DUGO OČEKIVANI FILOZOFSKI TEKST...UOPĆE NE SUMNJAJTE U MENE!


Što je bolje život ili smrt?
Zašto nam je život toliko važan?
Što uistinu sreća jest?
Postoji li apsolutna sreća?
A ljubav?
Postoji li išta apsolutno ili je to pak sam teorija?

Ah.....moja filozofiranja.......pomalo mi nedostaju.....
Znam da i vi patite za mojim intelektualnim postovima baš kao i ja, ako ne i više.
Ali sve je to nestalo,

Sva je pamet odavno nestala kada se glupost rodila
i ljudski rod šarmirala.....

Knjige, knjige, knjige......previše riječi odjednom!
A previše riječi dovodi do još više misli i zamisli...

Oh.....a jednom će sve to nestati....samo tako!
Popout svjetlosti! Ma i brže!
WUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUSSSSHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHH!

Da barem......
Da barem znam gdje sam ono stala, što li sam vam ono počela priačti.....
Oh, to bi bilo divno!
Ali ništa od toga....

Ništa ni od čega, odnosno ničega, ili kako vam se više sviđa
kad je sve i dalje isto......

ZECOM PROTIV RAŽNJA! (i onih malih uskršnjih čokoladica koje stvaraju prištiće
i škembicu)

Ha-ha-ha-ha.....Kako ljupko!
Zbilja divno!
Ne morate znati o čemu se radi jer dovoljno vam je da znate da je
to apsolutno ljupko i nevjerojatno!
Oh, ne! Sada dovosim u pitanje apsolutnost.....
Ma neću ništa dovoditi u pitanje jer mi se, iskreno, ali samo među nama,
ne da pritiskati upitnik. Dvije tipke....to je zaista previše.....

Sada, kada sam vas obogatila novim znanjima i saznanjima
mirne duše mogu otići....
Baš sam dobroćudna, zar ne (upitnik) Zar ne (upitnik)

Svrbi me vlasište glave. Bit će da imam buhe.
Naime, to vam je važna informacija, nemam pojma zašto, ali znam
da jest.


Što ti je to na usnama? Ha? Ha? (upitnici samo u posebnim prilikama)
Ugriz?
Moguće.
Ljubavni? Ha? Ha?
Hmmm....mislim da je herpes.

Hmda....
Hvala na pozornosti i pažnji i drugim stvarćicama!

Ma bok, ionako idem!


28.03.2008. | 12:52 | 3 K | P | # | ^

DAN ZA 50 KUNA


Današnji dan, koji još nije završio, bio je nevjerojatno povezan s 50 kuna.
Sve je počelo kad sam shvatila da se u mojoj kasici- prasici (doslovce prasici) nalazi ni manje, ni više
nego 50 kuna. Istina, po 5 lipa, 10 lipa, ali 50 kuna, stoga sam to odlučila promijeniti, uviliti nekome to sitno i konačno si kupiti bon, no na kiosku nisu imali namjeru to uzeti "Jer je njima to presitno" , ma zamislite, molim vas! Presitno! Mogla sam ja i od 1 lipe im donjeti pa da vidi što je to presitno. U dućanu žena kaže da nema šanse, a u tom istom dućanu druga blagajnica je to uzela, točnije, moja majka je tima platila, ali žena je to dobrih 10 minuta (ovog puta nije 50) sve to brojila. Konačno, dobila sam svojih 50 kuna i bila sam nadomak bonu. Kasnije, dok smo majka moja i ja kupovale, dobili smo popust (neki bonovi, ugl. nije važno) za, vjerovali ili ne, točno 50 kuna!
To je moj dan za 50 kuna.
Zaključak: Ostala sam bez tih 50 kuna, a i malo više.........mislim da je sada dan za nula kuna.....ahhh.....


27.03.2008. | 14:39 | 1 K | P | # | ^

Neka bude dalje....i bi dalje.....nastavak


ILUZIJA STRAHA
Zašto? Zašto? Zašto? Zaštoooo? Znala sam! Nisam se trebala približavati tom prozoru! Nisam! Znala sam! Oh, ne! Ona me i dalje gleda! Makni se! Prestani! Vruće suze tekle su niz moje užareno lice. Bježi! Neeeeeeee!
Roditelji su utrčali u sobu čuvši moje vikanje. „Što se dogodilo?“ , upitao me tata. „Niišta“, jedva sam prozborila. Nisam im mogla reći, zato jer sam se bojala, ali bojala sam se i što im se sve može dogoditi ako im kažem. Majka me zagrlila, a otac, vidjevši da se tresem, pošao do prozora. Odjednom sam povikala: „Neeee! Makni se od tog prozora! Ne diraj ga!“ Poskočio je od iznenadnog naleta buke, a tada su se oboje zabrinuli za mene. Drhtavim glasom sam počela: „Tamo.....tamo.....je ogromna lutka, koja nas gleda! Zar ne vidite?!“ . „ Nema nikakve lutke, to si samo sanjala.“ Blago su rekli, nasmješivši se, te dodali: „Sve je u redu, sad lijepo spavaj. Laku noć!“ . Zatvorili su vrata sobe, otišli, a ja sam ponovno ostala zatočena u toj tami i tom strahu...
Tko? Što? Zašto?
Možda je to uistinu bila moja iluzija, ali tako snažna....ah....zar je to moguće? Tko li je to uistinu? Možda sam samo sanjala. Da! Tako je! Sanjala sam i zbog toga ju nitko ne vidi. Sada mij e mnogo lakše! No.....zašto ju sanjam? Tko li je ona? Možda mi želi nešto reći? Mislim, to je nonsens da postoji živa lutka, da, još i hoda! Uistinu smiješno! Dobro je.....dišem polaganije....sve je u redu....smirena sam. Duboko diši....duboko diši......




TKO SI TI?
Duboko diši....duboko diši.......duboko........diši....To, to nisam rekla ja! Tko? Ne! To mi se učinilo, znam da mi se učinilo! Sve je u redu, sve je u redu....sve.....je u redu......
Malo sam se promeškoljila u krevetu, zatvorila oči, okrenula se sneno na drugu stranu..... i moj pogled se sreo ravno s njezinim! Ona, ona! Ta lutka! Bila je kraj mene! Ležala je kraj mene! U mom krevetu! Počela sam vrištati! Više nisam znala što je san, a što je java! Bila sam potpuno sigurna da sam budna, da sve to nije bio san. Vrištala sam, no nitko nije dolazio, a ona se samo smijala, opet, onako, iskrivljeno, izopačeno. Prestala sam disati, pokušala sam se usredotočiti na stvarnost oko mene, ali više nisam bila sigurna što to stvarnost uopće jest. Zatvorila sam oči i ponovno ih otvorila misleći da će Ona nestati. Naravno, to je bio glup pothvat, Ona nije nestala nego mi se samo smijala.
Ona se meni smijala! Zamislite!
Što učiniti? Možda je ona sam strah i trebam je se bojati......ne, ne, ne! Ona je samo arogantna i to treba prezirati. Mogu je se bojati, no to ne opravdava činjenicu da se Ona meni smije, da se Ona meni ruga! To nikako neću dopustiti! Ona mene vrijeđa, a ipak smatram da je ponos važniji od straha, pa, dakle......što li sam ono dolučila bila.....ah, da! Osjećam bijes i ljutnju, tako je!
„Tko si ti i što želiš od mene?! Imaš li ti ikakvog pojma koliko je sati?! Neki ljudi pokušavaju spavati!“
Malčice je ustuknula na mom arogantnom tonu glasa što je povećalo moj ego i samosvijest, te smanjilo strah.
Zatim se ponovno zagonetno nasmiješila, te konačno progovorila: „Više se ne treseš i bojiš? Ljupko!“, ponovno se nasmiješila te dodala: „Saznat ćeš. Ima vremena koliko je potrebno! Ne moraš žuriti. Nikamo.“, ponovno se nasmiješila i otišla.......


27.03.2008. | 14:31 | 2 K | P | # | ^

Nastavak......


SVIJETLO
Usred onoga mraka nešto je počelo svjetlucati. Pomislila sam, kako je moguće da to prije nisam vidjela. Osjećala sam da me netko gleda. Ali tko? Sada me je već zaista bilo strah. Svijetlo je bilo sve očitije, i očitije. Bile su to oči. Velike staklene oči koje su me gledale. Nisam mogla prepoznati ljute li se ili smiju, ali u njima sam vidjela – sebe! Protpnula sam od užasa! Lutkica je, sada već samouvjereno, gledala mene! Morala sam se smiriti. Naime i inače sam dosta osjetljiva, pa bih se mogla svakoga trenutka srušiti u nesvijest, a to ne bi bilo dobro pred ovom, ne baš susretljivom lutkicom. Počela sam se ohrabrivati: „Ah, pa to je, to je samo lutkica. Jedna mala, dobro, malo veća, lutkica. Samo udahni, izdahni. Nije to ništa strašno. To je samo jedna lutka. Samo jedna lutka. Samo jedna lutka....Samo jedna....hodajuća lutka! Visina negdje oko stopedeset centimetara, težinu ne znam, a i sumnjam da me previše zanima, crno bijele dokoljenke na crtu! Crtu......





SAN
Odjednom sam se našla u svojemu krevetu. „To je bio samo san.“ , rekla sam s olakšanjem zaboravljajući da bi i moji snovi mogli biti opasni po život. Mama mi je rekla da sam ujurila preplašeno u kuću i srušila se u nesvijest. Bila sam sretna, jer, srećom, srušila sam se u nesvijest pred njima, a ne pred.....Pred snom? Da, pred snom! Već sam postala pomalo histerično uzbuđena i nasmrt preplašena znajući da to nije bio san. Tko zna, no više neću ulaziti u onu sobu, točnije, u onu kuću. To je bilo sigurno!
Bila sam preumorna tako da sam vrlo brzo zaspala.

Hodala sam tamnom, po mojoj procjeni, ne baš širokoj ulici. Koraci su mi odjekivali ulicom, betonskim tlom. Ulica postala vijugava. Zavinuta.Sve je oko mene ubrzavalo. Ili sam ja, vjerojatnije, trčala.


NOĆ
Još jedna noć. Još jedan strah, točnije, još mnogo strahova. Noćna mora bez prestanka.
„Kolika ljepota! Zarobljena u samoći mraka, zatočena u agoniji bez prestanka.“
Puhao je vjetar kroz poluotvoren prozor moje sobe. S obzirom da sam ionako bila prekrivena kapljicama hladnoga znoja, vjetar se doimao kao vrlo nezgodna stvar. Zaista sam željela zatvoriti taj prozor, no bilo me je strah. Smrzavam se, no, ipak, sigurnije je ostati na mjestu. Ne! Ne mogu ovo više izdržati! Ne mogu! Moram. Moram biti jaka. Sve će biti u redu. Sve će biti u redu. Meni nije hladno. Ne, meni nije hladno.Ne! Ja ovako više ne mogu! Jednom ću se morati pomaknuti. Znam to, no još nisam spremna. Možda bi bilo bolje upaliti svijetlo.....ma ne, to će netko primjetiti, a to nikako ne želim! Moram skupiti hrabrosti, moram! Zatvorit ću taj prozor, ovo više ne mogu trpjeti!Odlučeno je!
Polaganim, zapravo i prepolaganim koracima, krenula sam do prozora. Osluškivala sam svaki šum. Tresla sam se. Mogu ja to, mogu ja to!
Uhvatila sam kvaku prozora drhtavim, znojnim rukama pomalo zadovoljna svojom odvažnošću dok nisam primjetila nešto....nešto...
Oh, ne! Ne opet ona! Ne ta lutka! To je nemoguće! To je san! To je iluzija! Bježi! Bježi od mene!
Brzo sam zatvorila prozor sva mokra od znoja i zavukla se pod pokrivač dok me je lutka s druge strane prozora promatrala i groteskno se smiješila...


25.03.2008. | 11:59 | 4 K | P | # | ^

Ipak, nešto novo, gotovo neočekivano, a opet, nevjerojatno isto....


Bilo je to prije dok se još nisam toliko iskreno i sretno smijala nesreći svojega života. Ma, uistinu, ja sam nevjerojatno sretna, a da to niti sama nisam znala. Fascinantno, gotovo nevjerojatno.




Patnja
bila bi podnošljiva
da je to samo
ona,
Patnja
bez proklete boli,
tolike tuge,
agonije suza....
Ljepote kužnih
riječi...
Odvratnog, umiljatog
glasa....
No ona ne želi biti
samo stanje...
Ona želi biti osjećaj!
I to snažan i
nevjerojatno važan
uz tu prokletu bol još jaču,
uz silnu tugu u dubini,
što gotovo do ništavila
vodi.
Agonija je još jača, a suze
nestaju,
glas prodorniji, a riječi
se ne čuju....
Glasne i tihe
istovremeno,
a opet, nevjerojatno
mračne....





No dobro......Ma zato mi San ivanjske noći i nije loš jer toliko banalizira te sporedne osjećaje koji postaju glavni kao što je na primjer ljubav....
Ma ja sam zapravo toliko sretna jer mene svi vole, imam puno prijatelja i sve je super,
jednostavno, ne znam što bih bez svih tih licemjernih ljudi (ljudi, puno pusa, volim vas!),
a i onih drugih, no to je manje bitno, oh, da, xd!
Jedni me ne razumiju, drugi bi me tukli jer sam u crnom, treći ne znaju niti sami što bi...
Kako ljupko! Još jedan divan dan prepun obećavajućih ljudskih gluposti.
Ah, teško je više biti i ironičan prema ovome svijetu......sve je otišlo kvragu.....i stara dobra ironija nije više što
je nekoć bila....
Sve je otišlo prem dolje....sve, baš sve.....
No dobro. Lažem, moja dioptrija je otišla prema gore.
No, sve je nekamo otišlo....baš sve....
Oh, što mi je pobogu! Pa nešto je i došlo, nesreća i tuga iako ni one nisu što su nekoć bile.....
Sve se mijenja......

Danas je ovako, sutra je onako
i bez prestanka mijenja se stalno.....

Malena vila je odletjeljela.....
I to u Zagrebu.....
Vilica je odletjela.....
Ali i to se mijenja, ništa nije stalno....
Nekoć za vrijeme ručke iz nečije kuće, danas iz nečijih usta....
Oh, kakva divna ironija!
Ali barem više neće biti potrebe za korištenjem te iste, odnosno vilice....
No! Postoji i pozitivna strana svega ovoga.
Zubić vilama sad cvate posao!
Ako želite brzu i dobru zaradu, prijavite se u udrugu bez zuba,
u udrugu "Zubić vila"! i uspjeh Vam je zagarantiran.



PAŽNJA, PAŽNJA!
Hvala na pažnji, znam, ipak svi željno očekuju moje postove, mislim, a tko ne bi?
Puno Vam pozdrava želim Ja!


I.....

SRETAN VAM USKRS! (sutra definitivno ništa neću pisati, stoga vam sve najbolje želim.....)


22.03.2008. | 14:39 | 1 K | P | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.


< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (5)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (3)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (5)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (5)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (5)
Srpanj 2007 (4)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



da ili ne?


Opis bloga


Click Here to get a clock from pYzam.com!


