Ružno je lijepo, a lijepo je ružno; Lebdimo kroz maglu i uzdušje kužno.
Born to be wild! (u pravilu naslovi nemaju nikakve veze s tekstom. Ovaj post pripada tom pravilu)
write something.......beautiful, perhaps.....
Plakale su. Jer završilo je. Gotovo je.
Znali smo, a ipak. opet nitkose nije nadao.
Željele su, a ipak plakale.
Kako li je život samo ironičan!
Nikako to ne shvaćam, zapravo moja duša je kao što "Šest lica traži autora".
Previše pokušaja ugađanja drugima, pretvaranja, i tada, izgubi se ono sedmo, ili prvo, kako želite.
Sunčeva zraka prošla je uz nepotrebni napor kroz prozorsko staklo moje sobe.
Zaustavila se točno na rubu mojega radnog stola.
Dala je smijeh očima mi, prepunim suza.
Zar opet?
Prestaju li ljudi ikada plakati?
Ah, koliko samo događaja potiče ih da navlaže lice.
Uopće ne razumijem čemu se boriti za vlastiti život ako ga toliko često proklinjem.
Osim ako možda volim patnju.
Ili ipak ne....
Poterebno je boriti se za svoje snove, ali, s obzirom da nam ih nitko ne može oduzeti, barem teoretski, jer snovi se snivaju i postoje duboko u nama, nema potrebe boriti se za njih, a i zbilja je tada svejednošto činim u životu kad će sve prestati u samo jednom jedinome trenutku. Jedino postoji malena sitnica; ne znamo kada će on biti.
Ponovno, osjećaj zatupljenosti, indiferentnosti, ponekad je dobro osjetiti malo uzbuđenja.
Ah, ma zapravo, svejedno je.
Pijem svoju kavu, smijem se vlastitim glupostima tog jadnog majušnog života
i ne zanima me pretjerano što će se dogoditi sutra.
Hm, možda bih mogla staviti vodku u tu kavu, previše mlijeka nije dobro!
Ili otići na biljar.....
Da....to i nije loša ideja, ali niti bitna!
Nemam namjeru brojati količinu riječi u pojedinom tekstu, recite to Dostojevskom.
Možda on zna koliko je napisao riječi u "Zločinu", a tek u "Kazni"........Pozdrav!
I was just a tourist the first time I went to Mexico
I was stranger,in danger in a world unknown
A clap of thunder and the ground around me did explode
And the skeletons in dozens come out from that hole
Prva pjesma ujutro!
Sunce, nije baš Meksiko, ali uz veliku količinu mašte moglo bi postati.
Ništa zato!
Why?No lie!
It was the Day of the Dead! Did you hear what I just said?
oh-oh-ohh
I didn't even know
It was the Day of the Dead! I try not to lose my head
oh-oh-ohh
Way down in Mexico
Pa otprilike tako, samo što je ovaj dan ipak prepun živih ljudi,
barem teoretski!
The place was jumpin with carribas playing to and fro
An evil skeleton made of with my beef burrito
They opened the pinata and a swarm of bats went up my nose
I lost bowel control and I knew that it was time to go
Dobro, nije baš tako strašno; znam malo više evil skeletons.
Why?No lie!
It was the Day of the Dead! Did you hear what I just said?
oh-oh-ohh
I didn't even know
It was the Day of the Dead! I try not to lose my head
oh-oh-ohh
Way down in Mexico
No dobro, čuli smo i prvi put.
oh-oh-ohh
The locals tell me not to fear
It happens at least once a year
When hell is full the dead will walk the Earth and apparently they come up here
For the beer!
(laughes and whoes)
Why?No lie!
It was the Day of the Dead! Did you hear what I just said?
oh-oh-ohh
I didn't even know
It was the Day of the Dead! I try not to lose my head
oh-oh-ohh
Way down in Mexico
Dia de los muertos nuenca la casmio
oh-oh-ohh
Y el gringo se asusto
Dia de Los Muertos, the cago ese chico
oh-oh-ohh Aqui en Mejico
Mislim da ću na maturalac u Mexico!
oh-oh-ohh
I za kraj:
http://www.youtube.com/watch?v=C4A7vAKX7uI
U ovom postu ne mislim pisati mnogo, ali također ne mislim pretjerano
filozofirati, a posebice ga ne pisati zbog sebe.
Poprilično sam egoistično biće, no trudim se to zanemariti, ali ovaj
post nastaje samo i iskuljučivo iz nesebičnih razloga.
Osobi koja je zbilja draga i dobra i koja zaslužuje dobiti jedino takve, pozitivne komentare,
koja je navršila 17 godina i to 17.03.
želim čestitati rođendan.
