Nerealne želje

ponedjeljak , 28.09.2020.

Sve je počelo kad sam još bila u osnovnoj školi. Redovito sam gledala Uvod u anatomiju i jednom prilikom je jedna operacija bila prikazana dosta detaljno i umjesto da budem zgrožena, ja sam bila oduševljena. Uskoro sam o toj grani kirurgije istraživala po internetu i gledala snimke operacija, iako realno nisam imala pojma što to oni točno rade. Tijekom srednje škole povremeno bih pomislila da ja ne mogu upisati medicinski fakultet, a kad sam i mislila da mogu, nisam nikom htjela otkriti svoje želje jer sam mislila da će svi reći da su mi želje nerealne. Tijekom fakulteta mislila sam da mogu postati liječnik, ali ne kirurg. Na jednoj vježbi smo uživo gledali jednu od tih operacija koje sam nekad gledala na internetu i tad sam shvatila da sam zbog toga tu i da ću dati sve od sebe da u tom uspijem. Počela sam dobrovoljno dolaziti na operacije u slobodno vrijeme i o njima sam učila i više nego što jedan student treba znati.

Tijekom sljedećih nekoliko godina ću saznati jesam li uložila dovoljno truda. Tijekom ovih kišnih dana često uz kavu razmišljam hoću li u životu postići ono što toliko jako želim. Često se prisjetim osjećaja s tih operacija: trnce, lupanje srca i žar u obrazima. Kad sam to prvi put osjetila, znala sam da to moram raditi.

Možda sam se na neki način zbog toga pretvorila u osobu koja jako malo osjeća prema totalnim strancima, uvijek izgleda i zvuči hladno i smireno, ne zanima je previše stvaranje vlastite obitelji i teži izvrsnosti. Možda ću sama sebi uništiti život, ali ako ikad nečiji život spasim, to će biti dovoljna cijena.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.