Ružno je lijepo, a lijepo je ružno; Lebdimo kroz maglu i uzdušje kužno.
PONOVNO, DA, PONOVNO ODLAZIM...NA MORE! ....
Eh, da....idem. Ponovno. Osjećam se tužno. Sjetno. Baš sada.
Baš sada kada su svi ovdje, u Zagrebu, ja idem. I to ponovno.
Željela sam napisati post, no ne pisati o tome kako odlazim.
Ponovno...
Zapravo, teško mi je bilo objaviti ovaj post, jer sada
Annabel Lee (pjesma, naravno) odlazi u ahivu....
Sve ide, sve odlazi....
Samo ljubav ostaje...vječna....zauvjek....
MA DAJTE, MOLIM VAS!
Mislim stvarno! Kakav nonesens! Kakav apsurd!
Jedino ljubav ostaje, joj kaj faakat?
Kak je ona fora!
Moš' si mislit'! Fora! Da, da.
Kaj si ona misli da je faca ak' je vječna?
Kad ja narastem i budem vejika pokazat ću
ja njoj. Ja ću biti vječnija od nje, pa nek' si
misli ona kaj god hoće!
Ona, slatka i draga izvana, ponekad i iznutra,
ali u pravilu ružna i tužna.
Siva i mutna.
Sjetna i nesretna.
Patnja i bol.
Toliko neshvaćena.
Tako tajnovita.
Nedodirljiva.
Neotkrivena.
Neopisiva (što god to značilo)
Nevjerojatna.
Iznenađujuća.
No dosta je opisa o neopisivome,
Ionako ju nikada niti nisam razumjela
previše,
tj. što je u njoj toliko lijepo.
Nije niti važno.
Komplicirano je to....AU, BOLI GLAVA!
Stoga, svima vama koji ostavljate komentare
hvala, a pogotovo svima vama koji i
čitate moj blog....idem ja.....
Joj, nisam nešto pretjerano sretna, ali nekako nemam
potrebu razmišljati. Preteško mi je to.
I to stalno. Tko je vidio stalno
misliti? Kao da nemam pametnijeg posla!
Joj, jojček...ma kvragu i svemu. Ma, ipak ne.
Joj ljudi! Znate, tak sam uzbuđena! Joj! Znate kaj mi se sve dogodilo?
Šećem vam ja gradom i sretnem jednog prezgodnog frajera. Isuse,
al' ono fakat.I, naravno, on je stalno gledao mene, a ja sam
bila, k'o i uvijek, lijepa. Hehe!Imala sam o
nak pinky štiklice (koje su koštale nekih 2000kn)
i onak minicu uz te štiklice i jednu
prefensy dekoltiranu majicu.
I, naravno,
svoje silikonske sisice unutra.
Hehe! Joj, baš sam si fensy! Baš onak nekak, cool.
Ali osjećam se čudno, loše. Zapravo, nisam sigurna.
Jučer mi se slomio nokat, a trebala sam s frendicama
ići u grad. Joooj! 'ko zna kaj bi mi frendice rekle,
onak.Pogotovo Suzy. Ona je predobra,al' fakat se cura
ne zna oblačit'. Mislim, a jadna,al' fakat odvratno se
oblači. Ima onak zelene oči, a obuće skroz vestu neke
narančaste boje koja joj nikak' ne paše. Al' onda
sam nazvala svoju Kety i onak rekla sam joj kaj je bilo
i onda mi je pomogla popravit' nokat
jer je, thanksgod, imala jedan više kad ih je kupovala. I tak.
I upoznale smo neke zgodne frajere. I jedan se meni
nabacivao pa je Viky bila ljubomorna na mene. Kuja glupa!
NARAVNO, NEMOJTE NITI POMIŠLJATI DA SAM TO JA. UOSTALOM,
MISLIM DA MOJ BLOG NE IZGLEDA BAŠ TAKO,
NO, SVIĐA LI VAM SE?
VOLITE LI TAKVE BLOGOVE?
VOLITE LI TAKVE LJUDE?
