Blogov kolac
petak, 29.06.2007.
Ooo ...
|
Nešto se sitno pojavilo na Blogoreji! Ooo ... (mcn) |
- 21:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 26.06.2007.
Geek Love
(Michel Houellebecq: ELEMENTARNE ČESTICE (preveo Marinko Koščec); Društvo hrvatskih književnika, 2002.)Razvikane autore nekako nikako ne čitam u trenutku njihove razvikanosti. Dijelom zato što se sporo probijam kroz lektirne mi zaostatke, a dijelom baš zbog rečene razvikanosti. Razvikanost je prisila - "Čitaj odmah, čitaj sad!" - a kako je otpor moja prva (i dugotrajna) reakcija na prisilu, tako nisam Houellebecqa uzeo u ruke kad su ga svi čitali i o njemu raspravljali nego tek neke četiri godine kasnije, kada se kao literarna tema izlizao i kada više nikome nije interesantno o njemu misliti. E da, nisam mudar, ali sam prznica. Bar nešto, je li? Nego, bune se pažljiviji među vama, kako to - četiri godine? Ako je knjiga izdana 2002., a do danas smo skoro pola 2007. potrošili, tada ... E, ali fali vam podatak za potpunu računicu! Knjigu sam, naime, pročitao (i to naglas) prošloga ljeta, samo su se opet upleli zaostatci pa nikako da je zblogam. Te sam tek danas ugrabio pospano jutro kako bih pokušao sam sebi objasniti zašto su mi se ELEMENTARNE ČESTICE toliko svidjele da sam ih čitao naglas (i u tome od slušateljice bio potican) i što mislim da Houellebecq jest. Houellebecqa su, naime, koliko se sjećam, optuživali da je mnogošto: od mizantropa do tek mizogina, od književnog foliranta do literarnog manipulanta (pažljivi čitatelju: prethodnih par riječi birano je po zvuku više no po smislu; oprosti!). Houellebecqa je, u nekom članku u New Yorkeru, popišao i meni dragi Julian Barnes. Houellebecqa sam, dakle, bio vrlo spreman mrziti, jer je tako lakše: previše je knjiga koje bi htjele da ih volimo, previše ih i ovako volimo, svaka koju možemo na brzaka otpisati umanjuje grižnju savjesti pred nepročitanom kulom biblionskom. Otvorio sam ga, stoga, nekoliko puta prije tog sudbonosnog ljeta i tražio mizantropiju, prostačenje radi prostačenja, rubnu i klinički opisanu pornografiju. Nalazio bih ih očekivano brzo, zatvarao knjigu, tužno vrtio glavom, govorio "E, da ...", spremao se vratiti je posuditeljici. Ali nekako nisam bio sretan. Ono, našao sam ono zbog čega ga jedni raspinju, ali nisam ono zbog čega ga drugi brane. Bilo ga je tako lako osuditi da nije bilo zabavno. Htio sam se pomučiti pa sam duboko udahnuo i počeo otpočetka. Te zaključio tri stvari. Prvo: Michel Houellebecq je Francuz. Je, je, smijte se samo, ali nije to bez veze. Kao što jedan agent uzalud pokušava utuviti u moju tupu, balkansku glavu, Francuzi od svoje literature očekuju dokumentarnost i aktualnost. Literatura kao skalpel za vivisekciju svakodnevice, mašta na drugom, trećem, četvrtom mjestu. I bome je Houellebecq dokumentaran te aktualan. Svaki bizarni članak kojeg sam pročitao u zadnjih trideset godina, od blagopokojnog "Izbora" naovamo, kao da je pročitao i on. I više. S tim da sam ja bizaritete potisnuo, a on ih je iskoristio za kačkanje tapiserije zadnje trećine dvadesetog stoljeća koja me dežavujem pucala svakih nekoliko stranica. Michel Houellebecq je Francuz. Drugo: Michel Houellebecq je pisac. Dok se ugibam trulim rajčicama kojima me razočarano obasipate, dozvolite neka pokušam objasniti.Od foliranta i manipulanta - kako sam bio naveden očekivati - pisac se ipak razlikuje u barem dva aspekta: po tome što zna što želi reći i po tome što zna kako to reći. ELEMENTARNE ČESTICE nisu samo jebačina radi šoka i mizoginija radi kontroverze; nisu ni tapiserija radi kačkanja - ELEMENTARNE ČESTICE su vjeran prikaz uma muškarca koji je bio prisiljen odrastati u svijetu za kojeg ga ništa nije pripremilo; muškarca (podijeljenog u dva lika, ali s istim rezultatom, baš kao što one dva elektrona daju isti kvantni rezultat na raznim mjestima u istom momentu neovisno jedan o drugome) kojemu nagoni govore jedno, odgoj drugo, a svijet mu se smije u lice; muškarca koji žene može obožavati ili mrziti, ali ne uspijeva ih voljeti kao ravnopravne. Skalpel je tu zasjekao do kosti: razumio sam hladnoću, razumio sam samotnjaštvo, razumio sam očaj, razumio sam žudnju, sve što je curilo između redaka. A kad curi, znate da je knjiga ipak literatura. Da je Michel Houellebecq pisac. Najposlije, treće: Michel Houellebecq (je, kopipejstam mu prezime, inače svaki put fulam slovkanje) je geek. Opsjednutost trivijom i osjećaj izopćenosti su bili prvi povodi sumnji, ali konačna potvrda je stigla kroz znanstvenofantastični epilog koji opravdava sve što je do tada izgledalo proizvoljno - hladnoću tona i pristupa - koji sve spliće ne samo zadovoljavajuće nego savršeno. Onako precizno kako će samo sebežaleći-sebecijeneći, drugemrzeći-drugeljubeći geek imati volje splesti. Michel Houellebecq je geek, übergeek, najobičnija smrdljiva jedna geekčina. Moj čovjek. (mcn) |
- 11:53 - Komentari (25) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 11.06.2007.
