Rekli bi ljudi, ako već nisu, da sve što ide u krug dođe u krug. Kada bacimo bumerang lupit će nas otraga ako ne pazimo. Dakle po toj logici sve nam se što ikad napravimo vrati kad tad (makar se bumerang vrati nakon par sekundi), i onda kad se vrati razmišljamo o tim stvarima iz prošlosti kao nešto što smo MI učinili. Ne kaos teorija, «ja prdnem ovdje a na japanu potres), nego onako, žao mi je. Žao mi je za sve stvari koje nisam napravio. Trava je uvijek zelenija na drugoj strani, makar te i tamo hapse ako je pušiš. I dođe na isto. Da nismo napravili sve ono što smo napravili onda nebi bili ovdje gdje jesmo danas, i da jesmo napravili ono što nismo onda nebi bili ovdje gdje jesmo danas. Moja teorija o sudbini glasi;
Po pravilu reinkarnacije kada tijelo umre, duša odlazi u drugo tijelo ovisno o što je duša zaslužila. Budući da je po mome mišljenju život (ili magija koja ga kontrolira) snažniji od vremena, duša može otići u tijelo koje se rodilo par stotina godina PRIJE nego što je duša napustila to staro tijelo koje je umrlo. Po toj logici, duša ide u prošlost i VI ste možda prije bili Ghandi! Ili Muselini! I živjeli ste taj svoij život i onda ste umrli i sad vam je duša tu gdje je. Problem nastaje kada se pita «čekaj, ako je svijet ovakav kakav je SADA, onda se prošlost morala odvijati precizno i točno kako bi došla do danas. I onda su vaše duše u prošlosti u biti živjele u planu, i sve njihove odluke nisu bile njihove već ih je sudbina tako uputila. To su definitivno BILE vaše odluke, ali nisu, jer da ste nešto promjenili danas bi nešto bilo drugačije. Dakle, sudbina je napisana. Nema promjena.
Zašto bi se dakle sve ono što mi radimo danas ikad vratilo? Zato što je tako napisano? Da. Jer mi živimo u prošlosti, i jedini oni koji zbilja mogu mjenjati budućnost su oni koji žive u stvarnoj sadašnjosti.
Svijet oko vas, ako pogledati kada ste vani, nije stvaran. To je sve u vašoj glavi, kao i što je u mojoj. Zapravo, vi ste svi u mojoj glavi i ovo je sve moja manifestacija. Kako bi itko mogao potvrditi suprotno? Jer takve fizike, takve psihologije, takve gluposti potut bureka sa sirom, to je sve malo pre VELIKO da bude stvaro, što nije? I svemir i svijet i ljudi i životinje. Pre veliko.
Na početku bijaše ništa. Milje i milje i milje ničega. I od tog silnog ničega, stvorila se misao. Stvorilo se nešto. Jer snaga beskonaćnosti, beskrajnog ničega, je snaga, jedina snaga, koja je moga napraviti sve ovo. Štoviše, prvi veliki prasak je nastao kao posljedica kada je prva misao (stvorena od silne praznine) shvatila koliko tog ničega ima, jebote. I bum. Eksplozija ničega. Zar je to značilo da eksplozije nije bilo? Je li to bila tiha i neprimjetna ekspozija? Kao poljubac i svi oni osjećaji koji su u nama kada se neke usne spoje? Jer poljubac je ništa, zbilja ništa, ali je toliko prokleto velik. Popuni sobe, popuni misli, popuni praznine. BUM.
Neki skaću iz aviona kako bi doživjeli rush, neki se drogiraju. Ja bi dao sve kada bi taj veliki bum odnjeo mene i sve moje sitne stanice, sve moje misli, and take all of me with it.
Post je objavljen 07.11.2005. u 22:35 sati.