Spavao sam do 12 danas. Na veliki ponedeljak. Spavao sam do 12 danas jer sam jućer spavao samo par sati, i bauljao po gradu polu mamuran večinom neispavan tražeći bilokoga tko će poslušati moju priču, koju bi izmislio putem do njih. U toj euforiji pronalaska priče za ispričat sjetio sam se nelega što sam primjetio svega par dana prije kada nisam ni uopla mogao predvidjeti stanje koje sljedi nakon samo par pića u Purgeraju i neuspješnog upucavanja djevojci koja, ako je vejrovati njenoj priči, ima dečka u Dubrovniku kojeg jako voli. I mislim si, da, to je ljubav, imati nekoga na drugoj strani nacije do koje redovito moraš proči do osam sati vožnje ili proči kroz drugu državu, no i dalje putuješ do njega/nje, znajući da se karta ili benga ili živci itekako isplate. Kako sam ja točno trebao komerirati sa tim misterioznim momkom? Što sam ja sve morao ponuditi da ova odustane od njega i ostane samnom; sigurno ne još par bambusa ili što god smo pili tu večer. Sa nama je bio prijatelj koji je, a ti je priznao tek kasnije, izašao samnom van samo da zaboravi na bivšu (sa kojom je prekinuo on nakon čega je ona prekinula sa njime i sada je neki neslomljii status quo ako ih te riječi dobro opisuju ) koja sada barucka tipove po gradu dok se on pita zašto, pa uzme mene za ruku i odvede me u Pugreraj u subotu, na dan kada ja rijetko kad uopće izlazim van bez nekog boljeg povoda od plesa i cuge, jer jedino što mi preostaje tada su djevojke i kako ih zbariti i već unaprijed pripremljen na posljedice neuspjeha; strmopizdni pad samopouzdanja, o egu da ne pričam, ego pokupi svoje prnje i ustanovi se u neki kmračniji brlog mojeg uma gdje sa trudim i memorijama igra belu u troje. Ne uspjet zbarit kada ti se večer oko toga vrti nije najugodnije iskustvo, toliko čak i da se zna čovjek mrtve volje pojaviti na internetu u četiri ujutro i napisati post na blogu na kojeg kaže da ga neće izbrisati da ne zaboravi na kako se tada osjećao te sljedećeg jutra taj isti post obrisao iz straha da se ipak sjeti. Ovako barem u zabludi može i dalje izlaziti subotama nadajući se da će nešto zbariti ili, ili samo nadajući se. No ono što mi je palo na pamet ranije je nešto što sam primjetio par dana ranije na ovom kompjuteru na kojem tipkam kada sam na googlovoj tražilici napisao “what should...” sa namjerom da nastavim rečenicu sa “...my showreel look like?” jer sam pokušavao napraviti nekakav rezume mojih prijašnjih radova, no prije nego što sam mogao završiti rečenicu googlove sugestije, znate one koje se pojave dok pišete da vam sugeriraju što zapravo tražite, su se pojavile sa, između ostalih, rečenicom “what should I do with my life?”. Ono što je obrisalo ciničan osmjeh sa lica je brojka koja pokazuje da je taj upit podneslo svega 123 miliona ljudi. 123 miliona ljudi je sjelo za kompjuter jedan dan i pitalo google što da rade sa svojim životom. Ne znam što ih je točno navelo da pitaju kolekciju jedinica i nula što da rade sa sobom, ali mora da je bilo nešto dosta jako. Dosta jaka emocija ili nešto. Ili su se našli u četiri ujutro pisajući post o tome kako nisu uspjeli bariti tu večer i postalo mi je jasno da sam lako i ja u tih 123 miliona, samo što još uvijek google ne zna o tome. O lista je bila velika, od pitanja što da studira, što da pokloni dečku, sve sugestije u brojkama od 50 miliuna na manje ili više, no najveći broj upita je što da pobogu radim sa svojim životom. Neki pitaju roditelje, neki prijatelje, neki crkvu, neki internet, a ja sam išao spavati. U kompletnoj negaciji problema kojeg nisam riješio zaspao sam, i ne znam točno kako je došlo do toga ali rano ujutro me probudila ona ista djevojka dajući mi pusu, kada su ona i onaj moj frend odlazili od mene u ranim jutranjim uskršnjim satima. Ja sam ostao malo duže, pospremio stan do neke mjere i krenuo do obitelji klopat, i do tad su sve veće emocije nestale u iščekivanju šunkice i luka, no nekako sam imao dojam da mi 123 miliona ljudi maše sa čudnim ekspresijama sreće na licima, i da stvari budu čudnije stari frend Dubravko Ivaniš počeo je pjevati na putu prema dole na moje slušalice, i pitao sam se je li ta slučajnost upozorenje da se klonim takvog načina života, ili sugestija da riješim te unutranje strepnje jer nikoja djevojka, nikoji izlazak i nikakva količina cuge neće riješiti moje nezadvoljstvo, no nekako sam siguran da je i nedostatak ljubavi u tom paketu, i kad je ripper zatvorio sa riječima “al ti loptu nisi znao dodati, pa ti sada svira plehnati muzičar” znao sam da imam pravo, no znao sam i nešto drugo: Tražiti ljubav na silu je kao tražiti google da ti usmjeri život...
|