Želim joj sve najbolje, ali ne samo za rođendan, nego cijeloga života, jer ima sjajne mogućnosti
i uspjet će u potpunosti.
Stoga, želim ti jednu predivnu sjajnu zvijezdu koja će ti uvijek osvijetljavati put u životu koliko je potrebno.
Sretan ti rođendan!
Nikada ne očekuj ništa jer iznenađenje nikada neće izostati!
Ah, da!
Ma upravo tako!
Mislim da bih se trebala početi pripremati za esej.
Naime, napisati najmanje 400 riječi....Ljudi, zar je to moguće?
Ma kakvi, to i jest poanta!
Kakvog li iznenađujuće iznenadnog dana!
Jesam li otkrila što?
Naravno!
Kad pomislim da je ipak sve nekako loše, nemam sreće.....uvijek proradi pametna misao: Ovisno o točki gledišta.
Apsolutno točno!
Zašto bih bila nesretna kad se mogu njima zabavljati kao marioneticama, bolje nego The Sims!
A oni meni govore kako se odrasli trebaju ponašati............bwahahahahhah!
Što reći, poričem istinu, odnosno ne želim se suočiti s njome.
A tako je to!
Zbilja može biti zabavno ponekad posebice uz poneki dražesni komentračić!
Jumpin' jack! Rocks!
I za kraj ipak neka izreka, a izreka se uvijek treba držati, Slušam savjete starijih i mudrijih!
Činite što vas je volja!
Slobodno, uzmite me, odvedite me, udaljite me od svakog mog sna.
Neću se opirati. Imate moje tijelo, imate moje vezane ruke. Imate čak i moje, sad već kamene oči.
Odmaknite se od mene!
Tražili ste?
Nema problema, tako će i biti.
Ne želite me više?
U redu je, odbacite me.
Ne, uistinu vam kažem, vi znate što vam je činiti, sigurno je tako najbolje!
Kako predivno!
Skup lakovjernih budala. Ne, to nije istina.
Podlih. O, to svakako!
Naravno, zašto išta činiti, naravno da je sve u potpunosti bespotrebno.
Tako je, no, da učinim mladu buntovnost, da ostavim sve, nasmješim se i krenem nekim svojim nepoznatim putem?
Ali to ljudski svijet ne bi mogao shvatiti.
Oni ne razumiju niti sami sebe, a, iako se hvale da znaju, ne mogu shvatiti ni ostalo.
Mogu ne činiti ništa.
Mogu umrijeti skoro.
Mogu odustati od svega njima bitnog.
No to ne znači da se neću zabavljati.
To ne znači da neću divno živjeti.
Ne znači da ću se odreći snova.
Moji snovi, moja duša, moj duh, ljubav i plačne suze ispo hrasta (ljepše zvuči tako) odlaze zajedno sa mnom.
Ima li smisla nešto činiti?
Naravno! Nisam osoba bez cilja.
Volim pisanje.
Opušta me. Kaotične mi misli poslaguje u dovoljan red za daljnji opstanak.
Nije uvijek sve sa smislim, baš poput mene.
Ali to me zabavlja!
Konačno, osjećam, osjećam kako sam barem shvatila dijelić onoga što se dogodilo.
Nadam se tome.
Zapravo, čak i ako nisam, tražim načine kako bih življela sama zadovoljno, jer, oh, vrlo skoro, odlazim od sve ove vreve pretjerano ljubaznih glasova s dozom loše naučenog sarkazma, negdje, u samoću gdje ću biti sve samo ne osamljena.
Vratite mi moj mir natrag!
P.S. Ovaj tekst se dogodio slučajno i njegova struktura je više nego neobična. Zadnji dio nikako nije pametno protumačiti kao da mislim pobjeći iz države ili se ubiti (uvijek se nađe negdje u nekoj školjčićićici neki skriveni biserčićićićić koji krivo protumači). Hvala.
Ponovno, Ab ovo! ili in medias res? nikad se ne zna!
Vratila sam se. Došla sam i bilo mi je lijepo.
Bilo mi je lijepo mnogo puta u životu. Bilo je i mnogo ne tako lijepih trenutaka.
Ipak, bili su i baš zato ne mogu nestati, jer bili su i ostaju.
Zašto plakati za njima?
Zašto plakati zbog njih?
Zar je sve to uistinu potrebno?
Ah, ovisno o tome što volite; preemotivnost, potragu za prošlošću, preželjno iščeivanje budućnosti, po mogućnosti, bolje nego "kako nam je sada" ili jednostavno postati hedonistom.
Uživati u lijepim dijelovima uspomena, a ne osjećati tugu jer je to nestalo, jer su samo sjećanja ostala, možda jest sebično, ali u svakom slučaju mnogo ugodnije.
Zato, iako mnoge godine će u samo jednom pretnutku postati mi prošlost.
