam postovi su kao ovaj. Ne znam kakav je ovaj ali draži su mi oni drugi.  |
|
Dragi blože, pročitam sam u 24 sata kako je svijet kakvog znamo na pomolu. Kažu kako ćemo svi za par dana nestati u vjetru virusa H1N1 i kako ništa više neće biti kako je bilo do sada. Jutarnji list mi je danas poklonio masku za lice. Nosim je i u krevet jer nikad ne znaš tko je u njemu zadnji spavao. Večernji mi je rekao da mjesta za brigu nema. Ima pravo. Panika je zauzeto toliko mjesta da briga jednostavno ne stane. Jadna briga. Uginut će. Globus mi kaže da je Meksiko nestao sa lice zemlje. Toga grada više nema. Nekako mislim da se vesele jedino političari, nadajući se da će se barem jedan studoš prosvjednik zaraziti, pa da svi tamo poginu i da prekinu blokadu. Popularna je misao kako smo svi mogli malo bolje živjeti, blože. Kad se sve ovo smiri, doduše, mislit ću kako su svi prokleti idioti ali sada? Sada ih zaista volim. Možda je to zato što se više ne bojim side, bed blu bojsa, amerike i sponzoruša. Možda zato što smo u očima svinja svi isti. Možda će mi pred smak svijeta djevojka mojih snova dati da ju ljubim. Možda bi u posljednjih par sati anarhija prepala anarhiste, demokracija demokrate. Možda ni 24 sata ne bi znao opisati jednom riječju što nas čeka ako sva ta panika nestane i ako se opet moramo gledati, mi, blože, koji bez panike ne bi znali što bi jedni sa drugima. I što ti kažeš na to? Misliš li da ima tu mjesta za mene, samo malo rupa je dovoljna.  |
| < | svibanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
