Mehagina kći https://blog.dnevnik.hr/mehaginakci

ponedjeljak, 26.10.2020.

Vodopadi Ilomske

Postoje ljudi koji mogu da izađu iz mahale i da žive na bilo kojem kontinetu, u bilo kojoj svjetskoj metropoli, ali mahala iz njih izać ne može. Mogu da se furaju da su studirali na prestižnim univerzitetima širom svijeta, ali avaj, ako su studij završili na takvim školama, to ne znaci da su pokupili svu pamet ovog svijeta.

Zašto ovako počinjem negativno? Pored jučer nestvarno lijepog dana, vanzemaljskih boja jeseni i nevjerovatnih krajolika, prosto mi bude krivo, što mnogi od onih sa kojima dijelim fotke na fejsbuku nisu zainteresovani za fotke i ljepotu kojom ih „pozivam“ da i sami istraže divlje predjele moje drage BiH, nego su na žalost više zainteresirani SA KIM SAM. Zašto? Nemam šta kriti, ali ne želim da nekima podnosim izvještaje, jer nemam šta reći, a i da imam- to je moja stvar. Onda ti isti, kontaktiraju moje potencijalne saputnike koji su MOŽDA samnom bili taj dan, ispitivaju ono policijski gdje je, skim je, šta je...a onda mirne duše mogu da spavaju. Kod ljudi ne cijenim površnosti, već dubine i širine. Moji pravi prijatelji ne pitaju ništa sve dok im sama ne kažem. Dosta o ovome.

Ilomska rijeka sa dva vodopada je (manji i veći), nešto što svaki pustolov treba vidjeti, a što sam ja jučer vidjela. Nalazi se na obroncima Vlašića. Predjeli su slični kao iz serije Grizli Adams, a sam kanjon izgleda toliko čarobno, da bi svakog ostavio bez daha. Sve uzduž puta obraslo je mahovinom, svo drveće, sve stijene, pa izgleda kao da je neko presvukao te krajolike u zelenu plišanu odjeću. One boje kojima je šuma prošarana, čas kroz izmaglicu, čas kroz zrake sunca, izgledale su posebno atraktivno. Nigdje žive duše nije bilo, kao da si na drugoj planeti, daleko od svih. Kao što sam i napisala, na ovoj rijeci postoje dva vodopada: manji, koji se odmah vidi pored puta i veći koji je skriven i za koji je potrebno alpinističko znanje. Nije da se furam da to znam-kad ne znam, ali sam na rukama i nogama prošla stazu (jaaaakooo opasnu, jako strmu, sa sajlom) i kad sam ugledala taj skriveni dragulj, nisam mogla vjerovat da nešto takvo postoji. Ljudi moji- to je raj, vodopad visok oko 40 metara ulijevao se u tirkizno čisto jezero. Prošla sam mnoge planine, mnoge vodopade, ali što rekao Davorin iz Indexa, „Da sam ja neko“, ja bih ovo proglasila NP. Vrh vrhova! Nakon vodopada, prošli smo dva vještačka tunela (potrebno je imati čeonu lampu) iskopana u stijenama. Ako se pitate odkud sad to, pa eto, na žalost umjesto da ovaj dio divljine zaštite u turističke svrhe, eno grade mini hidroelektranu.









26.10.2020. u 08:24 • 17 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.