NIŠTA OSOBNO, SAMO ME ZANIMA...
POZDRAV...me....I.....and....ANNABEL LEE
Sunce lijeva kao iz kabla (zaista, upravo tako).
Dakle, sunce lijeva kao iz kabla, čak se čuje i
melankolični cvrkut ptica....
Baš poput Lorcina balkona...
Tako čarobna slika...
Tako privlačna, a ja bolesna ležim. Baš kao
izmrcvareni mrtvac (ili mrtvačica? ipak mrtvakinja?
diskriminacija ženskog roda u imenici mrtvac!)
Tko bi rekao da je svijet okrutan kada vidite tako čarobnu, predivnu
sliku? Svatko bi ju dodirnuo. Svatko bi ju živio.
A tada, baš kao kada dotaknete sliku s još neosušenim bojama,
uništite ju, razočarate se.
Ali želim natrag! Natrag želim tu sliku, a to je nemoguće.
I tada tražim novu sliku. Neku sličnu onoj prvoj. A niti jedna
nije tako lijepa, netaknuto lijepa. Sada tražim sliku, nije važno koju.
Zapravo, nisi niti siguran što tražiš. Što želiš.
Možda ipak postoji neka druga slika?
Vjerujem da postoji.
Ona prva je nestala, ali da posotji samo ona
ne bismo shvatili njezinu ljepotu. Ona nam je zapravo omogućila
traganje za tom nekom slikom...
Možda je ta slika realistična. Možda nije.
No sigurna sam da ću se zasada zadovoljiti jednom drugom slikom...
Meni jednom od najdražih.
Možda i najdražom. Slikom koja me uvijek smiri.
Baš poput Annabel Lee.
Samo ju trebate promatrati. Dovoljno dugo.
I pronaći ćete u toj slici mir, ali i osjećaje
baš one koji su vam trenutno potrebni...........
Aha, vratila sam se ja. Bila sam u Mađarskoj, u Budimpešti.
Bila sam tamo tjedan dana i bilo mi je predivno! Bila sam u ljetnom
kampu(sinkronizirano klizanje) i zaista je bilo odlično. Grad je lijep.
Ružan sigurno nije. Mogla bih pričati još dugo, jako dugo o Budimpešti,
ali neću. Ne da mi se. Ni najmanje.
Željela bih učiti finski jezik (suomen kieli). Sviđa mi se, no
dobro. To sad nije bitno. Uopće. Ni najmanje.
Čitam Malog princa. Ponovno. Možda 5. ili 6. put.
Ne. Ipak 6. put. Da. 6. put. To je tako predivna knjiga.
Tako draga. Meni najdraža. Ta me knjiga, baš poput
Annabel Lee, smiruje, usrećuje. Cijenim Becketta i Ionesca i to jako.
Beckett mi je možda malo draži (zbog bolje dramske napetosti), no
zapravo nije u redu govoriti koji je bolji. Svaki na svoj način fenomenalan,
jedan apsurdniji i smješniji, drugi pak ozbiljniji i zapravo tragičniji.
Ali to uopće nije važno. Ni najmanje.
Možda sam željela reći nešto drugo. Možda uopće ništa od ovoga niti
nisam imala namjeru reći, no što je tu je. Kada sam čitala Malog princa
(maleni moj s asteroida B612), danas, pročitala sam ono toliko
važno, onaj početak, tolike ljudske predrasudue, toliko prizemno,
ograničeno razmišljanje. Upravo onaj dio u kojem govori o
usredotočenju ljudi na potpuno nevažne stvari kao što su brojevi( Koliko
ima godina? Koliko teži? Koliko mu otac zarađuje? Koliko ima
braće i sestara?) i tako se udaljuju od te osobe. Odrasli nikada ne pitaju
kakvu ima boju glasa? Koje su mu omiljene igre? Što voli?
Zapravo ih uopće nije briga za osobe kao one same, niti ih ne
pokušavaju upoznati, ali bez problema imaju predrasude kao i za
astronauta koji je otkrio novi asteroid(najvjerojatnije B612) samo
zbog njegovog odjela. Odrasli lakše nekoga osuđuju i zbog
najbezezlenije stvari, no neće vidjeti ono što trebaju.
