Znate ono u filmovima kada na kraju glavni lik skuži da je čitavo vrijeme zaljubljen u sporednog lika koji se pojavljuje čitav film i odjebe površnu ljepoticu u ime prekrivene ljepotice za vezu koja će ih odvesti do vrhunca ljubavi i razumjevanja? To se ne događa. To se ne događa jer život nije sastavljen od dvosatnih filmova da bi se bilogdje u njemu nalazio "kraj" u kojem bi netko takvo što shvatio. Možda da navijemo štopericu da zvoni svakih dva sata, svakih bi dva sata shvatili tko je ta osoba i primili se za nju kako kakav priljepak na nekakvoj rivi na moru kojeg ove godine najvjerojatnije neću gurnuti prste u više od par puta. To je more tamo da me podsjeti da je godina lijepa i da je odgovor u karti vrijednoj stopedeset kuna u smjeru Crikvenice ili nešto, te da bi trebao ostabiti zemaljske brige i krenuti put mirisa čempresa i smreke i onog mirisa na Pagu kada izađete iz auta na benzinskoj i ostanite na njoj pet minuta duže kako bi ste uživali u njemu. Pomislite si da kada bi imali kantu da biste zamahnuli njome po zraku zahvativši taj fantastičan miris i nosili ga sa sobom kako bi mogli zagnjuriti glavu u njega kada vam ponedostaje dokaza da je život lijep. Tada nastavite svoje putovanje pitajući se kada ćete ga sljedeći put osjetiti. Nekoć davno, kiša je napravila pakt sa ljudskom rasom da će svoj miri donjeti sa sobom svaki put kada padne, a za uzvrat će im ljudska rasa dati za pravo da ih pokisnu svaki put kada sjednu a bicikl i kažu "ne, neće pasti". To je znak kojeg su čekali, i čim ga dobiju strmopizde se na svoj slobodni pad prema površini na kojoj žedne gliste čekaju rašpajući nokte i pričajući o kako je prokletko vruče zadnjih dana. Svi se tu slažu. Prokletko je vruče. A onda padne kiša i onda je prokleto mokro. Sotona više ne zna što je prokleto, uz sve te proklete stvari na koje se žalimo mi kojima ne paše ništa, ali ništa na svijetu van zlatne sredine koja je zlatna jer je srebro bilo zauzeto. Bakar nas je odjebo čim se aluminij pojavio. Bakalar, doduše, nije, no nitko ga nije shvatio ozbiljno jer nema nikakve veze sa osvim postom. Zlatna sredina je svaka sredina u kojoj kiša nije mokra, sunce nije vruče, pjesak nije krupan i čovjek nije zimzelen. Zimzelenost. Tko kaže da te skučajni sustreti ne mogu ničemu naučiti? U toj zlatnoj srediti svi ti zimzeleni ljudi traže zelenu sredinu, komunjare crvenu sredinu, hrvati crvenobijeloplavu sredinu, ali se posvađaju jer su tu sredinu francuzi već zauzeli. Tada hrvati stadu tražiti sredinu gdje kiosci rade cijelu noć, gdje je piva jeftina, gdje su djevojke lake i gdje su svi, ali svi slobodni da kažu što im je na pameti pa taman i kada nikoga njihovo mišljenje ne bi zanimalo. U toj sam sredini ja pronašao sebe, pa se bržebolje izgubio kako se ne bi trebao prilagođavati. To je moj problem sa ovim odrastanjem koje mi se događa u zadnje vrijeme. Previše sam navikao na osobu koja jesam da bi se sada mijenjaju u drugu. Čitav život sam sa sobom, i ne namjeravam se mijenjat samo zato što se mijenjam. Ova druga osoba me podmčuje sa kikirikijem: stabilnost, mir, ravnoteža, ali što će mi to kada imam nepredvidivost, uzburkanost i strah? To su uvjeti na koje sam navikao i tko je ON da mi ih oduzima?! I tada stigne ona, ona jer je prošlo dva sata i svatio sam da je to ona, i ona taži NJEGA a ne mene, i onda se ja pretvorim u njega a ON postaje on i on nestane. Sada sam onaj drugi. Sjedim na kavuču i promatram ga kako se pakira. Stavlja uspomene i navike u kofere, pakira lance u torbice. Ponudim ga kavom za put, on pristane. Porpičamo o prošlosti i nasmijemo se. Potapšam ga po ramenu i on odlazi. Više ga nikad neću vidjeti, osim kada me posjeti tu i tamo da vidi kako sam. Pratim mu stope dok odlazi. On stavlja šešir na glavu laganim pokretom, pogleda oko sebe i kreće, te nestaje. There goes my hero. Poželim mu doviknuti kako mu zahvaljujem za sve što mi je poklonio sve ove godine, ali on kao da to zna diže ruku u zrak u znak maha, i ja zatvaram vrata i sjednem u prazan stan. Skinem sliku sa police i