write something.......beautiful, perhaps.....
Plakale su. Jer završilo je. Gotovo je.
Znali smo, a ipak. opet nitkose nije nadao.
Željele su, a ipak plakale.
Kako li je život samo ironičan!
Nikako to ne shvaćam, zapravo moja duša je kao što "Šest lica traži autora".
Previše pokušaja ugađanja drugima, pretvaranja, i tada, izgubi se ono sedmo, ili prvo, kako želite.
Sunčeva zraka prošla je uz nepotrebni napor kroz prozorsko staklo moje sobe.
Zaustavila se točno na rubu mojega radnog stola.
Dala je smijeh očima mi, prepunim suza.
Zar opet?
Prestaju li ljudi ikada plakati?
Ah, koliko samo događaja potiče ih da navlaže lice.
Uopće ne razumijem čemu se boriti za vlastiti život ako ga toliko često proklinjem.
Osim ako možda volim patnju.
Ili ipak ne....
Poterebno je boriti se za svoje snove, ali, s obzirom da nam ih nitko ne može oduzeti, barem teoretski, jer snovi se snivaju i postoje duboko u nama, nema potrebe boriti se za njih, a i zbilja je tada svejednošto činim u životu kad će sve prestati u samo jednom jedinome trenutku. Jedino postoji malena sitnica; ne znamo kada će on biti.
Ponovno, osjećaj zatupljenosti, indiferentnosti, ponekad je dobro osjetiti malo uzbuđenja.
Ah, ma zapravo, svejedno je.
Pijem svoju kavu, smijem se vlastitim glupostima tog jadnog majušnog života
i ne zanima me pretjerano što će se dogoditi sutra.
Hm, možda bih mogla staviti vodku u tu kavu, previše mlijeka nije dobro!
Ili otići na biljar.....
Da....to i nije loša ideja, ali niti bitna!
Nemam namjeru brojati količinu riječi u pojedinom tekstu, recite to Dostojevskom.
Možda on zna koliko je napisao riječi u "Zločinu", a tek u "Kazni"........Pozdrav!
Post je objavljen 19.03.2009. u 15:58 sati.