Tako svakodnevna sadašnjost samo u jednom trenu postat će prošlost i svakim danom sve dalja, ali, zar je usitinu potrebno plakati?
Ne, nemam namjeru, kako se kaže, okretati novi list, radije ću još malo šarati po ovome starom, ima još dovoljno mjesta prije novoga.
Ne, ne želim krenuti ispočetka. Nekoć, naime, sve, apsolutno sve sam željela kretati ispočetka, ponovno i ponovno, no zbog čega, kao da je savršenstvo toliko neophodno.
Ne, nemam namjeru kretati ponovno, prošlost je onakva kakva jest, ono što ja želim jest krenuti dalje.
Zašto zaboraviti prošlost kada mi ona pomaže oblikovati put ka budućnosti.
Želim, želim još mnogo puta sadašnjost pretvarati u prošlost.
Oh, kako želim još toliko mnogo novih početaka, novih završetaka, toliko toga!
Možda ponekada želja nas pokreće, no ponekad je i ona sama dovoljna, nije niti potrebno ju uvijek ostvariti, jednostavno ponekad samo želim željeti.
Uistinu, želim!
Opis bloga....da....nakon više od dvije godine smatram kako bi bilo,
recimo, primjereno promijeniti opis bloga, posebice s obzirom kako
ovaj blog zasad još nemam namjeru brisati, a nadasve je smiješno
ostaviti onako djetinjasti opis bloga koji je bio prihvatljiv tada ali ne i sada.
Zapravo, smiješno je, ali i zanimljivo vidjeti kako sam se u ipak kratkom periodu
od dvije godine toliko nevjerojatno mijenjala; željela sam pisati samo pjesme u početku
i shvatiti tko sam. To je, naravno, bilo nemoguće odmah, kasnije pak mislila sam da
znam tko sam, da znam što želim, da imam pravo reći kako sam već dovoljno vidjela
u životu i isti taj (život) mijenjati za smrt. Tada sam, možda pola godine kasnije otkrila
kako i prividno mijenjanje svojih stajališta ljudima pomaže kako bi komunicirali sa mnom
i više me, ne voljeli, ali cijenili. To je bio odličan početak za krenuti dalje, u nove promijene,
ali više ne zbog ostalih, nego jer me to počelo jako zabavljati, a kasnije sam i sama sebe
prihvatila dovoljno da čak i onda kada mi nije lijepo, kad se osjećam užasno i tjeskobno
ne bih rekla : "Želim nestati." , čak štoviše; "Želim biti ovdje i onima koji me ne podnose i dalje
priuštiti to da ih gušim time što me ne podnose." Hah!
Nakon nekih nesreća, koje neka uvijek i ostanu neprežaljene (jer moj mačak je
toga vrijedan!), i iako se i dalje ne osjećam najsretnijom osobom na svijetu i znam
da sam vrlo sumnjičava osoba što mi otežava mnogo toga,
ali ipak svakim danom, svakim postom ne samo da tražim i nalazim sebe
nego i otkrivam nove stvari,
a i vrijeme je da i ja prijeđem iz romantizma
u realizam!
Ne gledaj samo sebe kad ti i mulj svijeta može
priuštiti mnogo zabave, koliko god ironična bila!
EVO MALO SLIKA-cijenjenog slikara(meni jednog od najdražih) SALVADORA DALI-a
(za veći prikaz slike pritisnite na nju, nećete požaliti)
POEMS, POEMS:
forever.....
ANNABEL LEE
Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli i da se volimo mi.
Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al više neg ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee -
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.
I to je razlog što jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plameniti rođaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu što kraj mora bi.
Zavidjeli su nam anđeli s neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Što noću je vjetar iz oblaka došo
I sledio, Annabel Lee.
Al’ ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što stariji bili neg mi -
I mudriji mnogo neg mi -
I niti anđeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.
Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese
O lijepoj Annabel Lee.
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage. - drage, - života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.
Edgar Allan Poe ( 1809 – 1849 )
NOTTURNO
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.
Tin Ujević (1891.-1955.)
OPROŠTAJ
Umrem li,
ostavite balkon otvoren.
Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona.)
Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)
Umrem li,
ostavite balkon otvoren!
Federcio Garcia Lorca
Gavran,E.A.Poe
GAVRAN
Ponoći sam jedne tužne proučavo slab i snužden
Neobične drevne knjige, što prastari nauk skriše-
Gotovo sam u san pao, kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše-
»Posjetilac«, ja promrmljah, “što u sobu ući ište,
Samo to i ništa više.”
Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno;
Svaki ugarak, što gasne, sablasti po podu riše.
Žudim vruće za svanućem - uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče - jer me od Nje rastaviše
Anđeli, što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše -
Tu imena nema više.
