DUGO OČEKIVANI FILOZOFSKI TEKST...UOPĆE NE SUMNJAJTE U MENE!
Što je bolje život ili smrt?
Zašto nam je život toliko važan?
Što uistinu sreća jest?
Postoji li apsolutna sreća?
A ljubav?
Postoji li išta apsolutno ili je to pak sam teorija?
Ah.....moja filozofiranja.......pomalo mi nedostaju.....
Znam da i vi patite za mojim intelektualnim postovima baš kao i ja, ako ne i više.
Ali sve je to nestalo,
Sva je pamet odavno nestala kada se glupost rodila
i ljudski rod šarmirala.....
Knjige, knjige, knjige......previše riječi odjednom!
A previše riječi dovodi do još više misli i zamisli...
Oh.....a jednom će sve to nestati....samo tako!
Popout svjetlosti! Ma i brže!
WUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUSSSSHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHH!
Da barem......
Da barem znam gdje sam ono stala, što li sam vam ono počela priačti.....
Oh, to bi bilo divno!
Ali ništa od toga....
Ništa ni od čega, odnosno ničega, ili kako vam se više sviđa
kad je sve i dalje isto......
ZECOM PROTIV RAŽNJA! (i onih malih uskršnjih čokoladica koje stvaraju prištiće
i škembicu)
Ha-ha-ha-ha.....Kako ljupko!
Zbilja divno!
Ne morate znati o čemu se radi jer dovoljno vam je da znate da je
to apsolutno ljupko i nevjerojatno!
Oh, ne! Sada dovosim u pitanje apsolutnost.....
Ma neću ništa dovoditi u pitanje jer mi se, iskreno, ali samo među nama,
ne da pritiskati upitnik. Dvije tipke....to je zaista previše.....
Sada, kada sam vas obogatila novim znanjima i saznanjima
mirne duše mogu otići....
Baš sam dobroćudna, zar ne (upitnik) Zar ne (upitnik)
Svrbi me vlasište glave. Bit će da imam buhe.
Naime, to vam je važna informacija, nemam pojma zašto, ali znam
da jest.
Što ti je to na usnama? Ha? Ha? (upitnici samo u posebnim prilikama)
Ugriz?
Moguće.
Ljubavni? Ha? Ha?
Hmmm....mislim da je herpes.
Hmda....
Hvala na pozornosti i pažnji i drugim stvarćicama!
Ma bok, ionako idem!
DAN ZA 50 KUNA
Današnji dan, koji još nije završio, bio je nevjerojatno povezan s 50 kuna.
Sve je počelo kad sam shvatila da se u mojoj kasici- prasici (doslovce prasici) nalazi ni manje, ni više
nego 50 kuna. Istina, po 5 lipa, 10 lipa, ali 50 kuna, stoga sam to odlučila promijeniti, uviliti nekome to sitno i konačno si kupiti bon, no na kiosku nisu imali namjeru to uzeti "Jer je njima to presitno" , ma zamislite, molim vas! Presitno! Mogla sam ja i od 1 lipe im donjeti pa da vidi što je to presitno. U dućanu žena kaže da nema šanse, a u tom istom dućanu druga blagajnica je to uzela, točnije, moja majka je tima platila, ali žena je to dobrih 10 minuta (ovog puta nije 50) sve to brojila. Konačno, dobila sam svojih 50 kuna i bila sam nadomak bonu. Kasnije, dok smo majka moja i ja kupovale, dobili smo popust (neki bonovi, ugl. nije važno) za, vjerovali ili ne, točno 50 kuna!
To je moj dan za 50 kuna.
Zaključak: Ostala sam bez tih 50 kuna, a i malo više.........mislim da je sada dan za nula kuna.....ahhh.....
Neka bude dalje....i bi dalje.....nastavak
ILUZIJA STRAHA
Zašto? Zašto? Zašto? Zaštoooo? Znala sam! Nisam se trebala približavati tom prozoru! Nisam! Znala sam! Oh, ne! Ona me i dalje gleda! Makni se! Prestani! Vruće suze tekle su niz moje užareno lice. Bježi! Neeeeeeee!
Roditelji su utrčali u sobu čuvši moje vikanje. „Što se dogodilo?“ , upitao me tata. „Niišta“, jedva sam prozborila. Nisam im mogla reći, zato jer sam se bojala, ali bojala sam se i što im se sve može dogoditi ako im kažem. Majka me zagrlila, a otac, vidjevši da se tresem, pošao do prozora. Odjednom sam povikala: „Neeee! Makni se od tog prozora! Ne diraj ga!“ Poskočio je od iznenadnog naleta buke, a tada su se oboje zabrinuli za mene. Drhtavim glasom sam počela: „Tamo.....tamo.....je ogromna lutka, koja nas gleda! Zar ne vidite?!“ . „ Nema nikakve lutke, to si samo sanjala.“ Blago su rekli, nasmješivši se, te dodali: „Sve je u redu, sad lijepo spavaj. Laku noć!“ . Zatvorili su vrata sobe, otišli, a ja sam ponovno ostala zatočena u toj tami i tom strahu...
