petak, 27.05.2016. u 20:40
Dan kao nijedan drugi
Prespavala sam alarm. U 8:20 sam se probudila, a tada sam već trebala biti na bicikli u smjeru podzemne. Nisam uspjela očešljati kosu (ah, kao da ikad uspijem), samo sam se brzinski spustila iz stana i krenula u školu. Iako sam kasnila, u razredu je bilo malo ljudi (kasnije sam saznala da je još minimalno dvoje ljudi prečulo alarm).
Učiteljica Uši nas je nasumično podijelila u grupe i ja sam završila sa Sirijicem A i Sirijcem B, Eritrejcem i Moldavkom. Ko za vraga dobili smo set pitanja poput “Gdje živiš?” “Koliko tvoj stan ima soba?” “Što želiš narednih mjesec/naredne dvije godine?” Suvišno je reći da je svo troje muških u grupici reklo da žive u jednoj sobi u kojem su kreveti (za 3-4-5 muškaraca) i jedan stol. I to je to. I još suvišnije je reći da su svi poželjeli ili pronaći normalan smještaj u Njemačkoj i/ili povratak doma. Sirijac A se niti nema gdje vratiti pošto su mu bombardirali kuću od 200 kvadratnih metara u kojoj je bio u dućan kojeg je vodio. Sirijac B još neko vrijeme neće biti sportski trener, a nakon nekoliko minuta našeg razgovora morao je prošetati vidno potresen svojom situacijom. Eritrejac ne vidi da se u njegovoj zemlji išta mijenja.
Zamišljajući sobe (što je svojevrsni upgrade, s obzirom da su do nedavno bili u ogromnim halama) u kojima obitavaju nakon našeg tečaja, uhvatila me tuga. Nije mi pomoglo niti što se Talijanka derala (gestikulirajući do neba) na svoju grupu jer ništa ne može učiti uz njih, niti Hrvat aus Dalmacija koji je napokon bio u grupi s Rumunjkom M koju tu i tamo požudno pogleda (i zove je Barbi, bez e).
U pauzi sam pričala sa Sirijcem C koji je bjesnio na kolegu iz Maroka, jer ga je napao što pije alkohol i svašta mu izgovorio o njegovoj zemlji i zemljacima. Sirijac C ima 25 godina, jako inteligentan, drag, ambiciozan, sladak, u grupi nešto povučeniji, ali jako uviđajan i nevjerojatno pametan. Iako nas dijeli skoro 10 godina razlike, volim biti u njegovom društvu. On je jedan od onih rijetkih koji postavljaju pitanja nazad. A neka Marokanac bude sretan što Sirijac voli biti u mom, jer da me nije bilo, imali bismo prvu tuču u razredu.
Nakon pauze u kojem sam malo razmazala maskaru, vratila sam se u klupu i imali smo test znanja (svako toliko radimo testove kakvi će biti u pravom testu jednom kad odrastem). Nakon 3 minute, Mađar (epileptičar) se počeo tresti. Počela mu je nekontrolirano trzati lijeva strana tijela i krenula pjena na usta. I svake sekunde stanje se pogoršavalo, a mi smo ostali u šoku, ne znajući što da radimo. Talijanka je potrčala i spustila ga na podu i legla na stranu, Ukrajinka je zvala hitnu, Tunižanka je u kutu plakala sve u 16. A ja sam se ukipila. Nisam se mogla pomaknuti, nisam se znala pomaknuti. Hitna je došla za 5 minuta, a stanje se polako počelo stabilizirati. Spremili smo mu stvari, a on je samo pitao di su mu cigarete (ah ti 21-godišnjaci). Hitna ga je odvela, a mi smo kao trebali nastaviti test. Neko vrijeme nam je trebalo da se saberemo i da nastavimo. Nastavili jesmo, ali ja sam ostala u nekom međuprostoru.
Kad je nastava završila, Sirijac C i ja smo otišli prošetati do u-bahna (kao „samo jednu stanicu“). Ispričala sam mu kako mi je teško palo čuti gdje naše kolege sada žive (on, na sreću, ima svoju sobu u kući jedne obitelji). A onda je on započeo svoju priču. Ne mogu niti približno opisati kako je bijeg iz Sirije izgledao za tog dečka. Samo ću reći da producenti slobodno mogu otkupiti prava za snimanje filma koji će dobiti Oskara. Pokušajte samo zamisli kombi za 10 ljudi u kojeg je stalo 48 ljudi. Zatim gumenjak u kojeg su se ti ljudi ukrcali tako da su morali skakati iz kopna u brod sa svim stvarima. Plač djece i vrisak žena na brodu kad su vidjeli svjetla policijskih brodova i njegovo laganje kako su to svjetla obližnjeg kopna i da ne trebaju paničariti. Zatim, puno puno korumpiranih ljudi u Grčkog, Makedoniji i Srbiji. Odbijanje davanja smještaja. Hodanje po tračnicama (koja im je davala smjer da idu prema nekom gradu) sa temperaturom od 39. Hodanje po beskrajnim šumama po kiši i blatu. Sati i sati hoda do granice. Skrivanje od policije. Samo jedan krivi korak ili samo jedan šum i umjesto Njemačke, bit će godinama zatočeni u nekom kampu. Fizička i svaka druga brutalnost mađara na granici. Želja da ga ubiju jer ne vidi smisao tog beskonačnog putovanja bez ijedne olakotne okolnosti (osim činjenice da nije uhvaćen i da ga je znanje engleskog više puta spasilo). Život se ponekad zaista čini bezvrijednim.
I onda ipak Njemačka. Predaja na glavnom kolodvoru u Muenchenu. Na istom kolodovoru gdje smo danas šetali po suncu, čisti i mirišljavi, s knjigama u ruci. On s novom putovnicom i trogodišnjim odobrenjem za ostanak u zemlji (ja s pecivom u ruci, ali nećemo sada o mojim prehrambenim navikama).
Spustili smo se u podzemnu. Čekali smo na istom mjestu, ali svako u svom smjeru. U jednom trenutku čulo se vrištanje djece. Okrenula sam se. Vrata vlaka su stisla ženu koja je pokušavala dohvatiti svoje dijete koje joj je ostalo unutra istovremeno držeći svoje drugo dijete koje je već bilo na peronu. Starije (ono koje je bilo na peronu) vrištalo je i vuklo mamu pokušavajući je spasiti iz nemilosrdnih vrata. Mama je panično pokušavala izvući sebe i malo dijete. Ljudi su pokušali otvoriti vrata i nakon nekog vremena uspjeli. Obitelj se ujedinila na peronu. Plakali su zagrljeni svi troje. A ja sam stajala ukipljena. Kao i u razredu. Jedino se suze nisu ukipile, one su naglo potrčale.
Zvuk podzemne čuo se u daljini. Stavila sam slušalice na uši, upalila svoj prizemni podcast i nakon nekog vremena odjahala na bicikli u 80kvadratni stan gdje me čekala obitelj i večera. I pismo od moje prijateljice koja mi uz pismo poslala i čokoladu ne znajući da već (skoro) 3 tjedna ne jedem slatkiše i da tako planiram i nastaviti.
