Ružno je lijepo, a lijepo je ružno; Lebdimo kroz maglu i uzdušje kužno.
MALENA VILA JE ODLETJELA....
(Za ljude kojima još uvijek nije jasno, a jako ih muči kamo je odletjela i
tko je ona uopće.Ovo je nastalo sasvim slučajno, zaista,tako mi dlake u juhi.
Usput, ne volim ljubav pretjerano, kao što rekoh,
ljubav je za naivne, ostale ubija! Stoga se ispričavam na vjerojatno previše spomnjanja
riječi ljubav u tekstiću koji slijedi.)
Oko cvijeta, nad livadom, kraj livade, leti
malena vila - sama.... I traži nekog prijatelja.
I ne nađe nikooga. I ostane sama malena vila
dok je još kraj onog sićušnog svijeta letjela.
Bez njih. Bez njega, Ostala je bez njega jer
on je otišao. Točnije nikada nije niti postojao
za nju. Samo joj je malen, zapravo, i ne tako
malen, trag ostavio. Tužnu, joj, malenu dušu
tako okrutno zgazio, u potpunosti uništio, a
ona je u tišini samo čekala i plakala. I nikada
joj nije došao. Ostavio ju je, jer niti sama
razloga ne zna, niti će ga ikad znati,
jer on više ne postoji,
zapravo,
za nju nikada niti nije postojao.
A sada je ionako otišao.
I nije ga briga kao što ga niti nije bilo
briga kad joj je duša u krhotinama pomoć tražila
i zadnjoj nadi ruke pružala.
Nije ga tada bilo.
Niti sada ga nema.
No njoj, krila su joj se već pomalo oporavila.
I počela je. Počela je letjeti, ponovno, šarena.
I dražesna kao što je nekoć bila. Kao onda,
dok još njega nije niti poznala, dok ju je malena
rosa na laticama veselila.
Iako je još malko patila.
Iako joj je duša bila slomljena i dalje ga voljela,
ona je bila bolje.
Bila je sretnija. Trudila se. I napredovala.
Maleno, ponekad sjetno, ali ne više
nesretno. I borila se, svakim trenutkom.
Kao nekoć.....
I dalje krhka, ali jaka, odlučila je.
Tada.
Sada.
Zauvijek...
Okrenula se.
Pogledala svojim sjajnim zelenkastim očima.
Još se jedamput nasmješila, pomalo čudno,
ali dražesno. Bez riječi....
I odletjela.................
Magla svuda........dobro, ne to, to nije popričično zanimljivo!
Mašta.....
Pomalo mi je nestala. Nisam još u potpunosti sigurna zašto, uostalom, to je ionako samo još jedna suhoparna činjenica.
Možda bih mogla činiti nešto korisno, kao na primjer.....hmmmm.......
Korisno?
Možda spašavati svijet, hmda.....
Možda to i ne bi bila tako loša ideja! Iako, vjerojatno bih se spotaknula čim bih potrčala od neprijatelja, ili se zaglavila u kanalizaciji, no nije to ništa strašno.
To je tako tužno.....Prije bi svijet trebao spašavati mene i vjerujem da bi to bio daleko teži posao.
Možda bi me samo ostavili zaglavljenu među štakorima u prvoj kanalizaciji. Ionako sam u potpunosti beskorisna. Još bi bilo zaista divno da nađem onu majicu s leptirom.....Ah, nema veze. Ionako ju ne bih nosila. Nije moj stil...koliko se sjećam.....
Zašto za neke ljude poput mene ne postoji sreća....
Konačno, sanjala sam normalno, tj. nisam se sjećala što sam, ako uopće i jesam, sanjala.
Dan je bio tmuran kao i obično. Još jedan običan, zagušljiv, monoton dan, koji, nadam se, će ubrzo završiti.
Heh! I zaista nisam bila u krivu. Zaista, zašto bih ja živjela u mimikriji sivila, ako ništa drugo, barem mirno, kad već postoji nova boja, crna?
Zašto bih ja barem ne bila tužna kad već mogu biti nesretna?
Kako li se samo usuđujem propustiti tu prigodu životu!
SNOVI
Snovi....snovi........to je toliko, nekako....hmm...čudno.
No, ipak, zabavno!
Ništa posebno, no oduvijek me zabavljala činjenica kad sam shvatila da ono što sam sanjala bi se zaista i dogodilo. Nisu to bile neke velike stvari, ali, ipak, usrećivale su me. Ako ništa drugo, branile su me od svakodnevnog, okrutnog svijeta. Zaista, znati što će vam se dogoditi toga dana nije uvijek bilo loše, iako baš i nisam vjerovala u to.
Nisam....
Kao što rekoh, nisam.
No to ne znači da sada ne vjerujem.
Točnije, da sada nisam prisiljena u to vjerovati.....
