petak, 27.05.2016. u 20:40
Dan kao nijedan drugi
Prespavala sam alarm. U 8:20 sam se probudila, a tada sam već trebala biti na bicikli u smjeru podzemne. Nisam uspjela očešljati kosu (ah, kao da ikad uspijem), samo sam se brzinski spustila iz stana i krenula u školu. Iako sam kasnila, u razredu je bilo malo ljudi (kasnije sam saznala da je još minimalno dvoje ljudi prečulo alarm).
Učiteljica Uši nas je nasumično podijelila u grupe i ja sam završila sa Sirijicem A i Sirijcem B, Eritrejcem i Moldavkom. Ko za vraga dobili smo set pitanja poput “Gdje živiš?” “Koliko tvoj stan ima soba?” “Što želiš narednih mjesec/naredne dvije godine?” Suvišno je reći da je svo troje muških u grupici reklo da žive u jednoj sobi u kojem su kreveti (za 3-4-5 muškaraca) i jedan stol. I to je to. I još suvišnije je reći da su svi poželjeli ili pronaći normalan smještaj u Njemačkoj i/ili povratak doma. Sirijac A se niti nema gdje vratiti pošto su mu bombardirali kuću od 200 kvadratnih metara u kojoj je bio u dućan kojeg je vodio. Sirijac B još neko vrijeme neće biti sportski trener, a nakon nekoliko minuta našeg razgovora morao je prošetati vidno potresen svojom situacijom. Eritrejac ne vidi da se u njegovoj zemlji išta mijenja.
Zamišljajući sobe (što je svojevrsni upgrade, s obzirom da su do nedavno bili u ogromnim halama) u kojima obitavaju nakon našeg tečaja, uhvatila me tuga. Nije mi pomoglo niti što se Talijanka derala (gestikulirajući do neba) na svoju grupu jer ništa ne može učiti uz njih, niti Hrvat aus Dalmacija koji je napokon bio u grupi s Rumunjkom M koju tu i tamo požudno pogleda (i zove je Barbi, bez e).
U pauzi sam pričala sa Sirijcem C koji je bjesnio na kolegu iz Maroka, jer ga je napao što pije alkohol i svašta mu izgovorio o njegovoj zemlji i zemljacima. Sirijac C ima 25 godina, jako inteligentan, drag, ambiciozan, sladak, u grupi nešto povučeniji, ali jako uviđajan i nevjerojatno pametan. Iako nas dijeli skoro 10 godina razlike, volim biti u njegovom društvu. On je jedan od onih rijetkih koji postavljaju pitanja nazad. A neka Marokanac bude sretan što Sirijac voli biti u mom, jer da me nije bilo, imali bismo prvu tuču u razredu.
Nakon pauze u kojem sam malo razmazala maskaru, vratila sam se u klupu i imali smo test znanja (svako toliko radimo testove kakvi će biti u pravom testu jednom kad odrastem). Nakon 3 minute, Mađar (epileptičar) se počeo tresti. Počela mu je nekontrolirano trzati lijeva strana tijela i krenula pjena na usta. I svake sekunde stanje se pogoršavalo, a mi smo ostali u šoku, ne znajući što da radimo. Talijanka je potrčala i spustila ga na podu i legla na stranu, Ukrajinka je zvala hitnu, Tunižanka je u kutu plakala sve u 16. A ja sam se ukipila. Nisam se mogla pomaknuti, nisam se znala pomaknuti. Hitna je došla za 5 minuta, a stanje se polako počelo stabilizirati. Spremili smo mu stvari, a on je samo pitao di su mu cigarete (ah ti 21-godišnjaci). Hitna ga je odvela, a mi smo kao trebali nastaviti test. Neko vrijeme nam je trebalo da se saberemo i da nastavimo. Nastavili jesmo, ali ja sam ostala u nekom međuprostoru.
Kad je nastava završila, Sirijac C i ja smo otišli prošetati do u-bahna (kao „samo jednu stanicu“). Ispričala sam mu kako mi je teško palo čuti gdje naše kolege sada žive (on, na sreću, ima svoju sobu u kući jedne obitelji). A onda je on započeo svoju priču. Ne mogu niti približno opisati kako je bijeg iz Sirije izgledao za tog dečka. Samo ću reći da producenti slobodno mogu otkupiti prava za snimanje filma koji će dobiti Oskara. Pokušajte samo zamisli kombi za 10 ljudi u kojeg je stalo 48 ljudi. Zatim gumenjak u kojeg su se ti ljudi ukrcali tako da su morali skakati iz kopna u brod sa svim stvarima. Plač djece i vrisak žena na brodu kad su vidjeli svjetla policijskih brodova i njegovo laganje kako su to svjetla obližnjeg kopna i da ne trebaju paničariti. Zatim, puno puno korumpiranih ljudi u Grčkog, Makedoniji i Srbiji. Odbijanje davanja smještaja. Hodanje po tračnicama (koja im je davala smjer da idu prema nekom gradu) sa temperaturom od 39. Hodanje po beskrajnim šumama po kiši i blatu. Sati i sati hoda do granice. Skrivanje od policije. Samo jedan krivi korak ili samo jedan šum i umjesto Njemačke, bit će godinama zatočeni u nekom kampu. Fizička i svaka druga brutalnost mađara na granici. Želja da ga ubiju jer ne vidi smisao tog beskonačnog putovanja bez ijedne olakotne okolnosti (osim činjenice da nije uhvaćen i da ga je znanje engleskog više puta spasilo). Život se ponekad zaista čini bezvrijednim.