Tko? Što? Zašto?
Možda je to uistinu bila moja iluzija, ali tako snažna....ah....zar je to moguće? Tko li je to uistinu? Možda sam samo sanjala. Da! Tako je! Sanjala sam i zbog toga ju nitko ne vidi. Sada mij e mnogo lakše! No.....zašto ju sanjam? Tko li je ona? Možda mi želi nešto reći? Mislim, to je nonsens da postoji živa lutka, da, još i hoda! Uistinu smiješno! Dobro je.....dišem polaganije....sve je u redu....smirena sam. Duboko diši....duboko diši......
TKO SI TI?
Duboko diši....duboko diši.......duboko........diši....To, to nisam rekla ja! Tko? Ne! To mi se učinilo, znam da mi se učinilo! Sve je u redu, sve je u redu....sve.....je u redu......
Malo sam se promeškoljila u krevetu, zatvorila oči, okrenula se sneno na drugu stranu..... i moj pogled se sreo ravno s njezinim! Ona, ona! Ta lutka! Bila je kraj mene! Ležala je kraj mene! U mom krevetu! Počela sam vrištati! Više nisam znala što je san, a što je java! Bila sam potpuno sigurna da sam budna, da sve to nije bio san. Vrištala sam, no nitko nije dolazio, a ona se samo smijala, opet, onako, iskrivljeno, izopačeno. Prestala sam disati, pokušala sam se usredotočiti na stvarnost oko mene, ali više nisam bila sigurna što to stvarnost uopće jest. Zatvorila sam oči i ponovno ih otvorila misleći da će Ona nestati. Naravno, to je bio glup pothvat, Ona nije nestala nego mi se samo smijala.
Ona se meni smijala! Zamislite!
Što učiniti? Možda je ona sam strah i trebam je se bojati......ne, ne, ne! Ona je samo arogantna i to treba prezirati. Mogu je se bojati, no to ne opravdava činjenicu da se Ona meni smije, da se Ona meni ruga! To nikako neću dopustiti! Ona mene vrijeđa, a ipak smatram da je ponos važniji od straha, pa, dakle......što li sam ono dolučila bila.....ah, da! Osjećam bijes i ljutnju, tako je!
„Tko si ti i što želiš od mene?! Imaš li ti ikakvog pojma koliko je sati?! Neki ljudi pokušavaju spavati!“
Malčice je ustuknula na mom arogantnom tonu glasa što je povećalo moj ego i samosvijest, te smanjilo strah.
Zatim se ponovno zagonetno nasmiješila, te konačno progovorila: „Više se ne treseš i bojiš? Ljupko!“, ponovno se nasmiješila te dodala: „Saznat ćeš. Ima vremena koliko je potrebno! Ne moraš žuriti. Nikamo.“, ponovno se nasmiješila i otišla.......
Nastavak......
SVIJETLO
Usred onoga mraka nešto je počelo svjetlucati. Pomislila sam, kako je moguće da to prije nisam vidjela. Osjećala sam da me netko gleda. Ali tko? Sada me je već zaista bilo strah. Svijetlo je bilo sve očitije, i očitije. Bile su to oči. Velike staklene oči koje su me gledale. Nisam mogla prepoznati ljute li se ili smiju, ali u njima sam vidjela – sebe! Protpnula sam od užasa! Lutkica je, sada već samouvjereno, gledala mene! Morala sam se smiriti. Naime i inače sam dosta osjetljiva, pa bih se mogla svakoga trenutka srušiti u nesvijest, a to ne bi bilo dobro pred ovom, ne baš susretljivom lutkicom. Počela sam se ohrabrivati: „Ah, pa to je, to je samo lutkica. Jedna mala, dobro, malo veća, lutkica. Samo udahni, izdahni. Nije to ništa strašno. To je samo jedna lutka. Samo jedna lutka. Samo jedna lutka....Samo jedna....hodajuća lutka! Visina negdje oko stopedeset centimetara, težinu ne znam, a i sumnjam da me previše zanima, crno bijele dokoljenke na crtu! Crtu......
SAN
Odjednom sam se našla u svojemu krevetu. „To je bio samo san.“ , rekla sam s olakšanjem zaboravljajući da bi i moji snovi mogli biti opasni po život. Mama mi je rekla da sam ujurila preplašeno u kuću i srušila se u nesvijest. Bila sam sretna, jer, srećom, srušila sam se u nesvijest pred njima, a ne pred.....Pred snom? Da, pred snom! Već sam postala pomalo histerično uzbuđena i nasmrt preplašena znajući da to nije bio san. Tko zna, no više neću ulaziti u onu sobu, točnije, u onu kuću. To je bilo sigurno!
Bila sam preumorna tako da sam vrlo brzo zaspala.
Hodala sam tamnom, po mojoj procjeni, ne baš širokoj ulici. Koraci su mi odjekivali ulicom, betonskim tlom. Ulica postala vijugava. Zavinuta.Sve je oko mene ubrzavalo. Ili sam ja, vjerojatnije, trčala.
