|
Ja sam psihotičan. Danas sam to potvrdio urlajuči u autobusu da imam napadaje. Što je zbilja bilo? Popio sam puno. I eto, reakcija je bila malo jača. No to nije bitno, ovaj post je ovdje da bi dao na znanje da od sada pa na dalje: • Ne pijem (previše) • Ne paničarim. Ne znam što je gore od dvoje. Alkohol je, jebiga, čudan. Možda je sinonima za život, lijep je pa je ružan, vesel si pa si tužan. Nije pametno pit. I ne želim više. A hrabrost ću nači na bolji način. Panika je zabavna kad su drugi u njoj. Kad ja paničarim mislim da je to smiješno svima oko mene, pa počnimo od jadnim ljudima u busu danas koji su me gledali u polusmjehu, «ili je dečko pijan, ili je psihotičan» pogled, šteta što je bilo ovo drugo. No panika ima svoje čari, kad izađeš iz nje, za razliku od alkohola, sve je lijepše. Tko je ono rekao da je užas njegova furka? A moja? Eh, kao što sam nekome rekao prije, «znaš mene, kad sam ja ikad sretan?», tako vama govorim, znate mene. Ili burek, ili ljubav, ili masturbacija, ali na kraju dana, panika obuhvaća svo troje. Panika je moja furka. |
|
Sitnice. Par riječi zapravo. Danas na poslu dok su svi ostali radili... što god rade u takvim situacijama (zbilja zanimljiva tema), ja sam se vrtio u krug ili hodao gore dolje i vrte mi se u glavu, ne, bolje, VRIBE mi glavom ideje. I naravno, ova današnja je nestala (kao i sve druge koje ne zapišem ili odpjevušim u svoj mobitel koji inače nema neku korisiju korist), te sve što je ostalo je par riječi. To je fondacija (opet izmišljena riječ?) za stvarati nove pjesme, ili ideje, ili postove koje nitko ne čita, barem ne dovoljno da bi moj ego bio zadovoljan (aha, i to imam). Kad smo već kod ega, tog majmuna pokvarenog koji je uz ruku sa grižnjom savjesti, ili pak bolje IKAKVOM savjesti, on nije zadovoljan. Nije dobio svoj burek poprilično dugo. Egov burek, ili ti ono što čini moj ego sretnim, je poljubac (ali ono, dobar), muzika, pisanje i razgovor, i čekaj malo, moj ego je jednostavan! Baziran na te četiri riječi ko neki kvazi literalan nadasve interesantan gad koji ne razmišlja o brzim autima i o pičakima nego o poljubcima, muzici, pisanju i razgovaranju. Ali čekajte! Vi to već znate! Tolika je moč moga ega, momci, mog nepismenog ega koji ponavlja jednoteiste stvari ko ara koju je vlasnik učio prostote. Takav vlasnik bi bio proglašen prostakom bijah li priveden javnosti no onda bi uperio prst u papigu i pojasnio da je u biti ona NJEGA naučila sve te prostote. Javnost bi napala nevinog veterinara ili vlasnika prodavaonice životnja, oboje od kojih bi se branili da je ovaj drugi kriv. Netko je nekad reako da je bit magije u diverziji. Pa, isprobajmo.  Okej, zasigurno sada NISTE vidjeli sve ono što se dogodilo svugje oko «gledajte ovdje» znaka koji tako lijepo blješti, ako išta crno bijelo može blještati. To crnop bijelo me asocira na smetnje televizora koje svi kao mali asociraju sa snjegom. To je dakle onaj period kada televizija postane zanimljivija od natjeravanja se sa vlastitom sjenom u dvorištu na zraku i kada otvorimo našu psihu koja od tada nadalje upija sve što globalni pirati žele da upija.  |
|
Upoznati nekoga. Možda je o jedini razlog za izlaziti vani. Sve ono, kave, kina, koncerti, to se više-manje može svaki dan dok upoznati nekoga, to je kewl. Međutim jebiga, ljudi su ustanovili nekakav standard izlazaka gdje je ideja popiti puno i jebati više, i nitko ne stane razgovarati sa nekim osim ako ga/ju želi jebat. To su filmovi krivi, zbilja jesu. Neki dan sam gledao neki film gdje se dvoje ljudi upoznaju i poljube u istom danu i sve super i sve divno i eto, divno je i stvoreni su jedni za druge. Takav film je pod žarnom «romantična komedija». Sve one sa vanzemaljcima i svemirskim stanicama je «znanstvena fantastika». Nisu li malo zamijenili imena? Za sve nas kojima je svemir divna i lijepa stvar sa svim tim svemirom i planetima, to JE romantika, ali upoznati nekoga sa kime možeš razgovarati ili ljubiti se ili biti sretan sa ili provesti vrijeme sa, TO je fantastika! TO je SF! Ljubav na prvi pogled?! To postoji?! Možda da u nekom 24tom stoljeću kada auti budu letjeli, ali danas? Danas je sadašnjost, danas ljubav na prvi pogled znači napaljen na prvi pogled, i sva «romantika» je u biti sve ono što je nemoguće, osim ako se radi o klišejima poput svijeća u seksu itd. dok je sve ostalo nemoguće. I klišeji, eh, su jedino što nam ostaje. Za par godina ćemo svi imati smeđu kosu i smeđe oči a ljubav, ljubav će biti klišej. Jebote, SVE bi dao za jedan dobar razgovor uz burek i šetnju, a naći nekoga za to? Pa mislim, kad ste zadnji put vi imali takav izlazak? |
|
Danas je loš dan. Siguran sam da je. Ili nije, nego smo mi loši u njemu. Kao piva na gemišt, mlijeko na paradajz, slatko na slano. Mi, loš začin, kao taj šećer na kraju slanog dana, plutamo u kiselini želudca vremena, i na putu smo vani. Ovaj dan će oko 23:57 izbacit nas iz sebe, i primiti će nas drugi dan, nedjelja; dan koji je simbol kraja zabave i početka mamurluka, te za one religiozne, dizanje za misu. Hoće li nas taj dan prihvatiti ili ne je na njemu, nadam se da je i on sladak, pa da se nećemo posvađati. Slatki dani. To su oni u kojima radimo slatke stvari. Slatke stvari vuku na seks i perverzije, a u nedjelju za ove religiozne perverzije nisu dopuštene, jer nakon toga dobe osjećaj grižnje savjesti, to je onaj koji nam je urođen da nam pokvare svako lako postignuto zadovoljstvo. Seks je dobar, perverzije su dobre, sve u svojim granicama. Savjest nema takve granice, ona je jednostavno među nama, dok se opet ne napalimo i napadnemo prvu stvar koja nam se svidi. Dobri dani nemaju grižnju savjest, ili nemaju perverzije, što je šteta jer bi bilo bolje da nas muči savjest oko izbjegavanja perverzija. Na kraju dana, tog slanog koji je danas, mi ljuti i umorni hodamo okolo u nervozi, i onda nas lupi inspiracija. Neki jače pizde na druge, neki rade bolje perverzije. Ja sam napisao pjesmu i zagrlio priču te imam nešto lijepo. Znači li to da je danas bio dobar dan? Slatki dan, a mi smo sol? Isprike danu, zbilja si lijep bezobzira na nas koji te kvare. |
Rekli bi ljudi, ako već nisu, da sve što ide u krug dođe u krug. Kada bacimo bumerang lupit će nas otraga ako ne pazimo. Dakle po toj logici sve nam se što ikad napravimo vrati kad tad (makar se bumerang vrati nakon par sekundi), i onda kad se vrati razmišljamo o tim stvarima iz prošlosti kao nešto što smo MI učinili. Ne kaos teorija, «ja prdnem ovdje a na japanu potres), nego onako, žao mi je. Žao mi je za sve stvari koje nisam napravio. Trava je uvijek zelenija na drugoj strani, makar te i tamo hapse ako je pušiš. I dođe na isto. Da nismo napravili sve ono što smo napravili onda nebi bili