Opis bloga....da....nakon više od dvije godine smatram kako bi bilo,
recimo, primjereno promijeniti opis bloga, posebice s obzirom kako
ovaj blog zasad još nemam namjeru brisati, a nadasve je smiješno
ostaviti onako djetinjasti opis bloga koji je bio prihvatljiv tada ali ne i sada.
Zapravo, smiješno je, ali i zanimljivo vidjeti kako sam se u ipak kratkom periodu
od dvije godine toliko nevjerojatno mijenjala; željela sam pisati samo pjesme u početku
i shvatiti tko sam. To je, naravno, bilo nemoguće odmah, kasnije pak mislila sam da
znam tko sam, da znam što želim, da imam pravo reći kako sam već dovoljno vidjela
u životu i isti taj (život) mijenjati za smrt. Tada sam, možda pola godine kasnije otkrila
kako i prividno mijenjanje svojih stajališta ljudima pomaže kako bi komunicirali sa mnom
i više me, ne voljeli, ali cijenili. To je bio odličan početak za krenuti dalje, u nove promijene,
ali više ne zbog ostalih, nego jer me to počelo jako zabavljati, a kasnije sam i sama sebe
prihvatila dovoljno da čak i onda kada mi nije lijepo, kad se osjećam užasno i tjeskobno
ne bih rekla : "Želim nestati." , čak štoviše; "Želim biti ovdje i onima koji me ne podnose i dalje
priuštiti to da ih gušim time što me ne podnose." Hah!
Nakon nekih nesreća, koje neka uvijek i ostanu neprežaljene (jer moj mačak je
toga vrijedan!), i iako se i dalje ne osjećam najsretnijom osobom na svijetu i znam
da sam vrlo sumnjičava osoba što mi otežava mnogo toga,
ali ipak svakim danom, svakim postom ne samo da tražim i nalazim sebe
nego i otkrivam nove stvari,
a i vrijeme je da i ja prijeđem iz romantizma
u realizam!
Ne gledaj samo sebe kad ti i mulj svijeta može
priuštiti mnogo zabave, koliko god ironična bila!
















Image Hosted by ImageShack.us







Image Hosted by ImageShack.us












Linkovi

Blog.hr

ZRINKA-super blog!
powerfullZrinka XD
Agatha
Monique
Lana

DEATH CLOCK-

TeatarEXit
Teatar.hr



Click Here to get a clock from pYzam.com!



CLICK THE BUTTON IF YOU CAN!


Create your own Unclickable Button






Created by Ljubavna Spajalica - upoznavanje






Created by Ljubavna Spajalica - Ljubav za sve







Created by Ljubavna Spajalica - Ljubav za sve






Free Website Counters
Get a Free Website Counters




MMischievous
AAmbitious
TTrustworthy
EExciting
AAppealing

Name / Username:


Name Acronym Generator
From Go-Quiz.com


Click here to get avatars like this!



Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us







Click here to get avatars like this!








EVO MALO SLIKA-cijenjenog slikara(meni jednog od najdražih)
SALVADORA DALI-a

(za veći prikaz slike pritisnite na nju, nećete požaliti)

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


POEMS, POEMS:
forever.....

ANNABEL LEE
Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli i da se volimo mi.

Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al više neg ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee -
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.

I to je razlog što jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plameniti rođaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Što noću je vjetar iz oblaka došo
I sledio, Annabel Lee.

Al’ ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što stariji bili neg mi -
I mudriji mnogo neg mi -
I niti anđeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.

Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese
O lijepoj Annabel Lee.
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage. - drage, - života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.

Edgar Allan Poe ( 1809 – 1849 )






Image Hosted by ImageShack.us
TAG this image


NOTTURNO

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.

Tin Ujević (1891.-1955.)





OPROŠTAJ

Umrem li,
ostavite balkon otvoren.

Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona.)

Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)

Umrem li,
ostavite balkon otvoren!

Federcio Garcia Lorca







Gavran,E.A.Poe

GAVRAN



Ponoći sam jedne tužne proučavo slab i snužden
Neobične drevne knjige, što prastari nauk skriše-
Gotovo sam u san pao, kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše-
»Posjetilac«, ja promrmljah, “što u sobu ući ište,
Samo to i ništa više.”



Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno;
Svaki ugarak, što gasne, sablasti po podu riše.
Žudim vruće za svanućem - uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče - jer me od Nje rastaviše
Anđeli, što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše -
Tu imena nema više.



Od svilenog tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nepoznati, fantastični užasi me ispuniše;
Da utišam srce svoje, ja ponavljam mirno stojeć:
»Posjetilac neki to je, što u sobu ući ište -
Posjetilac kasni koji možda traži zaklonište -
Eto to je, ništa više.«



Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh:
»Gospodine ili gospo, oprostite, evo stižem!
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo.
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tiše;
Gotovo vas nisam čuo« - i vrata se otvoriše –
Mrak preda mnom, ništa više.








Pogledom kroz lamu bludim; stojim, plašim se i
čudim;
Ah, ne može smrtnik sniti snove što se meni sniše!
Al nevina bje tišina; znaka nije dala tmina,
S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše,
»Lenora«, prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to, i ništa više.




