Nostalgija

utorak , 29.09.2020.

Moj dečko ima jednu malu verandu koja je gotovo cijela u staklu i iz nje se pruža odličan pogled na centar sela. U nju je stavio stolić i dvije stolice na kojima često sjedimo u mraku i pijemo kavu. Sinoć je ugođaj bio još bolji zbog kiše koja je okupala prozore i udarala po krovu. Dvorište je bilo gotovo poplavljeno, a munje su noć pretvarale u dan. Prisjećam se ovog doživljaja zato što je danas sunčano nakon dosta vremena i mislila sam da ću biti sretna što mogu ići trčati, a zapravo više osjećam nostalgiju prema prethodnim kišnim danima. Ah, to je tako glupo. Tako je glupo veseliti se hladnijem vremenu koje nas tjera da se povučemo u sebe i svoje kuće. Ne znam zašto se toliko veselim takvim danima.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.