Mehagina kći https://blog.dnevnik.hr/mehaginakci

petak, 03.07.2020.

U tem Somboru (iz dnevnika)

Kad je doš’o poziv za mog brata da ide u vojsku, mati je uzela telefon i javila rodbini. Svima je isto pričala od A do Ž rekavši da će S. biti vojni policajac i da će ići u Sombor na vojni aerodrom Petrovac. Svako veče u našoj kući organizovalo se sijelo i svi su dolazili da obilježe odlazak sina jedinca u vojsku. Neki su donosili na poklon bombonjere (one što su kružile po komšiluku), neki čarape sa sapunom zamotane u novine, a bilo je i ljepših poklona poput muških košulja i pidžama. Kažu ljudi poklonu se ne gleda u zube. Ma laže ko kaže da se ne gleda. Gleda se.

Danima se S. pakovo, prepakivao, vadio, stavljo u kofer potrebne ili bolje reći nepotrebne stvari. Mati mu je govorila da ne nosi sa sobom košarkašku loptu, jer nema u vojsci igre, a zauzima mu puno prostora, no, on je bio tvrdoglav. Rek’o je da je čuo kako imaju nedelju slobodan dan pa će se tad igrat. Otac mu je rek’o da više neće moć birat šta će jest i da će htio ili ne, jesti sve što mu daju, a siromašan je ručak u vojsci. Dao mu je savjet da uvijek bude dobar s kuharom, ma kakav on namćor bio. I tako, poslije svih tih savjeta, mudrolija, blabla, S. smo ispratili sa stojadinom do Sombora. Ode sin da odsluži vojsku! Tri stvari su najvažnije u životu svakog čovjeka: odslužit vojsku, zaposlit se i oženit! Ostalo zapiši na vjetar! U putu nam je otac pričo da je naš amidža služio tri godine vojsku u Croj Gori, nekoj vukojebini s oproštenjem, ali nije se drukčije moglo doć do tamo neg na magarcu. Zato mu niko nije ni išo u posjetu, al ćemo zato mom bratu ić svaki vikend, jer je biva blizu. I tako…

Svaka subota bila je rezervirana za odlazak u Sombor. Mati bi svake sedmice pravila kolače-sa petit keksom, jer to S. voli, spremila bi domaći pekmez od šljiva-jer to S. voli, a onda bi spremila i nesto pečenja, jer to S. voli…a dodala bi još koječega… ono što S. voli…Dajdža je zvao svaku noć da pita jesmo se čuli sa S., jel zvao, jel se obiko, šta kaže…kaće na dopust? A čekaj malo tek je otišo…

Sombor je grad u Bačkoj. Tu je nekad bilo Panonsko more, zato je ravno, pa sve babe voze biciklo. Gospoda se voze u fijakeru, a mi smo ih gledali kroz prozor stojadina likujući im , jer smo brži. Sto puta sam čula priču da je u Somboru rođen poznati košarkaš -Radivoj Korać. Kasnije (nakon par godina) maksuz sam otišla na Nišićku visoravan prema Sarajevu da vidim spomenik što su mu podigli na mjestu pogibije. Svaki put kad smo vozili za Sombor u autu je pjevo Zvonko Bogdan. Na vrh glave mi se popeo “Fijaker stari” I “U tem Somboru”. Kad god bi Zvonko došao do jedne posebne romantične strofe (za koju je vjerujem moj stari jedino znao napamet), začuo bi se bariton mog oca da smo svi prevrtali očima: “Fijaker stari sad više ne luta i ne čuje se onog vranca bat, zaboravit' moram svoju dragu, sve divne noći i taj Sombor grad…”

Na polaganje bratove zakletve bili smo ja, mati, otac, dajdža i dajdžinca. Nikad neću zaboraviti taj dan.Lijepo vrijeme, a more vojnika na igralištu ponavljalo je riječi koje je govorio nekakav general/kapetan šta li je. “…Zaklinjem se da ću braniti čast naše domovine…“ odzvanjale su riječi,pa sam krajičkom oka pogledala u mater. Njoj su suze išle niz lice, a ja sam mislila da to tako treba,pa sam i ja počela plakat.Otac se dobro držo, iako je bio crven u licu. Poslije zakletve otišli smo u park, prostrli deku i jeli do besvjesti. Dajdža se napio i nije mogo hodat. Matere bilo stid. Vodili smo ga kroz grad držeći pod ruku, a kravata mu je visila ukoso i nikako nije išla uz situaciju. On je onako pjan samo ponavljo da je odjekivalo “Moj sestrić, moj sestrić…” da čitav Sombor zna da je vojnik (ponos/dika) njegov sestrić. Heh, briga Sombora za sestrićem..

Kad smo dobili prvo pismo od mog buraza bilo je puno gorčine i kuknjave. Prvo je prizno da mu fali materina kuhinja, a onda da su ga pokrali jer je gušter, mlad i neiskusan, ukrali mu zvijezdu sa kape, čarape i još puno puno stvari…Rek’o je i to da su slavili Novu godinu i da je neki sumnjiv časovnik otkuco ponoć. Biva ko namjestili im da odu ranije leć.
Svaka njegova kuknjava proizvodila je u ocu i materi burne emocije, te su oni svaki put kad bi isli u Sombor nosili umjesto jedne tepsije kolača-dvije tepsije. To je bilo svjesno iskorištavanje emocija.

Nakon 6 mjeseci služenja vojske u Somboru, S. je dobio prekomandu. Poslali su ga u Skoplje. Kad su za to čuli moji, mater je opet uzela telefon i javila svima. Šok. Nevjerica. Zar je to moguće? Dajdža je rek’o da treba tražit veze da se dijete vrati iz Skoplja da nam bude bliže. Onda je otac uzeo telefon i zvao svakog živog da pita za veze. Sjetio se svih, pa i onih za koje je mislio da su umrli. Niko ništa nije mogo pomoć, …rekli su to je tako u vojsci. Gdje te baci….

Skoplje je bilo dalje pa se više nije moglo vikendom ić i nosit tepsije kolača, naručivat vake/nake deserte, bla bla bla…Sad je trebalo izdržat 6 mjeseci bez svega toga. Otac i mati su išli samo jednom u Skoplje i to kad je brat bio skoro pa džomba.
Sjećam se priče o Skoplju, kad je bio zemljotres i sravnio sa zemljom taj grad, godine 1963. Kažu sve je srušio samo jedna zgrada ostala onakva kakva je i bila bez ikakvih oštećenja. Odmah su tražili arhitektu te zgrade, ko je, šta je, gdje je, kad…arhitekta u zatvoru! Što si u zatvoru- pitali ga, a odgovor je bio šokantan. Ona vlast ga osudila da je u tu građevinu uložio previše materijala, pa se sumnjalo da je pronevjerio novac i osude ga na nekoliko godina zatvora. E sad, ne znam jel, nijel istina.

Ovu priču posvećujem ocu,mami i bratu! Vrijeme se ne može vratiti, ali se možemo sjećati…




03.07.2020. u 00:46 • 44 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.