Od svilenog tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nepoznati, fantastični užasi me ispuniše;
Da utišam srce svoje, ja ponavljam mirno stojeć:
»Posjetilac neki to je, što u sobu ući ište -
Posjetilac kasni koji možda traži zaklonište -
Eto to je, ništa više.«
Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh:
»Gospodine ili gospo, oprostite, evo stižem!
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo.
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tiše;
Gotovo vas nisam čuo« - i vrata se otvoriše –
Mrak preda mnom, ništa više.
Pogledom kroz lamu bludim; stojim, plašim se i
čudim;
Ah, ne može smrtnik sniti snove što se meni sniše!
Al nevina bje tišina; znaka nije dala tmina,
S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše,
»Lenora«, prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to, i ništa više.
U svoju se sobu vratih, dok u meni duša plamti;
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
»Zacijelo«, ja rekoh, »to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam časkom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skriše –
Valjda vjetar, ništa više.«
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven ude Gavran, što iz drevnih dana stiže,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže.
Sleti, sjede, ništa više.
Kad ugledah pticu crnu, u smijeh luga se obrmu,
Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj diše.
*Nek si ošišana ptica«, rekoh, »nisi kukavica,
O, Gavrane, mrka lica, što sa Noćnog žala stiže,
Kako zovu te na žalu hadske noći, otkud stiže? «
Reče Gavran; »Nikad više.«
Začudih se tome mnogo, što crn stvor je zborit mogo,
Premda malobrojne riječi malo što mi objasniše.
Al priznati mora svako, ne događa da se lako
Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše,
Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu što se njiše,
S tim imenom »Nikad više.«
Gavran sam na bisti sjedi; tek te riječi probesjedi,
Baš kao da cijelu dušu te mu riječi izraziše:
Više niti riječ da rekne - više ni da perom trepne –
Dok moj šapat jedva jekne: »Svi me druzi ostaviše,
Pa će zorom i on, ko što nade već me ostaviše.«
Tad će ptica: »Nikad više.-«:
Muk se razbi, ja, zatečen - na odgovor spremno rečen
»Nema sumnje«, rekoh, » to je sve mu znanje, ništa više,
Riječ od tužna gazde čuta, koga Nevolja je kruta
Stalno pratila duž puta, pa mu sve se pjesme sliše,
Tužaljke se puste nade u jednu tegobu sliše,
U »Nikada- nikad više. «
Ali mi i opet Gavran tužne usne u smijeh nabra;
Dogurah pred kip i pticu moj naslonjač prekrit plišem;
Te u meki baršun padoh, povezivat mašte stadoh,
Na razmatranje, se dadoh - kakvu mi sudbinu piše
Grobna, kobna drevna ptica - kakvu mi sudbinu piše
Kada grakće: »Nikud više. «
Sjedah, tražeć smiso toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, čije žarke oči srž mi srca opržiše
Predan toj i drugoj mašti, pustih glavu mirno pasti
U taj baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše.
Sjest u baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše,
Ona neće nikad više.
Tad ko da se uzduh zgusnu, čudni miris me zapljusnu
Začuh lagan hod serafa, koji kadionik njiše.
»Bijedo«, kliknuh, »Bogu slava! Anđelima te spasava,
Šalje travu zaborava, uspomene da ti zbriše!«
Pij, o pij taj blag nepenthe, nek Lenori spomen zbriše! «
Reče Gavran: »Nikad više. «
»Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok! -
Napasnik da l posla tebe, il oluje izbaciše
Sama al nezastrašena usred kraja urečena,
U dom opsjednut od sjena, reci, mogu l da me liše
Melemi iz Gileada, mogu l jada da me liše? «
Reče Gavran: »Nikad više.«
*Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok.' -
Neba ti, i Boga, po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, neci da 1 ću u Edenu
Grlit ženu posvećenu, Lerora je okrstiše,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju anđeli mi skriše.«
Reče Gavran: »Nikad više. «
"Rastanak je to što kažeš«, kriknuh, »ptico ili vraže!
U oluju bježi, na žal hadske Noći otkud stiže!
Niti pera ne ispusti ko trag laži, što izusti!
U samoći mene pusti!- nek ti trag se s biste zbriše!
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun, što srce siše!«
Reće Gavran: »Nikad više. «
I taj Gavran postojano, još je tamo, još je tamo,
Na Paladi blijedoj sjedi, što se iznad vrata diže;
Oko mu je slika živa oka zloduha, što sniva,
Svjetlo, koje ga obliva, sjenu mu na podu riše;
Moja duša iz te sjene, koja se na podu riše,
Ustat neće - nikad više!
Ipak, Corpse Bride, a,
naravno, i
neizostavni Jack:
