Oh, kakvog li uvrnutog svijeta!
Činite što vas je volja!
Slobodno, uzmite me, odvedite me, udaljite me od svakog mog sna.
Neću se opirati. Imate moje tijelo, imate moje vezane ruke. Imate čak i moje, sad već kamene oči.
Odmaknite se od mene!
Tražili ste?
Nema problema, tako će i biti.
Ne želite me više?
U redu je, odbacite me.
Ne, uistinu vam kažem, vi znate što vam je činiti, sigurno je tako najbolje!
Kako predivno!
Skup lakovjernih budala. Ne, to nije istina.
Podlih. O, to svakako!
Naravno, zašto išta činiti, naravno da je sve u potpunosti bespotrebno.
Tako je, no, da učinim mladu buntovnost, da ostavim sve, nasmješim se i krenem nekim svojim nepoznatim putem?
Ali to ljudski svijet ne bi mogao shvatiti.
Oni ne razumiju niti sami sebe, a, iako se hvale da znaju, ne mogu shvatiti ni ostalo.
Mogu ne činiti ništa.
Mogu umrijeti skoro.
Mogu odustati od svega njima bitnog.
No to ne znači da se neću zabavljati.
To ne znači da neću divno živjeti.
Ne znači da ću se odreći snova.
Moji snovi, moja duša, moj duh, ljubav i plačne suze ispo hrasta (ljepše zvuči tako) odlaze zajedno sa mnom.
Ima li smisla nešto činiti?
Naravno! Nisam osoba bez cilja.
Volim pisanje.
Opušta me. Kaotične mi misli poslaguje u dovoljan red za daljnji opstanak.
Nije uvijek sve sa smislim, baš poput mene.
Ali to me zabavlja!
Konačno, osjećam, osjećam kako sam barem shvatila dijelić onoga što se dogodilo.
Nadam se tome.
Zapravo, čak i ako nisam, tražim načine kako bih življela sama zadovoljno, jer, oh, vrlo skoro, odlazim od sve ove vreve pretjerano ljubaznih glasova s dozom loše naučenog sarkazma, negdje, u samoću gdje ću biti sve samo ne osamljena.
Vratite mi moj mir natrag!
P.S. Ovaj tekst se dogodio slučajno i njegova struktura je više nego neobična. Zadnji dio nikako nije pametno protumačiti kao da mislim pobjeći iz države ili se ubiti (uvijek se nađe negdje u nekoj školjčićićici neki skriveni biserčićićićić koji krivo protumači). Hvala.
Post je objavljen 13.03.2009. u 22:00 sati.