I onda ipak Njemačka. Predaja na glavnom kolodvoru u Muenchenu. Na istom kolodovoru gdje smo danas šetali po suncu, čisti i mirišljavi, s knjigama u ruci. On s novom putovnicom i trogodišnjim odobrenjem za ostanak u zemlji (ja s pecivom u ruci, ali nećemo sada o mojim prehrambenim navikama).
Spustili smo se u podzemnu. Čekali smo na istom mjestu, ali svako u svom smjeru. U jednom trenutku čulo se vrištanje djece. Okrenula sam se. Vrata vlaka su stisla ženu koja je pokušavala dohvatiti svoje dijete koje joj je ostalo unutra istovremeno držeći svoje drugo dijete koje je već bilo na peronu. Starije (ono koje je bilo na peronu) vrištalo je i vuklo mamu pokušavajući je spasiti iz nemilosrdnih vrata. Mama je panično pokušavala izvući sebe i malo dijete. Ljudi su pokušali otvoriti vrata i nakon nekog vremena uspjeli. Obitelj se ujedinila na peronu. Plakali su zagrljeni svi troje. A ja sam stajala ukipljena. Kao i u razredu. Jedino se suze nisu ukipile, one su naglo potrčale.
Zvuk podzemne čuo se u daljini. Stavila sam slušalice na uši, upalila svoj prizemni podcast i nakon nekog vremena odjahala na bicikli u 80kvadratni stan gdje me čekala obitelj i večera. I pismo od moje prijateljice koja mi uz pismo poslala i čokoladu ne znajući da već (skoro) 3 tjedna ne jedem slatkiše i da tako planiram i nastaviti.
četvrtak, 26.05.2016. u 10:07
Samo kratko
Bila sam bolesna. Još uvijek sam bolesna. Viroza me skršila toliko snažno da nisam ni doktoru mogla otići. A kad sam mogla – morala sam birati između doktora i odlaska na tečaj njemačkog. Pogodite di sam otišla.
NIsam pisala već tjedan ili dva i gotovo da ne mogu iscijediti “na papir” što sve imam za reći. Toliko malih sitnica koje se događaju dok učimo jezik, toliko različitih životnih i svakodnevnih priča mojih kolega… toliko zajedničkih trenutaka smijeha i zabave. Kao da sam ponovno u srednjoj (ili osnovnoj haha) školi – važno je biti dio grupe. A ja jesam. Neću reći da me svi vole i da sam svima duhovita i da čekaju u redu da me upoznaju, ali nije daleko od toga. And the feeling is mutual.
A za dva tjedna sve će biti gotovo. Završit će modul, ja ću otići na otok, oni će nastaviti s nastavom… vratit ću se u rujnu, tad ću imati skroz drugu ekipu…
Ovaj mini post bez nešto previše pameti je samo javljanje i pozdrav onima koje me čitaju, a pogotovo onima koji komentiraju. Zahvalna sam na vašem vremenu, vašim podržavajućim komentarima i jedva se čekam opet redovno upogoniti.
Ne vjerujem da ću ljeti pisati, jer bi svaki post izgledao ovako nekako: “buđenje-kćerkica-plaža-kćerkica-ručak-kćerkica-odmor-kćerkica-plaža-kćerkica-spavanje”.
Za one koje su prvi put na blogu a žele znati kako mi je u školi stranih jezika i s kojim sve nacionalnostima drugujem, kliknite ovdje.
četvrtak, 12.05.2016. u 00:18
Širimo se, lijevo-desno
Počeo je novi modul njemačkog jezika. Neki bi pomislili da sam nešto naučila na prethodnom. OK, jesam, ali ne tražite da dokazujem. Neće moći ove noći.
Tečaj nam se odvija na 4. katu. Liftu treba sto godina da se ustojiti pojaviti. Ponekad odem pješke. Tako neki dan se mislim hoću li čekati lift ili idem polako (brzo ne mogu) pješke, a Somalka me uhvati ispod ruke i ajmo pješke. Ja usporila, ipak je žena trudna, a ona preskače svaku drugu skalinu i mene ostavlja u podignutoj prašini. Inače, dolazi iz obitelji s desetero djece. Sad razumijem zašto ona želi imati minimalno 5. Ja ne stignem napisati post za blog a ona je već po treći put trudna sa svojih 33.