stavljam je na televizor da ga češće vidim, njega sa smjehom od uha, prestravljenjim urlikom do drugog i sa vremenom ga zaboravljam. Ali on je bio sve što sam ikada bio! Kako je moguće da tako dobri prijatelji nisu više zajedno? Sve djevojke koje je ljubio, svi prijatelji koje je stekao, svaki sat koji je ljenčario, svaka suza koju je pustio sada ukazuju na njegov nestanak i podjećaju kako ću se ja sada morati prilagoditi svima njima iznova. Pogledam na njegov krevet, vidim zaboravio je hulahop. Neka. To je moja mala uspomena. Stavit ću je pored kante Paškog mirisa koju sam jedva strpao u prokleti auto, koji je prokleti jer je trend sada to biti. Sutra će tren biti jebenost. Sve će biti jebeno. No dobro, stvari se mjenjaju, stari moj. To je ono što smo si rekli kada smo se vidjeli zadnji put. Stvari se mjenjaju, i stari Bob Dylan i njegova gitara govore o kako to nije ni prva ni zadnja promjena, i podjeća me na kako sam nekoć radio stvari koje bi sada radio samo onda kada bi se htio podsjetiti kako je bilo kada sam to radio svaki dan, i tada se nasmješim, jer me to nikad neće ostaviti. |
|
Kad sam prije pola sata došao doma nisma bio dobre volje. Bio sam tužan. Dan nije bio neki. Nije dan kriv, jasno, ali nismo se sprijateljili. Nakon što me potencijalna ljubav mog života odbila (jer je svaka djevojka u ovom usamljenom periodu potencijalna budućnost u sjaju prekrasnome) sjeo sam u crveni karavan i putovao u Osijek, samo da bi tamo došao i da bi mi tamo, nakon što me ptica posrala (ja se ne zajebavam) rekli da je koncert otkazan. Tada smo se vratili. Na putu prema doma posvađali smo se. Čekao sam bus i žalio se prijateljici na račun mog oca koji plača račun mobitela. Ona mi nije imala što pametno za reći ali me poslušala, što je baš ono što sam očekivao od nje. Došao doma, pojeo sendvič, posvađao se sa sestrom, sjeo na krevet, laptop na koljena, i palim mail. Dobim pismo od festivala koji nas je svega par tjedana ranije otkantao da mi poklanjaju karte za drugi festival koji nas je otkantao. Svijet nije htio da provedem današnji dan na otvorenju Eurokaza, ili na tulumu tamo negdje na sljemenu, gdje bi zasigurno završio da sam bio u Zagrebu, ili bolje volje. Svijet je htio da budem van grada, te da se vratim kada sve bude gotovo, i nisam ga razočarao. Nisam bio dobre volje, i onda mi Svijet da karte za festival. Svijet mi namigne i ja se osjećam bolje. Djevojka koja me odjebala jedna je u nizu ovih dana. Niz je sada poduži. One bi bile jako dobre prijateljice da ih ikad upoznam jedne sa drugima. Sigurno bi izmjenjivale razloge i opravdanja zašto su me odjebale i kimale glavama jedne drugima u znak razumjevanja. Sve one bile su ljubavi moga života. I dalje jesu, ukoliko me jedna ipak poželi. Očajan sam. I nije me sram to priznat. Želim ljubav i želim razumjevanje i želim... Prijatelj me nazvao maloprije i spomenuo poljakinje koje bi trebali vodit kroz grad. Sada da izađem napio bi se i pokušao barit. Kada to možda ne bi uspio bio bi tužan i razglabao u sebi kako je tužno što moram zbarit kako bi se dobro osjećao o sebi, i ne bi napredovao. Živjela lijenost. Uglavnom, želim se ljubit i razgovarat i bit sretan i stabilan. I napokon sam u periodu kada znam da me ništa manje od toga ne bi zadovoljilo. Vidi me, pišem kao balavac pred prvim postom, pobogu. Ali dobro, povratak na staro je samo povratak na ono za što sada imaš više iskustva. To sam sada izmislio. Dobro opravdanje zlata vrijedi. Želim se ljubit i razgovarat i bit zagrljen i grliti natrag. Želio sam vam svima reći da je ovaj post zaista bio blizu onome postu koje se vrti u mojoj glavi već neko vrijeme o samoubojstvu i kako znaš kada si suicidalan kada promatraš krovove dok hodaš. Da nisam dobio te karte, to biste upravo čitali. Nisam zadovoljan sa ovim postom. Ali dobro. Ne moram uvijek biti.  |
 |
|
