utorak, 03.05.2016. u 23:05
Koliko??
Viroza u gradu. Sve učiteljice bolesne. Došla zamjena. Žena koja radi u uredu na nekim skroz drugim poslovima. Poljakinja. Visoka, mršava, plava, energična i… malo neurotična. Prije nego što je počela, izderala se na nas da otvorimo prozore jer ćemo biti pospani od toplog, ustajalog zraka. Onda se izderala na nas jer dio ekipe ne zna odakle svako od nas dolazi. I prvih 10 minuta ekipa se gledala u nevjerici… je li ona luda ili što? U sljedećih 15 minuta natjerala je svakog da osmisli više rečenica nego ostale učiteljice u zadnjih 15 dana. Derala se, objašnjavala rukama i nogama, na poljskom “r” izgovarala riječi da ih lakše skužimo. Već kod prve pauze ljudi su se malo zbunjeno gledali, ali nakon druge raslo je uzbuđenje i vjerski dio ekipe počeo je moliti da učiteljice ostanu bolesne još barem neko vrijeme dok ne naučimo akuzativ. Šalim se, nisu molili. Preklinjali su. Zamjena je zaista zmaj od žene i iako je malo too much njen nastup – njena dinamika je razbudila sve i učinila da brzinom svjetlosti konjugiraju i one vražje trennbare verben.
Unutar vježbi pitala nas je odakle dolazimo, koliko smo u Njemačkoj, koliko imamo godina te koji nam je bračni status. Tišina je zavladala kad je Koreanka izgovorila svoju dob. Kako se na njemačkom brojevi izgovaraju obrnuto od onog kako se pišu, tako je ona učinila da svi posumnjaju u vlastito znanje brojeve. Pogledom sam skenirala ekipu… Talijanka je pisala u bilježnicu ono što je izgovorila i uporno okretala brojeve ne vjerujući što je čula. Rumunjke su se došaptavali. Arapi su začuđeno gledali. Bosancu su se vidjeli brojevi iznad glave – potpuno zbrčkani i željni poslagivanja. Uzalud. 53 godine. Valjda 35, viču svi. Ne, 53. Žena izgleda nevjerojatno. Talijanka je saznala da jede samo 1 obrok dnevno (i ja isto, jedanput u satu) te ujutro pojede jabuku. Što bi od mene bilo da imam takav režim? Za početak, ne bih stalno plesala između overweight i obese kategorije. A jadna naša Srbijanka... svaki put kad ju je neko pitao koliko ima godina ona bi rekla godinu više. Da su nastavili, došla bi ona sa svojih 33 na 53.
Već sutradan nam se vratila Dolores. Upalila je svoju klasičnu glazbu i čekala pola sata da se svi skupimo. Priča tako tiho i nježno kao da priča djeci priču za laku noć. I samo se smješka. Ja mislim da je ona na nekim drogama i njoj je super, a mi ostali patimo (od dosade i neznanja).
Ponavljali smo neke glagole koji nam nisu sjeli. Jedan od njih je bio nešto kao „čekati u redu“ (naravno da ne znam koji je). I sad kolega Bosanac, koji inače voli pomagati i davati primjere, kaže „Da, da, evo ja stavljam bilježnicu na stol.“ Dolores mu kaže „Ne, nije to dobar primjer čekanja u redu.“ „Da, naravno, nije bilježnica, ali evo, mobitel, mobitel stavljam na stol.“
Sutra je zadnji dan škole. U ponedjeljak počinje novi modul. Neki će otići, možda neki novi doći...
A svijet izvan škole zna biti zanimljiv. Kćerkica i ja smo išle u azijski restoran na ručak. Unutra je bio samo jedan čovjek. Stajao je zatvorenih očiju i držao je jednu nogu podignutu (ono kad nekome pijanom kažeš “je li možeš stajati na jednoj nozi?). Svakih 10 sekundi bi otvorio oči, popio gutljaj pive i opet stajao na jednoj nozi zatvorenih očiju. Nisam baš mogla previše buljiti, ali ono… došlo mi je da ga pitam o kojoj se meditativnoj vježbi radi. Možda bi i pitala da znam njemački. Možda bih mu se i pridružila da jedem jedan obrok dnevno.