Baš kao što je i lisica rekla: "Samo se srcem dobro vidi, ono bitno
očima je nevidljivo." što malo podsjeća na Sofoklovu tragediju "Kralj Edip".
Bolje rečeno krajem te tragedije jer Edip se je oslijepio zbog toga što
nije vidio ono što je bilo pred njim i za čim je tako dugo tragao (te zbog osde/kletve
koju je sam rekao), no tu se zapravo pojavljuje i rečenica drage mi lisice.
Ups...Sve ovo nikako nisam imala namjeru napisati i to nije važno. Uopće.
Ni najmanje. Možda samo malo, samo jako, jako malo, ali, uostalom,
zar je važno to što nije važno? I, zapravo, možda uopće nije važno to
što je važno. Ponekad se osjećam kao da živim u svom svijetu. Ponekad, a
ostalu većinu vremena sam to i svjesna. I uopće nije loše imati svoj svijet.
Imati mjesto gdje možeš otići, a nitko ti ne može prigovarati (osim ovi iz vanjskog
svijeta) i živiš u vlastitoj mašti. I sviđa ti se. Lijepo ti je. I nitko ti ne prigovara
ako je ona pomalo morbidna jer ona je tvoja. I nitko ti ništa ne prigovara.
Zapravo smatram da prijatelji imaju slične svjetove mašte i iluzije i to im je ono
zajedničko. Nisu im slični, samo pomalo slični i oni ih međusobno pokazuju,
razmjenjuju.
Oh, ne! Zbilja je dosta sada. Zaista ne znam što mi je. Bilo mi je to potrebno, ali
nemam pojma zašto. Nije niti važno. Ne. Uopće.
Ni najmanje.....
Smrt nikad ne umire, a ja sam se vratila s mora. Da. Bila sam
otprilike mjesec dana tamo. Bila sam. Više nisam. I ne žalim se puno.
Tako sam ja, jednom, jednu večer, vjerojatno pomalo tužne atmosfere
razmišljala i mučila se(kak mozak boli kad mislim, ti bokca!)jer sam tažila
odgovor na pitanje. Zapravo dva. Eliminacijom jednog doći ću odgovora drugog,
no ne znam koje pitanje eliminirati i tad još više novih i novih pitanja. I
odgovora nekih i više i više, ali ništa od toga nije dovoljno bilo.
Više puta sam znala reći:"Dosta mi je života. Dosta mi je svega.
Želim se ubiti..."
Depresivno, zar ne?
Tada sam primjetila koliko se odrasli ljudi boje smrti, a
nikako mi nije bilo jasno zbog čega, jer svi ćemo umrijeti,
kad-tad. Zar je važno kada ćemo umrijeti ili koliko dugo ćemo živjeti?
Zar je važno od čega ćemo umrijeti kad ionako znamo da ćemo umrijeti?
I zašto je grozno barem pomisliti na samoubojstvo? Zaista svejedno
kako ćemo umrijeti. Moramo paziti što činimo tijekom života i čuvati svoje
zdravlje i život, a, zapravo, čemu to?
Tada je došlo ono drugo pitanje, pomalo bazirano na vjeri, a to je:
Zbog čega postojimo? Je li ipak u pravu ono prvo pitanje?
Možda postoji razlog zašto postojimo, pa zbog toga trebamo što
dulje živjeti. Tko zna što je nakon smrti? Raj i pakao?
Možda... Mislim, na Zemlji je pakao već sada, ali raj?
Što li je u pravu? Život ili smrt? Vrijedi li živjeti ili je to pak potpuno
gubljenje vremena kad ionako od toga ništa?
Opis bloga....da....nakon više od dvije godine smatram kako bi bilo,
recimo, primjereno promijeniti opis bloga, posebice s obzirom kako
ovaj blog zasad još nemam namjeru brisati, a nadasve je smiješno
ostaviti onako djetinjasti opis bloga koji je bio prihvatljiv tada ali ne i sada.