Nekako gubim ljude u zadnje vrijeme. Upoznao sam jednu djevojku koja me vuče za nos od kad sam joj rekao da mi se sviđa i da je želim ljubit. Tako sam joj rekao. "sviđaš mi se, želim te ljubit". Mnogi bi argumentirali da to nije romantičnije izjavljivanje interesa na planeti no to je put kojim sam krenuo, potaknut od strane par karlovačkih piva koje sam pio jer je ona iz Karlovca pa da je ne uvrijedim sa Ožujskom. Ona se nasmješila, napravila korak unazad, i osjetio sam onu vrlo mi poznatu kombinaciju olakšanja i razočarenja da me neće ali barem znam na čemu sam. Par koraka dalje, međutim, poslala je svoje prijatelje dalje i rekla mi da pričekam kako bi mi rekla, taman kraj mjesta gdje su se dva automobila sudarila par minut prije (neš ti simbolike) da ona ne može brzo, da želi polako, da nije za jednonoćna barenja nego za dugotrajne odnoste među dvoje ljudi, i osjetio sam slušavši te riječi nešto za što sada znam da je oduševljenje. Evo ovdje zgodne, pametne, slatkočudne djevojke koja bi htjela ozbiljnu vezu – i evo meni prilike da konačno dam sve od sebe, jer ova mi se djevojka činila kao ta, znaš ono? Međutim, ona je rekla da želi ozbiljnu vezu. Ono što NIJE rekla je da želi dugotrajnu vezu samnom, nit ikakav znak dala da ima ikakav interes za mene. To mi je valjda trebao biti dovoljan znak ali ja beznadni romantik koji jesam nisam u potpunosti apsorbirao išta više od moje nade da je to konačno to, jel, da sam ju našao, konačno! Nismo se vidjeli od tad. Imao sam koncert u petak, dosta veliki zapravo. Velki lepi satvremenski koncert sa kojim smo pokrili sve troškove tiskanja cedeja, plakata, što sve ne. U jednom trenutku tu su bile sve, ali sve moje bivše djevojke na jednom mjestu, i sve sjede zajedno i čakulaju. Ja stojim kraj njih i gledam kretenski, kako sam zaboga mogao zajebati toliko puta? Mislim ovo su super djevojke, a ja sam ih sve zajebo. Sve za redom. Karma je pokucala na vrata kluba, došetala do mene, potapšala me po ramenu i dala mi poruku od prve spomenute djevojke, i stadoh se ja dopisivati, ne prepoznajući nimalo intencije te djevojke da me prokleto izigrava, makar da sam i kužio ne bi stao jer, jebi ga, želio sam da upali. Kada želiš nešto tendencija je nerealno očekivati da će sve biti okej makar realnost sa tim veze nemala. Odsvirali smo svoju gažu, pozdravili se sa prijateljima, djevojka nije došla, ja otišao doma i spavao. Tada negdje, baš tad kad sam legao u krevet primijetio sam da mi je žao za sve. Apsolutno sve. Sve što trebam napraviti, rekao mi je National, je biti hrabar i dobar. Nakon toga ljudi oko mene samo nestaju. Kave moram dogovarati mjesecima unaprijed. I uhvatim se napaljenog i usamljenog u isto vrijeme, kombinacija i po, nema što. To je atmosfera u kojoj erekcija prekriva činjenicu da ti herc više nema apsolutno ništa za reći, poslo je i mene, i djevojku, i svu krv tamo dole da se pimpek sa time zajebava jer herc više nema tolerancije. Javi mi se, kaže, kada mi nađeš nekog za voljeti, jer ti ovakvom ništa ne korisitm. Pošaljem joj poruku, jedva odgovori. Pretvaram se da nisam shvatio da ova djevojka nije za mene kako god okreneš. Pretvaram se da je sve okej. Karma i realnost se primaju za ruke i smješe se, njihov posao je gotov. Sjećam se pjesme od green daya gdje kaže "masturbation lost it's fun" i znam kako se osjećao dok je te riječi pisao. Pretvaram se da su sve pjesme na svijetu pisane za mene. Pretvaram se da nemam što za raditi da ne bi to radio loše. Vrtim se u krevetu, sjedim na podu. Majka i sestra su otišle na put. Sam sam do kraja tjedna. Sjećam se dana kada bi se veselio praznom stanu, sad ga se bojim. Osjećam se, jebo me pas, ko Bridget Jones. Kao mladi Werther. Kao Kaiser Soze. Kao ja u osnovnoj školi. Moje su sestre sada u osnovnoj školi, i nisu kao ja u osnovnoj školi, hvala bogu. Zavidim im. Škola im završava u srijedu, i čim srijeda dođe one putuju na more isto kao što sam ja jurio za svakim sllobodnim danom mora, plaža, prijatelja i noći do 11 u kojima sam, u odnosu na današnje probleme, bio bez ijednog. Ja ostajem u Zagrebu. Usamljenijeg grada nisam vidio. Tvoja pristojnost može ubiti, i više je nego vjerojatno da hoće.  |
| < | lipanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