ovdje gdje jesmo danas, i da jesmo napravili ono što nismo onda nebi bili ovdje gdje jesmo danas. Moja teorija o sudbini glasi;Po pravilu reinkarnacije kada tijelo umre, duša odlazi u drugo tijelo ovisno o što je duša zaslužila. Budući da je po mome mišljenju život (ili magija koja ga kontrolira) snažniji od vremena, duša može otići u tijelo koje se rodilo par stotina godina PRIJE nego što je duša napustila to staro tijelo koje je umrlo. Po toj logici, duša ide u prošlost i VI ste možda prije bili Ghandi! Ili Muselini! I živjeli ste taj svoij život i onda ste umrli i sad vam je duša tu gdje je. Problem nastaje kada se pita «čekaj, ako je svijet ovakav kakav je SADA, onda se prošlost morala odvijati precizno i točno kako bi došla do danas. I onda su vaše duše u prošlosti u biti živjele u planu, i sve njihove odluke nisu bile njihove već ih je sudbina tako uputila. To su definitivno BILE vaše odluke, ali nisu, jer da ste nešto promjenili danas bi nešto bilo drugačije. Dakle, sudbina je napisana. Nema promjena. Zašto bi se dakle sve ono što mi radimo danas ikad vratilo? Zato što je tako napisano? Da. Jer mi živimo u prošlosti, i jedini oni koji zbilja mogu mjenjati budućnost su oni koji žive u stvarnoj sadašnjosti. Svijet oko vas, ako pogledati kada ste vani, nije stvaran. To je sve u vašoj glavi, kao i što je u mojoj. Zapravo, vi ste svi u mojoj glavi i ovo je sve moja manifestacija. Kako bi itko mogao potvrditi suprotno? Jer takve fizike, takve psihologije, takve gluposti potut bureka sa sirom, to je sve malo pre VELIKO da bude stvaro, što nije? I svemir i svijet i ljudi i životinje. Pre veliko. Na početku bijaše ništa. Milje i milje i milje ničega. I od tog silnog ničega, stvorila se misao. Stvorilo se nešto. Jer snaga beskonaćnosti, beskrajnog ničega, je snaga, jedina snaga, koja je moga napraviti sve ovo. Štoviše, prvi veliki prasak je nastao kao posljedica kada je prva misao (stvorena od silne praznine) shvatila koliko tog ničega ima, jebote. I bum. Eksplozija ničega. Zar je to značilo da eksplozije nije bilo? Je li to bila tiha i neprimjetna ekspozija? Kao poljubac i svi oni osjećaji koji su u nama kada se neke usne spoje? Jer poljubac je ništa, zbilja ništa, ali je toliko prokleto velik. Popuni sobe, popuni misli, popuni praznine. BUM. Neki skaću iz aviona kako bi doživjeli rush, neki se drogiraju. Ja bi dao sve kada bi taj veliki bum odnjeo mene i sve moje sitne stanice, sve moje misli, and take all of me with it. |
Dva koncerta u tjedan dana. Reklo bi se da mi je napokon krenulo u tom smjeru, i to je dobro. Sve stvari dobre u ovom periodu u kojem trenutno bdijem su dobre. Kao mnoge dobre stvari, i ova će nestati ako je ne držim dovoljno čvrsto. Svirati je vrlo lijepo, pa čak i burek se natječe za kvalitetu. Istina je doduše da sam tužan. Neke stvari su manje dobre a više loše i to je loše, noi kao što kaže divna li osoba jedna: «kad si na dnu, lako se odgurneš gore». Ja nisam na dnu. Ja još uvijek plutam u tom mulju ispod svijetle vode koja me podsmjehuje odozgora sa svim ti ribama koje slobodno plivaju bez straha da će i netko upecati, ili nedaj bože, da će ući u mrežu. Situacije su takve kakve jesu, nije li to depresivno. I u te dvije gaže nisam ništa ljubio. Čudno kako mi je to ponekad još uvijek prerekvizitet dobre zabave. Da, želim ljubiti. I ponekad mrzim