Grupa i dalje raste. Došle su nove kolege. Hrvatski udio se povećao. Sad smo dvoje (pretilih). Par godina mlađi dečko (kaže „Aus Kroatien, aus Dalmacija“) došao prije pola godine u Njemačku, pa krenuo na tečaj, a u slobodno vrijeme dadilja dijete svoje sestre. Pridružio se i Etiopljanin, diplomirao političke znanosti, oženio Njemicu i sada traži posao. Grkinja s kojom pričam na hrvatskom jer ne zna engleski, ali zna ruski. Pala na ispitu, pa ponavlja gradivo. Lik iz Moldavije je kao brat kolegici iz Moldavije. Nevjerojatna sličnost. Talijanka ga ne voli. Pokazuje mi kožu na svojoj ruci i kaže: „Ne sviđa mi se njegova koža. To se tako kaže kod nas. Baš je antipatičan.” Meni su svi tako simpatični da jedva čekam ići u školu – samo da se družimo. Učenje… ono se, ovako i onako, odvija usput.
Zanimljivo je zapravo kako u toj učionici vidimo ponešto karaktera pojedinca te njihovo snalaženje u učenju stranog jezika, ali svako od tih ljudi ima toliko priča u sebi da mene sama pomisao na to oduševljava. S obzirom da znam da je Koreanka spisateljica, išla sam vidjeti neke linkove koje je objavila na Fejsu i nađem njen Ted talk i oduševi me (naravno da znam koreanisch. not.). Dok u našoj učionici ne može izgovoriti “ih” (ich”) nego “ihi”, u prepunoj dvorani zaokuplja pažnju svih prisutnih, nasmijava ih. Svi je zainteresirano slušaju. Samopouzdana je i izgleda fantastično (tad je imala samo 51).
Pozvala me na kavu. Jedva čekam. Možda i ja budem neki lik u njenom romanu. Nadam se da će mi skinuti koju kilu, čisto kao znak dobre volje i podrške s obzirom da već (čak!!) 3 dana ne jedem slatkiše. (Bravo ja!)
utorak, 10.05.2016. u 23:42
Učenje njemačkog u Njemačkoj
Kronološka arhiva postova (nadam se humorističnih, ali svakako istinitih) o mom pohađanju tečaja njemačkog jezika u gradu u kojem trenutno živim.
Sprehen Sie Deutsch
(M)učenje njemačkog
Da mi je umrijeti da se riješim ovih škola
Kava na somalijski način
Numa Numa
Kit-Kat i Purple Rain
Kako je kaput ubrzao učenje njemačkog
Kitara
PinselstrICH
I tako...
Wie spät ist es? Vrime za spati
Vremenske (ne)prilike
Duže mi treba da smislim naslov nego post
Dolores Darcy
Koliko??
Modul završio, što sad?
Širimo se, lijevo-desno
Dan kao nijedan drugi
Još malo pa gotovo (a nije post o Vladi RH)
Već me pere nostalgija
Planet Earth Oddity
nedjelja, 08.05.2016. u 22:46
Modul završio, što sad?
Završio je modul njemačkog, tzv. A1.1. Što ću sada? A ništa... idemo dalje... neće se njemački sam naučiti. Na žalost.
Kćerkica je počela govoriti "nein, nein" (valjda), a ko zna koliko toga nisam dešifrirala.
Razmišljam da odem sugar free jer sam dobila 2-3 kila u mjesec dana tamaneći slatko ko da ne postoji sutra.
U strahu da ću stvarno odlučiti se na tako nešto, pojela sam sve slatko što sam imala u stanu. Da ne bi slučajno sutra došla u napast.
U ponedjeljak je prvi dan novog modula. Bit će bez nekih dosadašnjih kolega. Već mi nedostaje Španjolka koja mora otići doma završiti magisterij. Susjeda Rumunjka je odustala zbog prenapornog rasporeda. A talijanka (a ona je doslovno moja susjeda; živimo u istom kvartu) je htjela pobjeći u drugu školu, ali je prevelika pauza između početka modula te druge škole pa je ipak ostala (što mi je drago jer je super i jer s njom obnavljam talijanski).
Zanimljivo mi je kako se u pauzama gotovo nitko ne diže iz klupe - osim, naravno, pušača. Prvi izlaze i zadnji ulaze. A kad je kraj nastave, učionica se isprazni u roku od sekunde. Uvijek sam zadnja (dok pokupim sve te papiriće od slatkiša...).
