Mehagina kći https://blog.dnevnik.hr/mehaginakci

ponedjeljak, 22.06.2020.

Izvađeno iz mog dnevnika...

Stari se morao naspavat, jer iza ponoći smo išli na more. Presjedili su on i mater dan sa susjedima koji isto idu sa nama, pa su nakon pregovora, dogovora, odlučili da idu gdje idu zadnjih petne’s godina. Tako svake godine. I kad se ja nisam rodila tako su isto. Idemo u Baško Polje. Tam je kažu najbolje, a za tih 10 dana dolaziće dajdžinca kući da zalijeva cvijeće i baštu.

Otac bi šamponom opro stojadina i usiso sa usisivačem “čačak”. To bi sve radio u nedeljno popodne kad svi u susjedstvu poslije ručka legnu i niko nije mogo zaspat od usisivača. Al’ moj stari nije mogo birat vrijeme, jer moro se k’o čo’ek spremit za puta.
Materi bi naredio da mu u gajbu spakuje pretis lonac, grah, krompir, paprika (meso ćemo kupit dol ), začina, plastiče tanjire i pravi escajg , jer ne može jest sa plastikom, nije to to.
Šator bi stavio na galeriju stojadina i dobro ga svezao da ne spadne.
Ja bi u svoju torbu stavila samo najpotrebnije: barbiku, loptu, rekete i šlauf. Brat je svake godine k’o papagaj ponavljao da će bez čaršije i košarke izdržat deset dana. Znam da je lag’o i da će prvom prilikom nazvat druga da pita jel’ igrala Cibona i kako je igr’o Dražen Petrović? Volio je gledat Dražena više nego graha se najest.Znao mu je napamet svaki potez. Zbog tih poteza razbio je 4 lustera u kući. Otac je galamio, al’ je moro otić u Šamac da kupi novi , jer tamo je biva najjeftinije.

Obično bi iza ponoći krenuli na more. Držali smo se ranije računice, a to je da ćemo u Baško Polje stić oko 8 ujutro sa pauzama. Meni bi namjestili jastuk i jorgan na zadnjem sjedištu da mogu spavat k’o hadžinica. Nikad nisam mogla spavat u autu jer mi je smrdio benzin i vazda sam se patila. Kad bi došli dole do Jablanice, stari bi parkiro auto nedaleko od srušenog mosta na Neretvi, a onda zaspo ko top. Ja i mama smo hodale okolo dok se on i brat naspavaju. Išli bi do mosta, gledali virove. Svaki put mi je mama ispričala priču o Titu i kako je naredio partizanima da sruše most pa izgrade drugi, sve da zavaraju Švabe. Ne mogu da shvatim da su ovi bili tako naivni.

Kad bi došli u Baško Polje, stari bi postavio šator, a onda bi odmah išli na plažu da se iskupamo.
Baško Polje je imalo najveći kamp u Jugoslaviji. To je bio kamp sa kvartovima, a kvartovi su imali oznake “A”, “B”, “C” i “D”. Cijena jedne noći kampovanja je ovisila o kvartu a mi smo uvijek naravno završavali sa Česima, Slovacima, rainbow ljudima sa šatorima rastafari boja, djecom cvijeća i onima koji voze motore što nose kožne prsluke na kojima piše (citiram svog starog) “AC pa ide oznaka za struju pa DC”. Noću bi svi kvartovi spavali samo bi naš bio bučan. Stari je uvijek gunđao, žalio se na recepciji, a ovi bi uvijek slegnuli ramenima. Spavanje bi nadoknadili sutradan na plaži, pa smo u početku vazda bili crveni ko rakovi.

Baško Polje je povezano sa Baškim Vodama uskim putem za šetnju pored mora. Tu se obavezno šetalo u večernjim satima. Meni bi mama obukla haljinicu i napravila pletenice. Išli bi na sladoled.

Jednog dana stari je oduševljeno rekao da idemo u Makarsku. Nama je nastavnik istorije prič’o da je Napoleon Bonaparte zaslužan za gradnju puteva Makarske rivjere.Ali nismo išli u Makarsku da gledamo puteve, spomenike , Biokovo ili neke znamenitosti, već je otac čuo od dajdže na telefon da je tamo doš’o čika M. sa teta M. pa da ih vidimo. Ima adresu gdje je! Otićemo tamo da im kažemo da smo im baš juče poslali razglednicu sa porukom : “Mnogo toplih pozdrava iz Baškog Polja od porodice T!”.

Nakon 10 dana kad bi se preobrazili u crnce naš odmor bi se završavao, a na kraju sve bi bilo isto. Spakovali bi šator u jutra rana, razgledali još jednom da nismo šta zaboravili i otišli. Pri povratku pauza bi se pravila na Zmajevcu iznad Sarajeva.

Moj stari je studirao biologiju u Sarajevu davne 1960 i neke. Živio je na Kovačima, onako studentski, momak sa sela, bez love, bez noćnih provoda, učeći školu i sanjajući bolju budućnost. To o čemu je sanjao- ostvario je. Kad je završio školu nakon 4 godine, vratio se u svoj kraj i zaposlio u jednom gradiću. Tu smo se rodili ja i moj brat.

Svakog ljeta kad smo se vraćali sa mora, nas djecu iz provincije, stari je vodio na vidikovac da gledamo svjetla Sarajeva. Za nas Sarajevo bilo je Pariz.
Sjećam se kad je bio jednom spot na teveu od Bijelog dugmeta (pjesma “Kad ostariš”) kad Tifa u p’o zime izlazi iz kuće onako smrznut i umiva se u dvoristu ledenom vodom, a moj stari gledajući kaze: „E onako sam i ja isto… na Kovačima.“.

Upravo sjedim na tom istom proplanku odakle smo nekad gledali svjetla Sarajeva. Baš sad. Zmajevac. I mislim se, nikad Pariz neće imat to što ima Sarajevo: uspomene na koje ne mo'š stavit cijenu. Valjda to ljudi podrazumijevaju dušom, kad kažu da neki grad ima dušu. Moraš imat u njemu nešto tako važno poput uspomena, što ti niko oduzet ne može.
Spot Bijelog dugmeta „Kad ostariš“ u kojem se Tifa onako promrzao umiva, nosi jednu simboliku priče… Moj stari nikad nije ostario…



22.06.2020. u 10:35 • 29 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.