Zapravo, smiješno je, ali i zanimljivo vidjeti kako sam se u ipak kratkom periodu
od dvije godine toliko nevjerojatno mijenjala; željela sam pisati samo pjesme u početku
i shvatiti tko sam. To je, naravno, bilo nemoguće odmah, kasnije pak mislila sam da
znam tko sam, da znam što želim, da imam pravo reći kako sam već dovoljno vidjela
u životu i isti taj (život) mijenjati za smrt. Tada sam, možda pola godine kasnije otkrila
kako i prividno mijenjanje svojih stajališta ljudima pomaže kako bi komunicirali sa mnom
i više me, ne voljeli, ali cijenili. To je bio odličan početak za krenuti dalje, u nove promijene,
ali više ne zbog ostalih, nego jer me to počelo jako zabavljati, a kasnije sam i sama sebe
prihvatila dovoljno da čak i onda kada mi nije lijepo, kad se osjećam užasno i tjeskobno
ne bih rekla : "Želim nestati." , čak štoviše; "Želim biti ovdje i onima koji me ne podnose i dalje
priuštiti to da ih gušim time što me ne podnose." Hah!
Nakon nekih nesreća, koje neka uvijek i ostanu neprežaljene (jer moj mačak je
toga vrijedan!), i iako se i dalje ne osjećam najsretnijom osobom na svijetu i znam
da sam vrlo sumnjičava osoba što mi otežava mnogo toga,
ali ipak svakim danom, svakim postom ne samo da tražim i nalazim sebe
nego i otkrivam nove stvari,
a i vrijeme je da i ja prijeđem iz romantizma
u realizam!
Ne gledaj samo sebe kad ti i mulj svijeta može
priuštiti mnogo zabave, koliko god ironična bila!
EVO MALO SLIKA-cijenjenog slikara(meni jednog od najdražih) SALVADORA DALI-a
(za veći prikaz slike pritisnite na nju, nećete požaliti)
POEMS, POEMS:
forever.....
ANNABEL LEE
Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli i da se volimo mi.
Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al više neg ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee -
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.
I to je razlog što jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plameniti rođaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu što kraj mora bi.
Zavidjeli su nam anđeli s neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Što noću je vjetar iz oblaka došo
I sledio, Annabel Lee.
Al’ ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što stariji bili neg mi -
I mudriji mnogo neg mi -
I niti anđeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.
Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese
O lijepoj Annabel Lee.
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage. - drage, - života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.
Edgar Allan Poe ( 1809 – 1849 )
NOTTURNO
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.
Tin Ujević (1891.-1955.)
OPROŠTAJ
Umrem li,
ostavite balkon otvoren.
Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona.)
Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)
Umrem li,
ostavite balkon otvoren!
Federcio Garcia Lorca
Gavran,E.A.Poe
GAVRAN
Ponoći sam jedne tužne proučavo slab i snužden
Neobične drevne knjige, što prastari nauk skriše-
Gotovo sam u san pao, kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše-
»Posjetilac«, ja promrmljah, “što u sobu ući ište,
Samo to i ništa više.”
Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno;
Svaki ugarak, što gasne, sablasti po podu riše.
Žudim vruće za svanućem - uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče - jer me od Nje rastaviše
Anđeli, što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše -
Tu imena nema više.
Od svilenog tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nepoznati, fantastični užasi me ispuniše;
Da utišam srce svoje, ja ponavljam mirno stojeć:
»Posjetilac neki to je, što u sobu ući ište -
Posjetilac kasni koji možda traži zaklonište -
Eto to je, ništa više.«
Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh:
»Gospodine ili gospo, oprostite, evo stižem!
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo.
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tiše;
Gotovo vas nisam čuo« - i vrata se otvoriše –
Mrak preda mnom, ništa više.
Pogledom kroz lamu bludim; stojim, plašim se i
čudim;
Ah, ne može smrtnik sniti snove što se meni sniše!