simboličnu važnost poljubca jer kvari sam čin ljubljena kao nešto što je lijepo i harmonično. Ali ipak, mi ljudi smo biljke, stavljeni ovdje odvojeni od svojeg korjena, šećemo svijetom i tražimo vodu i hranu i da nas netko mazi. Strašno je to što nema te osobe za maziti se sa damn it! Ali kako urlam na jednoj svojoj pjesmi, na koncertu u Varaždinu prije tjedan dana, «misliš da je fer?» i odma se sjetim prijatelja koji je na to rekao «ne, već je ekonomski faks».Ali, svtari se događaju. Evo, moj blog je postao prvi blog koji se poševio. Jučer sam u Vrbovcu odbio burek. Probao sam marihuanu i zgadila mi se. Sve ono što bi trebao biti, pijanac, junkie, bahat, snob, idiot, veseli; nisam. I ovaj blog ostaje jedino što veže sadašnjeg mene sa prošlim mene, i nakon onog pubertetskog posta prošli put ovo je kompromis samom sebi da takvih postova više neće biti. Kao i sa bendovima, ideje mi vribe glavom (vribe, još uvijek mi se sviđa ta riječ), i postovi sa barem malo života (one bolje strane) stoje u redu. U međuvremenu, ajd. |
Burek, Muzika, Tuna i Masturbacija. To je sve što mi proljepša dan i, citiram, SVE. Nije li tragično da nakon 2006 godina nakon Krista mi još uvijek imamo živote koji se sastoje od nepotrebnih proizvoda i šablonskih večernjih izlazaka? Da smo izumili kotač kako bi jednog dana trošili benzin do mora gdje ćemo dva mjeseca blejit u more u našem Zagrebačkom li stilu, ili skupit pare otić do dalekih zemalja ležati na travi koja je uvijek zelenija i vratiti se natrag sa riječima «bilo je lijepo dok je trajalo? Da nam se društvene skupine djele ne muško, žensko, pušač, nepušač, šminker, roker, seljačina i sanjar? Hrvatska ima dva jedinstvena stavova prema ljudima, «svi us kreteni» i «koji ti kurac možeš bolje od mene»? I kako imati nade da idemo negdje ako u srijedu navečer kreteni još uvijek nađu snage biti kreteni? DA! Mrzim vas! Mrzim vas sve sa vašim kvazi informativnim kanalima, reality showoima, markama na hlačama, spikama, špicama, lažnim smjehovima i pompoznim hodom. Da! Pogazit vas treba i ne plakat za vašim izubljenim životom ni za svim tim ljudima koji su dali sve od sebe da dovedu kretena na svijet. Jebo vas nogomet, brzi auti, kladionice i pičke vi klik generacijo. Udahnite svu tu lažnu perspekciju i spavajte ugodno u tim vašim neugodnostima i uporno pljujte kako je Hrvatska u kurcu dok vam je tako ugodno u njoj, u tom govnu u toj poziciji da možete reći ponosno i glasno da je vama dosta svega jebem mu mater e!U teškom sam periodu, ljudi. Do te mjere da sam nazvo Makedoniju da onoj Nives kažem da je predivna i time potvrdio da sam i ja produkt psihopatije lijepe li naše. Smiješno, zapravo. Sjedim i čekam bus pokraj postera Tatjane Jurić, smijem se na glas i mislim si gjde je svijet došao nakon toliko godina da čekam bus pokraj reklame za šampon, ja, sam, nepotreban, i da se toliko trgaju da meni, glupom i tužnom, natjeraju u da kupim šampon jer ga koristi Tatjana Jurić. Nepotreban mizeran svijet, ovaj naš, ne na onaj djetinjasti pubertetski način, već na onaj a jebiga stvarno sve ide natraške, i zbilja je cijeli svijet jedna velika kvaka 22 Nismo se makli od 2006 godina nakon Krista. Pa ni nakon 2000 godina prije krista. Još uvijek se bazira na zakonu jačega i na, uvijek popularnoj, pički. |
| < | studeni, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