ČETVRTAK
Bio je to još samo jedan običan četvrtak. U potpunosti ustaljen, čak mu se u zraku to osjetilo. Bilo je sve kako treba, odnosno, sve što se događa četvrtkom; uzela svoj bicikl, otišla po kruh, naravno pala preko rupe na sredini ceste, naime, to mi se često događa, posebice četvrtkom. Istina je! U ovome malenom kraju ništa vas ne može iznenaditi, jer čak i nebo je uvijek isto; kao što je četvrtkom uvijek tmurno, petkom je čak poneka zraka sunca, ali zato utorkom uvijek pada kiša. Nije to ponekad ni loše, barem ne moraš gledati vremensku prognozu (osim iz navike, što svi ovdje imaju običaj), a i u slučaju da želiš nekamo izaći (iako se ovdje to jako rijetko događa, jer jednostavno ne postoji niti jedno mjesto kamo možeš otići, pogotovo da cijela tvoja ulica slijedeć dan ne priča o tome), nije problem da će te zadesiti kiša, osim, naravno, utorkom.
Kao što rekoh, sve je bilo kao bilo koji drugi četvrtak, no, unatoč svemu, u zraku sam osjećala da nešto nije kako treba, ali nisam mogla otkriti što.
Toga popodneva čula sam da je umrla stara gospođa Jones.
Bila je vrlo draga žena, i ono što sam vrlo cijenila kod nje je to što je bila vrlo diskretna i nije se bavila tračevima, ili je barem skrivala tu svoju stranu.
Navodno je imala problema sa srcem, te je umrla od srčanog udara. Živjela je sama, a nikad nisam doznala ima ili neku obitelj negdje u inozemstvu. Jednostavno, kad god bih ju upitala tako nešto, nasmješila bi se i odgovorila: „ Oh, kak si ti smiješna! Zbilja nećeš više kolača?“ i počela bi se smijati svojim tihim glasićem, onako, pomalo pritajeno. Nikada nije pričala o svojoj obitelji, niti imala ikakve fotografije tih ljudi, te sam odustala, no nisam joj vjerovala i postala još više znatiželjna. Vjerovala sam da postoji neka tajna zbog koje nikada ne spominje te ljude. Zabavljala me sama pomisao na to.
Sada je mrtva ta starica, bivša vlasnica nekoć veselog glasa, i ukusnih kolača.
Živjela je dvije kuće dalje od moje. Ljudi su je malko bojali, jer, naravno, u tako malenom mjestu moraju kružiti glasine. Tako je jedna bila da je gospođa Jones navodno vještica i da je u mladosti ubijala djecu svojim čarobnim moćima i da je velika poklonica Luciferu iako je svake nedjelje redovito dolazila na misu. Kakva ironija, zar ne?
Za neke zadrte vjernike (iako baš se ne bismo mogli složiti s činjenicom njihove dobrote unatoč njihovim redovitim odlascima na mise i vjerovanje u svoju takozvanu čistu i bezgrešnu dušu) je njezina smrt bila veliko olakšanje. Ne, naravno, njihovim malenim praznovjernim, poganskim, licemjernim dušicama, nego, kako kažu, to je opća dobrobit za sve ljude, jer nikad se ne zna kada će ponovno odlučiti nekome nauditi.
Nekome nauditi, joj zamisli, ono, stvarno!
Toliko o ogromnoj količini ljudske inteligencije, pogotovo nekih......hmda....
Koliko mi je bilo žao gospođe Jones, toliko me i mučilo tko su ti ljudi, ta njezina obitelj (iako još nisam niti ustvrdila ima li obitelj uopće) i kako im javiti za smrtni slučaj. Upitavši odrasle, odgovor je bio:“Ona nije imala nikoga i ne mješaj se u to!“ iako ni sami nisu vjerovali u tu činjenicu.
Odlučila sam kradomice otići u njezinu kući dok su još svi zaokupljeni mrtvom ženom. Bolje da nisam, ali, ipak, znatiželja je uvijek jača, čak i za prestrašene kao na primjer....ja? Pa....ovoga....moglo bi se to i tako reći....heh....hmda.....
I tako, kad su izveli leš, iliti ga sada već bivšu gospođu Jones, ušla sam u njezin dnevni boravak, te se sakrila kraj kamina čekajući da se kuća isprazni. To, naravno, nije dugo potrajalo, te se uputih preko blješteće svijetli dnevni boravak, kroz hodnik, zadnja vrata lijevo. Jedna malena sobica se nalazila tamo. Iskreno, nikada nisam vidjela da je gospođa Jones ikada ulazila u tu sobicu, s tim da su vrata čak bila zaključana. Kad sam ušla, točnije, kad sam uspjela otvoriti vrata, odnosno otključati zarđalu bravu, koja se, pa recimo, raspada pod prstima, pa, stoga, nije ni čudo da nije ulazila unutra. Osim prašine, paučine, ponekog žohara i ostale gamadi, bilo je nekako jezivo. Vjerojatno sam počela vjerovati u te smiješne priče, no, ipak, nije baš bilo ugodno. Sada, u pravilu, ja bih se prestrašila toga ničega, uostalom sama sam u tuđoj kući, i pobjegla glavom bez obzira, no ne, zašto bih ja otišla kad si već mogu zakomplicirati život? Mislim, stvarno, koje pitanje!
Odjednom, ugledala sam kako nešto, ne baš izlazi, ali jednostavno, viri iz ormara. Izgledalo je, poput nečije noge. Pa, s tim da sam bila u mraku u takvoj jezivoj sobi, i ne baš urednoj, moram priznati, izgledala je to kao dosta, pa, recimo, zasita velika noga. Ne zaboravivši ono malo preostale mašte, to bi mogla biti recimo.....recimo....Malčice me je uhvatila panika, ništa strašno, samo malo. Ma joj, ma možda i nije, a što sad i da zaista to jest ljudska noga? Zar ću vrištati zbog jedne male nožice? Dobro, malo veće, ali, pa zaboga, ništa strašno. Počela sam se još malo ohrabrivati i kada sam već zamalo bila dobro, odjednom je nešto zasvijetlilo....
Opis bloga....da....nakon više od dvije godine smatram kako bi bilo,
recimo, primjereno promijeniti opis bloga, posebice s obzirom kako
ovaj blog zasad još nemam namjeru brisati, a nadasve je smiješno
ostaviti onako djetinjasti opis bloga koji je bio prihvatljiv tada ali ne i sada.
Zapravo, smiješno je, ali i zanimljivo vidjeti kako sam se u ipak kratkom periodu
od dvije godine toliko nevjerojatno mijenjala; željela sam pisati samo pjesme u početku
i shvatiti tko sam. To je, naravno, bilo nemoguće odmah, kasnije pak mislila sam da
znam tko sam, da znam što želim, da imam pravo reći kako sam već dovoljno vidjela
u životu i isti taj (život) mijenjati za smrt. Tada sam, možda pola godine kasnije otkrila
kako i prividno mijenjanje svojih stajališta ljudima pomaže kako bi komunicirali sa mnom
i više me, ne voljeli, ali cijenili. To je bio odličan početak za krenuti dalje, u nove promijene,
ali više ne zbog ostalih, nego jer me to počelo jako zabavljati, a kasnije sam i sama sebe
prihvatila dovoljno da čak i onda kada mi nije lijepo, kad se osjećam užasno i tjeskobno
ne bih rekla : "Želim nestati." , čak štoviše; "Želim biti ovdje i onima koji me ne podnose i dalje
priuštiti to da ih gušim time što me ne podnose." Hah!
Nakon nekih nesreća, koje neka uvijek i ostanu neprežaljene (jer moj mačak je
toga vrijedan!), i iako se i dalje ne osjećam najsretnijom osobom na svijetu i znam
da sam vrlo sumnjičava osoba što mi otežava mnogo toga,
ali ipak svakim danom, svakim postom ne samo da tražim i nalazim sebe
nego i otkrivam nove stvari,
a i vrijeme je da i ja prijeđem iz romantizma
u realizam!
Ne gledaj samo sebe kad ti i mulj svijeta može
priuštiti mnogo zabave, koliko god ironična bila!
EVO MALO SLIKA-cijenjenog slikara(meni jednog od najdražih) SALVADORA DALI-a
(za veći prikaz slike pritisnite na nju, nećete požaliti)
POEMS, POEMS:
forever.....
ANNABEL LEE
Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli i da se volimo mi.
Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al više neg ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee -
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.
I to je razlog što jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plameniti rođaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu što kraj mora bi.
Zavidjeli su nam anđeli s neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Što noću je vjetar iz oblaka došo
I sledio, Annabel Lee.
Al’ ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što stariji bili neg mi -
I mudriji mnogo neg mi -
I niti anđeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.
Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese
O lijepoj Annabel Lee.
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage. - drage, - života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.
Edgar Allan Poe ( 1809 – 1849 )
NOTTURNO
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.
Tin Ujević (1891.-1955.)
OPROŠTAJ
Umrem li,
ostavite balkon otvoren.
Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona.)
Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)
Umrem li,
ostavite balkon otvoren!
Federcio Garcia Lorca
Gavran,E.A.Poe
GAVRAN
Ponoći sam jedne tužne proučavo slab i snužden
Neobične drevne knjige, što prastari nauk skriše-
Gotovo sam u san pao, kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše-
»Posjetilac«, ja promrmljah, “što u sobu ući ište,
Samo to i ništa više.”
Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno;
Svaki ugarak, što gasne, sablasti po podu riše.
Žudim vruće za svanućem - uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče - jer me od Nje rastaviše
Anđeli, što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše -
Tu imena nema više.
Od svilenog tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nepoznati, fantastični užasi me ispuniše;
Da utišam srce svoje, ja ponavljam mirno stojeć:
»Posjetilac neki to je, što u sobu ući ište -
Posjetilac kasni koji možda traži zaklonište -
Eto to je, ništa više.«
Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh:
»Gospodine ili gospo, oprostite, evo stižem!
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo.
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tiše;
Gotovo vas nisam čuo« - i vrata se otvoriše –
Mrak preda mnom, ništa više.
Pogledom kroz lamu bludim; stojim, plašim se i
čudim;
Ah, ne može smrtnik sniti snove što se meni sniše!
Al nevina bje tišina; znaka nije dala tmina,
S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše,
»Lenora«, prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to, i ništa više.
U svoju se sobu vratih, dok u meni duša plamti;
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
»Zacijelo«, ja rekoh, »to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam časkom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skriše –
Valjda vjetar, ništa više.«
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven ude Gavran, što iz drevnih dana stiže,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže.
Sleti, sjede, ništa više.
Kad ugledah pticu crnu, u smijeh luga se obrmu,
Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj diše.
*Nek si ošišana ptica«, rekoh, »nisi kukavica,
O, Gavrane, mrka lica, što sa Noćnog žala stiže,
Kako zovu te na žalu hadske noći, otkud stiže? «
Reče Gavran; »Nikad više.«
Začudih se tome mnogo, što crn stvor je zborit mogo,
Premda malobrojne riječi malo što mi objasniše.
Al priznati mora svako, ne događa da se lako
Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše,
Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu što se njiše,
S tim imenom »Nikad više.«
Gavran sam na bisti sjedi; tek te riječi probesjedi,
Baš kao da cijelu dušu te mu riječi izraziše:
Više niti riječ da rekne - više ni da perom trepne –
Dok moj šapat jedva jekne: »Svi me druzi ostaviše,
Pa će zorom i on, ko što nade već me ostaviše.«
Tad će ptica: »Nikad više.-«:
Muk se razbi, ja, zatečen - na odgovor spremno rečen
»Nema sumnje«, rekoh, » to je sve mu znanje, ništa više,
Riječ od tužna gazde čuta, koga Nevolja je kruta
Stalno pratila duž puta, pa mu sve se pjesme sliše,
Tužaljke se puste nade u jednu tegobu sliše,
U »Nikada- nikad više. «
Ali mi i opet Gavran tužne usne u smijeh nabra;
Dogurah pred kip i pticu moj naslonjač prekrit plišem;
Te u meki baršun padoh, povezivat mašte stadoh,
Na razmatranje, se dadoh - kakvu mi sudbinu piše
Grobna, kobna drevna ptica - kakvu mi sudbinu piše
Kada grakće: »Nikud više. «
Sjedah, tražeć smiso toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, čije žarke oči srž mi srca opržiše
Predan toj i drugoj mašti, pustih glavu mirno pasti
U taj baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše.
Sjest u baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše,
Ona neće nikad više.
Tad ko da se uzduh zgusnu, čudni miris me zapljusnu
Začuh lagan hod serafa, koji kadionik njiše.
»Bijedo«, kliknuh, »Bogu slava! Anđelima te spasava,
Šalje travu zaborava, uspomene da ti zbriše!«
Pij, o pij taj blag nepenthe, nek Lenori spomen zbriše! «
Reče Gavran: »Nikad više. «
»Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok! -
Napasnik da l posla tebe, il oluje izbaciše
Sama al nezastrašena usred kraja urečena,
U dom opsjednut od sjena, reci, mogu l da me liše
Melemi iz Gileada, mogu l jada da me liše? «
Reče Gavran: »Nikad više.«
*Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok.' -
Neba ti, i Boga, po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, neci da 1 ću u Edenu
Grlit ženu posvećenu, Lerora je okrstiše,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju anđeli mi skriše.«
Reče Gavran: »Nikad više. «
"Rastanak je to što kažeš«, kriknuh, »ptico ili vraže!
U oluju bježi, na žal hadske Noći otkud stiže!
Niti pera ne ispusti ko trag laži, što izusti!
U samoći mene pusti!- nek ti trag se s biste zbriše!
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun, što srce siše!«
Reće Gavran: »Nikad više. «
I taj Gavran postojano, još je tamo, još je tamo,
Na Paladi blijedoj sjedi, što se iznad vrata diže;
Oko mu je slika živa oka zloduha, što sniva,
Svjetlo, koje ga obliva, sjenu mu na podu riše;
Moja duša iz te sjene, koja se na podu riše,
Ustat neće - nikad više!
Ipak, Corpse Bride, a,
naravno, i
neizostavni Jack:
