29
utorak
rujan
2020
Nostalgija
Moj dečko ima jednu malu verandu koja je gotovo cijela u staklu i iz nje se pruža odličan pogled na centar sela. U nju je stavio stolić i dvije stolice na kojima često sjedimo u mraku i pijemo kavu. Sinoć je ugođaj bio još bolji zbog kiše koja je okupala prozore i udarala po krovu. Dvorište je bilo gotovo poplavljeno, a munje su noć pretvarale u dan. Prisjećam se ovog doživljaja zato što je danas sunčano nakon dosta vremena i mislila sam da ću biti sretna što mogu ići trčati, a zapravo više osjećam nostalgiju prema prethodnim kišnim danima. Ah, to je tako glupo. Tako je glupo veseliti se hladnijem vremenu koje nas tjera da se povučemo u sebe i svoje kuće. Ne znam zašto se toliko veselim takvim danima.
komentiraj (12) * ispiši * #
28
ponedjeljak
rujan
2020
Nerealne želje
Sve je počelo kad sam još bila u osnovnoj školi. Redovito sam gledala Uvod u anatomiju i jednom prilikom je jedna operacija bila prikazana dosta detaljno i umjesto da budem zgrožena, ja sam bila oduševljena. Uskoro sam o toj grani kirurgije istraživala po internetu i gledala snimke operacija, iako realno nisam imala pojma što to oni točno rade. Tijekom srednje škole povremeno bih pomislila da ja ne mogu upisati medicinski fakultet, a kad sam i mislila da mogu, nisam nikom htjela otkriti svoje želje jer sam mislila da će svi reći da su mi želje nerealne. Tijekom fakulteta mislila sam da mogu postati liječnik, ali ne kirurg. Na jednoj vježbi smo uživo gledali jednu od tih operacija koje sam nekad gledala na internetu i tad sam shvatila da sam zbog toga tu i da ću dati sve od sebe da u tom uspijem. Počela sam dobrovoljno dolaziti na operacije u slobodno vrijeme i o njima sam učila i više nego što jedan student treba znati.
Tijekom sljedećih nekoliko godina ću saznati jesam li uložila dovoljno truda. Tijekom ovih kišnih dana često uz kavu razmišljam hoću li u životu postići ono što toliko jako želim. Često se prisjetim osjećaja s tih operacija: trnce, lupanje srca i žar u obrazima. Kad sam to prvi put osjetila, znala sam da to moram raditi.
Možda sam se na neki način zbog toga pretvorila u osobu koja jako malo osjeća prema totalnim strancima, uvijek izgleda i zvuči hladno i smireno, ne zanima je previše stvaranje vlastite obitelji i teži izvrsnosti. Možda ću sama sebi uništiti život, ali ako ikad nečiji život spasim, to će biti dovoljna cijena.
komentiraj (12) * ispiši * #
24
četvrtak
rujan
2020
Dobila sam posao!
Ovih dana sam saznala da sam dobila onaj posao o kojem sam pisala i da se selim u taj mali gradić. Ne pada mi teško što ću tamo biti sama i prolaziti kroz stres zbog posla. Teško mi je zato što će mi nedostajati dečko i obitelj. Taj gradić nije predaleko od mog grada i svih ću viđati barem jednom tjedno, ali moram se na to naviknuti. A uostalom, ovo je samo privremeno dok ne dobijem specijalizaciju (nadam se u mom gradu).
Osim što će mi oni nedostajati, inače nemam problema sa samoćom. Jedinica sam i uvijek sam voljela čitati knjige i učiti. A sad ću svakako imati puno za naučiti.
Osjećam se kao da započinjem novi život i pokušavam ga vizualizirati. Vidim sebe kako nakon naporne smjene dolazim u mali stan te se uvučem u topli krevet i gledam tv dok vani pada kiša. Na slobodan dan, ako ne putujem kući, čitam stručnu literaturu uz kavu i čekam da me dečko dođe posjetiti.
Brine me i sam posao. I u smislu pacijenata (nikako ne želim nešto pogriješiti) i u smislu kolega (stvarno trebam da mi radna okolina bude ok, tako će sve biti lakše).
Inače, neprestano pada kiša (predivno). Zbog toga se ne mogu baš voziti biciklom ili trčati, ali barem imam dobar ugođaj za čitati. Čitam Anu Karenjinu. Pročitala sam je brzinski u srednjoj školi i jako mi se svidjela, a sad sam napokon pronašla vremena da je pročitam kako treba.
komentiraj (16) * ispiši * #
22
utorak
rujan
2020
Gloomy
Prvo pravo jesensko jutro! Kava se već kuha, knjiga je spremna.
Otišla sam na vožnju biciklom i svratila u trgovinu. Vozila sam se oko jezera koje je reflektirajući tmurne oblake od svoje uobičajene sive boje došlo do gotovo potpuno crne. Suprotna strana jezera se jedva vidi od guste magle koja, kad joj se približim, donosi osvježenje na licu. Cijelim putem nema nikoga i imam osjećaj da vlada potpuna tišina. Ovo jezero je poznata turistička atrakcija, a ipak je najljepše u magli i tišini. Dvorište moje vikendice je prepuno otpalog lišća koje šuška pod nogama dok se krećem prema terasi kako bih slikala okolna brda prekrivena maglom. Impresivno je kako je priroda još uvijek zelena, a kad je se detaljno promatra ipak lagano vene.
Prijavila sam se na natječaj za posao u jednoj manjoj bolnici. Čekam rezultate natječaja.
komentiraj (20) * ispiši * #
17
četvrtak
rujan
2020
Pozdrav!
Nisam pisala blog sigurno već 10 godina i stvarno više ne znam kako započeti.
Recimo da imam potrebu pisati o nekim stvarima koje me okružuju/vesele/začuđuju, a ljudi oko mene to uglavnom ne razumiju.
Imam 25 godina, novopečena sam doktorica medicine koja bi voljela u budućnosti postati kirurg. Imam najboljeg dečka na svijetu s kojim sam u vezi skoro već jedno desetljeće. Volim kišu, jesen, kavu, čitati knjige, učiti, gledati serije... Vrlo sam stabilna i odgovorna osoba iako moja raspoloženja uvijek blago naginju negativnom. Znam, zvučim dosta tipično.
Trenutno me jako veseli dolazak jeseni i nestrpljivo čekam kišu. Često vježbam i ovih dana dok sam vani primjećujem da priroda postaje sve tmurnija. Svi žale za ljetom (neću lagati, volim i ja ponekad otići na more) i ove promjene ih nimalo ne vesele, a ja samo čekam jesen, toplu odjeću, kavu i dobru knjigu. Imam osjećaj da će kiša potaknuti moju potrebu za pisanjem, tako da bolje da se tad opširnije javim.
xx
komentiraj (1) * ispiši * #