Al nevina bje tišina; znaka nije dala tmina,
S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše,
»Lenora«, prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to, i ništa više.
U svoju se sobu vratih, dok u meni duša plamti;
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
»Zacijelo«, ja rekoh, »to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam časkom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skriše –
Valjda vjetar, ništa više.«
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven ude Gavran, što iz drevnih dana stiže,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže.
Sleti, sjede, ništa više.
Kad ugledah pticu crnu, u smijeh luga se obrmu,
Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj diše.
*Nek si ošišana ptica«, rekoh, »nisi kukavica,
O, Gavrane, mrka lica, što sa Noćnog žala stiže,
Kako zovu te na žalu hadske noći, otkud stiže? «
Reče Gavran; »Nikad više.«
Začudih se tome mnogo, što crn stvor je zborit mogo,
Premda malobrojne riječi malo što mi objasniše.
Al priznati mora svako, ne događa da se lako
Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše,
Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu što se njiše,
S tim imenom »Nikad više.«
Gavran sam na bisti sjedi; tek te riječi probesjedi,
Baš kao da cijelu dušu te mu riječi izraziše:
Više niti riječ da rekne - više ni da perom trepne –
Dok moj šapat jedva jekne: »Svi me druzi ostaviše,
Pa će zorom i on, ko što nade već me ostaviše.«
Tad će ptica: »Nikad više.-«:
Muk se razbi, ja, zatečen - na odgovor spremno rečen
»Nema sumnje«, rekoh, » to je sve mu znanje, ništa više,
Riječ od tužna gazde čuta, koga Nevolja je kruta
Stalno pratila duž puta, pa mu sve se pjesme sliše,
Tužaljke se puste nade u jednu tegobu sliše,
U »Nikada- nikad više. «
Ali mi i opet Gavran tužne usne u smijeh nabra;
Dogurah pred kip i pticu moj naslonjač prekrit plišem;
Te u meki baršun padoh, povezivat mašte stadoh,
Na razmatranje, se dadoh - kakvu mi sudbinu piše
Grobna, kobna drevna ptica - kakvu mi sudbinu piše
Kada grakće: »Nikud više. «
Sjedah, tražeć smiso toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, čije žarke oči srž mi srca opržiše
Predan toj i drugoj mašti, pustih glavu mirno pasti
U taj baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše.
Sjest u baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše,
Ona neće nikad više.
Tad ko da se uzduh zgusnu, čudni miris me zapljusnu
Začuh lagan hod serafa, koji kadionik njiše.
»Bijedo«, kliknuh, »Bogu slava! Anđelima te spasava,
Šalje travu zaborava, uspomene da ti zbriše!«
Pij, o pij taj blag nepenthe, nek Lenori spomen zbriše! «
Reče Gavran: »Nikad više. «
»Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok! -
Napasnik da l posla tebe, il oluje izbaciše
Sama al nezastrašena usred kraja urečena,
U dom opsjednut od sjena, reci, mogu l da me liše
Melemi iz Gileada, mogu l jada da me liše? «
Reče Gavran: »Nikad više.«
*Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok.' -
Neba ti, i Boga, po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, neci da 1 ću u Edenu
Grlit ženu posvećenu, Lerora je okrstiše,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju anđeli mi skriše.«
Reče Gavran: »Nikad više. «
"Rastanak je to što kažeš«, kriknuh, »ptico ili vraže!
U oluju bježi, na žal hadske Noći otkud stiže!
Niti pera ne ispusti ko trag laži, što izusti!
U samoći mene pusti!- nek ti trag se s biste zbriše!
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun, što srce siše!«
Reće Gavran: »Nikad više. «
I taj Gavran postojano, još je tamo, još je tamo,
Na Paladi blijedoj sjedi, što se iznad vrata diže;
Oko mu je slika živa oka zloduha, što sniva,
Svjetlo, koje ga obliva, sjenu mu na podu riše;
Moja duša iz te sjene, koja se na podu riše,
Ustat neće - nikad više!
Ipak, Corpse Bride, a,
naravno, i
neizostavni Jack:
