Mehagina kći https://blog.dnevnik.hr/mehaginakci

ponedjeljak, 29.06.2020.

Iz mog dnevnika...( Hrana u Tunisu)

Iz predhodnih putopisa o Tunisu pričah vam o Medinama. To su velike pijace na kojima možete naći i gujinih nogu. Dovoljno je samo da prošetate 30 metara između štandova i da te raznorazni začini drogiraju. Tako kad su mušterije nadrogirane lakše manipulišu s vama , pa umjesto za pola dinara Arapi vam prodaju robu za dva. Prvo su za „sister“ iz Bosne davali robu u pola cijene, ali kasnije sam bila Čehinja, pa Mađarica, Talijanka, Poljakinja, Španjolka,....i uvijek ista priča.

Nešto novo što sam vidjela je voće koje izgleda kao kaktus (evo slike). Na žalost nisam probala, ali drugi koji jesu kažu da je jako ukusno. Ne znam ime ovog voća.

Ja slijedim jedno pravilo “U Rimu budi Rimljanin”, pa to praktikujem gdje god odem. Tunižani slabo jedu hljeb, a kad ručaju prvo pojedu salatu pa tek onda ručak bez salate. Nije mi bio problem da se prilagodim načinu ishrane, jer sam lako prilagodljiva. Preferiram ja i gastro turizam, da se razumijemo, ali nisam nešto posebno luda za hranom.
U Tunisu sam plaćala nomada koji je kuhao tradicionalna tuniška jela i to tako dobro da bi mu i neka žena pozavidjela. Uz to bio je jako pedantan.Kao što pomenuh već jednom jelo „Kus-kus“ im je broj 1. To vam je nešto kao sitna riža sa janjećim mesom. Meni je ukusno, ali još nisam shvatila zašto im je to jelo broj 1. Valjda zato što je sam proces pripreme komplikovan.

Također svaku noć poslije večere pila sam čaj. Zanimljivo mi je to što ga poslužuju u malecnim šoljicama. Nomad mi reče da je to jak čaj i da je ta količina sasvim dovoljna za jedan dan.

Kako su čudni putevi Gospodnji, jel' da. Nikad ne znaš koga ćeš sresti i ko će ti pružiti pomoć. Meni je eto kuhao nomad sa juga Tunisa, pravi pravcati nomad koji je odrastao u selu pustinje. Pokazao mi je fotku svoje familije i ispričao o životu nomada. Imati kamile- to samo može bogat nomad. Iz tog razloga kad hoće ženu, odu njihovom ocu I daju onoliko kamila za koliko misle da vrijedi. Ko da najveću ponudu taj i odvodi djevojku. Zato za plavuše iz Evrope nude po nekoliko kamila. I nije im jasno što ni jedna neće da pristane.

Sutra će me put odvesti ko zna kuda i ko zna koga ću još sresti. Tog 5. avgusta odlučila sam da proputujem cijeli Tunis. Sutra idem da vidim najveći koloseum (neko kaže koloseum, neko amfiteatar) “El-Džem” kojeg je izgradio Gordon u inat Rimu. Nakon toga idem u Kartaginu i onaj plavo bijeli gradić što je sve plavo i bijelo (plavo odbija insekte, a bijelo toplotu). Kroz tri dana put će me odvesti u pustinju gdje su snimani Star Wars, da vidim gdje je Jedi i pustinjska planeta Tatooinea…

I za kraj ne mogu a da ne ponovim onaj meni jako drag citat iz Mešine knjige a koji glasi: „Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima za svakog posebno. Zato moram da budem svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proći“ (Meša Selimović, Tišine).



29.06.2020. u 12:07 • 23 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.