I tako sam ja na taj zadnji dan modula razgovarala sam s Sirijcem "A" (onaj koji mi uvijek nudi jabuke) i kaže da je nezaposlen. Ima svojih 40ak godina. Traži posao. Kaže da je u Siriji imao dućan kojeg je raznijela bomba. I sve uništila. I to je to. Sve što je imao - više nema. Sad bi radio bilo što, a posebno bi ga veselilo raditi u prodaji ili kao vrtlar.
Nadam se da će naći posao. Nadam se da ću i ja naći posao. Ali poslije ljeta bitte... treba mi jedan dobar dobar odmor. S minimalno njemačkog. Danke.
(ako ste propustili prethodne postove - kliknite ovdje).
utorak, 03.05.2016. u 23:05
Koliko??
Viroza u gradu. Sve učiteljice bolesne. Došla zamjena. Žena koja radi u uredu na nekim skroz drugim poslovima. Poljakinja. Visoka, mršava, plava, energična i… malo neurotična. Prije nego što je počela, izderala se na nas da otvorimo prozore jer ćemo biti pospani od toplog, ustajalog zraka. Onda se izderala na nas jer dio ekipe ne zna odakle svako od nas dolazi. I prvih 10 minuta ekipa se gledala u nevjerici… je li ona luda ili što? U sljedećih 15 minuta natjerala je svakog da osmisli više rečenica nego ostale učiteljice u zadnjih 15 dana. Derala se, objašnjavala rukama i nogama, na poljskom “r” izgovarala riječi da ih lakše skužimo. Već kod prve pauze ljudi su se malo zbunjeno gledali, ali nakon druge raslo je uzbuđenje i vjerski dio ekipe počeo je moliti da učiteljice ostanu bolesne još barem neko vrijeme dok ne naučimo akuzativ. Šalim se, nisu molili. Preklinjali su. Zamjena je zaista zmaj od žene i iako je malo too much njen nastup – njena dinamika je razbudila sve i učinila da brzinom svjetlosti konjugiraju i one vražje trennbare verben.
Unutar vježbi pitala nas je odakle dolazimo, koliko smo u Njemačkoj, koliko imamo godina te koji nam je bračni status. Tišina je zavladala kad je Koreanka izgovorila svoju dob. Kako se na njemačkom brojevi izgovaraju obrnuto od onog kako se pišu, tako je ona učinila da svi posumnjaju u vlastito znanje brojeve. Pogledom sam skenirala ekipu… Talijanka je pisala u bilježnicu ono što je izgovorila i uporno okretala brojeve ne vjerujući što je čula. Rumunjke su se došaptavali. Arapi su začuđeno gledali. Bosancu su se vidjeli brojevi iznad glave – potpuno zbrčkani i željni poslagivanja. Uzalud. 53 godine. Valjda 35, viču svi. Ne, 53. Žena izgleda nevjerojatno. Talijanka je saznala da jede samo 1 obrok dnevno (i ja isto, jedanput u satu) te ujutro pojede jabuku. Što bi od mene bilo da imam takav režim? Za početak, ne bih stalno plesala između overweight i obese kategorije. A jadna naša Srbijanka... svaki put kad ju je neko pitao koliko ima godina ona bi rekla godinu više. Da su nastavili, došla bi ona sa svojih 33 na 53.
Već sutradan nam se vratila Dolores. Upalila je svoju klasičnu glazbu i čekala pola sata da se svi skupimo. Priča tako tiho i nježno kao da priča djeci priču za laku noć. I samo se smješka. Ja mislim da je ona na nekim drogama i njoj je super, a mi ostali patimo (od dosade i neznanja).
Ponavljali smo neke glagole koji nam nisu sjeli. Jedan od njih je bio nešto kao „čekati u redu“ (naravno da ne znam koji je). I sad kolega Bosanac, koji inače voli pomagati i davati primjere, kaže „Da, da, evo ja stavljam bilježnicu na stol.“ Dolores mu kaže „Ne, nije to dobar primjer čekanja u redu.“ „Da, naravno, nije bilježnica, ali evo, mobitel, mobitel stavljam na stol.“
Sutra je zadnji dan škole. U ponedjeljak počinje novi modul. Neki će otići, možda neki novi doći...
A svijet izvan škole zna biti zanimljiv. Kćerkica i ja smo išle u azijski restoran na ručak. Unutra je bio samo jedan čovjek. Stajao je zatvorenih očiju i držao je jednu nogu podignutu (ono kad nekome pijanom kažeš “je li možeš stajati na jednoj nozi?). Svakih 10 sekundi bi otvorio oči, popio gutljaj pive i opet stajao na jednoj nozi zatvorenih očiju. Nisam baš mogla previše buljiti, ali ono… došlo mi je da ga pitam o kojoj se meditativnoj vježbi radi. Možda bi i pitala da znam njemački. Možda bih mu se i pridružila da jedem jedan obrok dnevno.