NOĆ
Još jedna noć. Još jedan strah, točnije, još mnogo strahova. Noćna mora bez prestanka.
„Kolika ljepota! Zarobljena u samoći mraka, zatočena u agoniji bez prestanka.“
Puhao je vjetar kroz poluotvoren prozor moje sobe. S obzirom da sam ionako bila prekrivena kapljicama hladnoga znoja, vjetar se doimao kao vrlo nezgodna stvar. Zaista sam željela zatvoriti taj prozor, no bilo me je strah. Smrzavam se, no, ipak, sigurnije je ostati na mjestu. Ne! Ne mogu ovo više izdržati! Ne mogu! Moram. Moram biti jaka. Sve će biti u redu. Sve će biti u redu. Meni nije hladno. Ne, meni nije hladno.Ne! Ja ovako više ne mogu! Jednom ću se morati pomaknuti. Znam to, no još nisam spremna. Možda bi bilo bolje upaliti svijetlo.....ma ne, to će netko primjetiti, a to nikako ne želim! Moram skupiti hrabrosti, moram! Zatvorit ću taj prozor, ovo više ne mogu trpjeti!Odlučeno je!
Polaganim, zapravo i prepolaganim koracima, krenula sam do prozora. Osluškivala sam svaki šum. Tresla sam se. Mogu ja to, mogu ja to!
Uhvatila sam kvaku prozora drhtavim, znojnim rukama pomalo zadovoljna svojom odvažnošću dok nisam primjetila nešto....nešto...
Oh, ne! Ne opet ona! Ne ta lutka! To je nemoguće! To je san! To je iluzija! Bježi! Bježi od mene!
Brzo sam zatvorila prozor sva mokra od znoja i zavukla se pod pokrivač dok me je lutka s druge strane prozora promatrala i groteskno se smiješila...
Ipak, nešto novo, gotovo neočekivano, a opet, nevjerojatno isto....
Bilo je to prije dok se još nisam toliko iskreno i sretno smijala nesreći svojega života. Ma, uistinu, ja sam nevjerojatno sretna, a da to niti sama nisam znala. Fascinantno, gotovo nevjerojatno.
Patnja
bila bi podnošljiva
da je to samo
ona,
Patnja
bez proklete boli,
tolike tuge,
agonije suza....
Ljepote kužnih
riječi...
Odvratnog, umiljatog
glasa....
No ona ne želi biti
samo stanje...
Ona želi biti osjećaj!
I to snažan i
nevjerojatno važan
uz tu prokletu bol još jaču,
uz silnu tugu u dubini,
što gotovo do ništavila
vodi.
Agonija je još jača, a suze
nestaju,
glas prodorniji, a riječi
se ne čuju....
Glasne i tihe
istovremeno,
a opet, nevjerojatno
mračne....
No dobro......Ma zato mi San ivanjske noći i nije loš jer toliko banalizira te sporedne osjećaje koji postaju glavni kao što je na primjer ljubav....
Ma ja sam zapravo toliko sretna jer mene svi vole, imam puno prijatelja i sve je super,
jednostavno, ne znam što bih bez svih tih licemjernih ljudi (ljudi, puno pusa, volim vas!),
a i onih drugih, no to je manje bitno, oh, da, xd!
Jedni me ne razumiju, drugi bi me tukli jer sam u crnom, treći ne znaju niti sami što bi...
Kako ljupko! Još jedan divan dan prepun obećavajućih ljudskih gluposti.
Ah, teško je više biti i ironičan prema ovome svijetu......sve je otišlo kvragu.....i stara dobra ironija nije više što
je nekoć bila....
Sve je otišlo prem dolje....sve, baš sve.....
No dobro. Lažem, moja dioptrija je otišla prema gore.
No, sve je nekamo otišlo....baš sve....
Oh, što mi je pobogu! Pa nešto je i došlo, nesreća i tuga iako ni one nisu što su nekoć bile.....
Sve se mijenja......
Danas je ovako, sutra je onako
i bez prestanka mijenja se stalno.....
Malena vila je odletjeljela.....
I to u Zagrebu.....
Vilica je odletjela.....
Ali i to se mijenja, ništa nije stalno....
Nekoć za vrijeme ručke iz nečije kuće, danas iz nečijih usta....
Oh, kakva divna ironija!
Ali barem više neće biti potrebe za korištenjem te iste, odnosno vilice....
No! Postoji i pozitivna strana svega ovoga.
Zubić vilama sad cvate posao!
Ako želite brzu i dobru zaradu, prijavite se u udrugu bez zuba,
u udrugu "Zubić vila"! i uspjeh Vam je zagarantiran.
PAŽNJA, PAŽNJA!
Hvala na pažnji, znam, ipak svi željno očekuju moje postove, mislim, a tko ne bi?
Puno Vam pozdrava želim Ja!
I.....
SRETAN VAM USKRS! (sutra definitivno ništa neću pisati, stoga vam sve najbolje želim.....)