Mehagina kći https://blog.dnevnik.hr/mehaginakci

četvrtak, 25.06.2020.

Moj drugar Alfonso hoće da se vrati na Lastovo!

Jučer sam išla u planinu sa svojim drugarom Alfonsom. Ovu planinu što mi je kako ja to kažem „iza leđa“.

Da pojasnim, Alfonso je gušter, moj drugar sa Lastova. Porijeklom Talijan. Tamo sam ga upoznala u galaksiji Andromeda gdje mu je bila kuća i moj šator. Kamp gdje sam bila sastojao se od galaksija a Alfonsov život se sastojao od putovanja iz galaksije u galaksiju, pa mu je to dosadilo. Lastovo je otok koji ima najljepši pogled na Mliječni put. Uvečer kad padne noć i kad započne party cvrčaka dobiješ neki nadnaravni osjećaj blaženstva. Lastovo je najčarobniji otok na svijetu!

Tamo sam sa Alfonsom šetala sve do nekadašnje kasarne JNA da vidim kako to izgleda. Nikako ne izgleda. Pustoš. Polupano sve. Alfonso mi je pričao kad je bio gušter u JNA kako su mu ukrali petokraku. Rekla sam mu ironično da nikad nije posto ništa veće od guštera. Naljutio se na mene.

Ja i on smo drugari od prošle godine. Mnogo smo različiti. On sluša cool muziku Bob Marleya, Jimmy Morrisona i zamišlja da je šaman. Stalno me zadirkuje što sam rasla uz Nove Fosile i što ih i dan danas poslušam. Šta fali Novim Fosilma?“ Fali im svašta“- reko mi je.

Kad sam ljetos krenula za Bosnu, Alfonso je tražio da ide samnom. Rekla sam mu da ne može jer nema bosansko državljanstvo. Bez razmišljanja je otišao u MUP da pita šta mu sve treba od papira da bi dobio bosansko državljanstvo i vratio se snužden:-) Želio je da živi u Bosni i gotovo. Tu noć pozdravila sam se sa njim sasvim normalno i on je otišao spavat u svoj suhozid. Ujutro kad sam se ukrcala na katamaran nisam ni primjetila da je on ušao u moj spakiran šator i cijeli put od Ublija do Bosne on je bio sakriven tu. Kad sam došla kući i vidjela da je mučenički izdržao do Bosne, podarila sam mu mjesto pod Suncem: rupu na mojoj zgradi. Umjesto putovanja iz galaksije u galaksiju Alfonso je dobio uvid u sasvim novi svijet i način života. Izvodio je sungazing svaki dan i žalio se da su mu noći hladne. Žalio se na sve živo. A lijepo sam mu rekla da mu neće bit lak bosansko gušterski život u Bosni, ali nije me htio slušat.

Neki dan me je toliko iznerviro da sam mu rekla da ću mu otkinut rep. Rekao mi je „Otkini hi hi hi narašće novi“.

„A kaće proć ta korona?“, pito me Alfonso danas u šetnji. „Ne znam“ rekla sam...
„Ajme meni, a oću ja moć na to svoje Lastovo da idem?“
„Ne moreš ić zatvorili granice“
„Ajjj vrag ti sriću odnija, ali tam mi je kuća, tam je moj svit. Poželio sam svoje galaksije!“
„Znam Alfonso, ali ja tu ne mogu ništa“.

Bio je mnogo tužan. Krio je od mene da plače. Kad sam ga pitala jel to plače, reko je da ga za oči ujeda izmet iz štale pored koje smo prolazili. Pored štale je bila septička jama sa imrpovizovanom lopatom. Umjesto onog uobičajenog modela lopate, vlasnik septičke jame (ha ha kako ovo zvuči) je uzeo šljem kakav su nekad nosili Nijemci u II svjetskom ratu, a ko zna, možda i jeste antikvitet i nataknuo na motku, a zatim sa tom „spravom“ grabio govna iz štale i bacao ih u septičku jamu.
„Ovi nam poručuje s ovom spravom da je rat sranje“- zakikota se Alfonso teturajući ko pijan po onim govnima i smrdeći iznadprosječno.





25.06.2020. u 19:42 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.