U svoju se sobu vratih, dok u meni duša plamti;
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
»Zacijelo«, ja rekoh, »to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam časkom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skriše –
Valjda vjetar, ništa više.«



Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven ude Gavran, što iz drevnih dana stiže,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže.
Sleti, sjede, ništa više.



Kad ugledah pticu crnu, u smijeh luga se obrmu,
Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj diše.
*Nek si ošišana ptica«, rekoh, »nisi kukavica,
O, Gavrane, mrka lica, što sa Noćnog žala stiže,
Kako zovu te na žalu hadske noći, otkud stiže? «
Reče Gavran; »Nikad više.«








Začudih se tome mnogo, što crn stvor je zborit mogo,
Premda malobrojne riječi malo što mi objasniše.
Al priznati mora svako, ne događa da se lako
Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše,
Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu što se njiše,
S tim imenom »Nikad više.«



Gavran sam na bisti sjedi; tek te riječi probesjedi,
Baš kao da cijelu dušu te mu riječi izraziše:
Više niti riječ da rekne - više ni da perom trepne –
Dok moj šapat jedva jekne: »Svi me druzi ostaviše,
Pa će zorom i on, ko što nade već me ostaviše.«
Tad će ptica: »Nikad više.-«:



Muk se razbi, ja, zatečen - na odgovor spremno rečen
»Nema sumnje«, rekoh, » to je sve mu znanje, ništa više,
Riječ od tužna gazde čuta, koga Nevolja je kruta
Stalno pratila duž puta, pa mu sve se pjesme sliše,
Tužaljke se puste nade u jednu tegobu sliše,
U »Nikada- nikad više. «



Ali mi i opet Gavran tužne usne u smijeh nabra;
Dogurah pred kip i pticu moj naslonjač prekrit plišem;
Te u meki baršun padoh, povezivat mašte stadoh,
Na razmatranje, se dadoh - kakvu mi sudbinu piše
Grobna, kobna drevna ptica - kakvu mi sudbinu piše
Kada grakće: »Nikud više. «







Sjedah, tražeć smiso toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, čije žarke oči srž mi srca opržiše
Predan toj i drugoj mašti, pustih glavu mirno pasti
U taj baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše.
Sjest u baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše,
Ona neće nikad više.



Tad ko da se uzduh zgusnu, čudni miris me zapljusnu
Začuh lagan hod serafa, koji kadionik njiše.
»Bijedo«, kliknuh, »Bogu slava! Anđelima te spasava,
Šalje travu zaborava, uspomene da ti zbriše!«
Pij, o pij taj blag nepenthe, nek Lenori spomen zbriše! «
Reče Gavran: »Nikad više. «




»Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok! -
Napasnik da l posla tebe, il oluje izbaciše
Sama al nezastrašena usred kraja urečena,
U dom opsjednut od sjena, reci, mogu l da me liše
Melemi iz Gileada, mogu l jada da me liše? «
Reče Gavran: »Nikad više.«





*Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok.' -
Neba ti, i Boga, po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, neci da 1 ću u Edenu
Grlit ženu posvećenu, Lerora je okrstiše,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju anđeli mi skriše.«
Reče Gavran: »Nikad više. «





"Rastanak je to što kažeš«, kriknuh, »ptico ili vraže!
U oluju bježi, na žal hadske Noći otkud stiže!
Niti pera ne ispusti ko trag laži, što izusti!
U samoći mene pusti!- nek ti trag se s biste zbriše!
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun, što srce siše!«
Reće Gavran: »Nikad više. «




I taj Gavran postojano, još je tamo, još je tamo,
Na Paladi blijedoj sjedi, što se iznad vrata diže;
Oko mu je slika živa oka zloduha, što sniva,
Svjetlo, koje ga obliva, sjenu mu na podu riše;
Moja duša iz te sjene, koja se na podu riše,
Ustat neće - nikad više!




Image Hosted by ImageShack.us




Ipak, Corpse Bride, a,
naravno, i
neizostavni Jack:



Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us





Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us