Škrbav ugriz
(Boris Perić: VAMPIR; Naklada Ljevak, 2006.)Prešavši polovicu VAMPIRA iznenada sam osjetio glad za posve drukčijom knjigom. Sišao sam u hotelsko predvorje i s hrpe svezaka koju se gostima nije dalo vraćati kući uzeo nekog Grishama. Bio je sve što se od Grishama očekuje - pitak i plitak do bola - tako da ga nisam završio, ali sam njime na jednu večer sa zadovoljstvom presjekao VAMPIRA. VAMPIR, valjano ste zaključili, nije ni plitak ni pitak. Gdje se Grisham snebiva od i najmanje pomisli na literarnu ambiciju, VAMPIROVE su ambicije višestruke. No, Grishamu u korist ostaje neupitnost njegove svrhe: on zna zašto je svoj plitak roman napisao, a onaj tko ga čita zna zašto ga čita ili odustaje od čitanja. Kroz VAMPIRA je mene do kraja vukla samo dužnost. Nije mi, do kraja, uspjelo zavoljeti protagonista, knjigu ni pisca; nije mi uspjelo shvatiti zašto je ovaj svezak uopće napisan. Kao što autor kaže na 194. stranici: "Još jednom sve se slagalo u savršen mozaik, a da ja svejedno nisam vidio valjana motiva, kamoli ishoda te stravične priče." Perićeva fascinacija vampirima, fascinacija koju ja nikako ne dijelim jer meni su vampiri samo za sprdnju dobri, svakako je jedan od poticaja u korijenu ove knjige. Struktura Perićeva romana slijedi - a za tu se tvrdnju, priznajem, oslanjam uglavnom na filmove - strukturu Stokerova "Drakule" ili Kingova "Salem's Lota" (koji se i sam oslanja na "Drakulu"): zlo dolazi u grad, izbija u simptomima, seizmički se potresi njegove prisutnosti šire ... Zlo je ovaj put evropski pravampir, u zadnjih godinu dana možda i preeksploatirani Istranin Jure Grando, grad je Zagreb, sve je na broju, sve je jasno, ali pitanje "čemu?" ne biva baš odgovoreno. Na 90. stranici Perić pokušava ocrtati temu svog romana: "Ali što kad vampiri iz mračnog svijeta uobrazilje odjednom zakucaju na vrata stvarnosti gdje ih ne može obuzdati ni sunčeva svjetlost, ni sveta riječ, kamoli magijski znakovi ili bijeli luk?" i bila bi to dobra tema kada bi u Perićevom romanu stvarnost igdje bila prisutna. O da, mjestimice on spominje 11. rujna ili druge simptome truleži dvadeset i prvoga stoljeća, ali ton i stil romana su - nema druge riječi - devetnaestostoljetni. Nisam, rekoh, čitao Stokera te ne bih mogao tvrditi je li stil VAMPIRA svjestan pastiš toga autora, ali mene je puzav, vitičast, bršljanovit Perićev stil najviše podsjećao na dobrog starog Poea i njegovo slikanje tamnosivim, maglenim tonovima. Što nije loše, tim stilom je Perić prilično dobro ovladao (iako hipertrofija pridjeva s vremena na vrijeme prijeti kako će ga strovaliti u pulp), ali meni je izrazito dvojbeno koliko se može pisati tako stilski obilježenim stilom, a pretvarati kako se piše o sadašnjosti, o "stvarnosti". Perićev Zagreb neki je iz crno-bijelih jugoslavenskih filmova, Zagreb s tek ponekom banderom javne rasvjete i ulicama koje su noću maglovite i puste. Njegove redakcije prizivaju slike redakcija iz najkasnije šezdesetih, a kad netko posegne za mobitelom ja se nemalo iznenadim - toliko ta spravica djeluje izmještena u svijetu kojega Perić opisuje. I njegov je junak, ono, pravi stanovnik hrvatske literature: bespomoćni kvaziintelektualac, popišana krpa od čovjeka koja se svijetu osjeća bezrazložno nadmoćna i u njemu u isto vrijeme izgubljena. Takav narator višestruko je problematičan. Prvo, on i nije pravi lik. To vjerojatno shvaća i Perić koji ga, ako se nisam hudo prevario, po prvi put imenuje "Zlatkom Wagnerom" tek na 215 stranici. Do tada je protagonist bio lutka koju je autor micao po želji, da bude gdje nešto treba opaziti, ili da izriče komentare koji su autoru ležali na duši. Drugo, nadasve je problematičan izbor takvog lika u opoziciji Grandovu svezlu. Dok Stoker Drakuli suprotstavlja svoje nemisleće, uvjerene junake; Perićev "Zlatko Wagner" ne suprotstavlja se ničemu jer se zlu nemoguće suprotstaviti beznađem, dok je beznađe sve čime "Wagner" barata. Je li to bila Perićeva prava tema? Sumnjam, jer kad na 255. stranici pokušava sumirati put svoga junaka govoreći kako je ovaj "čitav život proveo u bijegu od njegovih (životnih, op. D.M.) radosti i izazova, utapajući krivnju u lakomom uvjerenju da će kad-tad u oblacima svjetske čarolije uspjeti sagraditi kulu od pijeska", sve što Perić uspijeva je zabezeknuti me. Krivnja? Lakomost? Bijeg? Kule od pijeska? Žao mi je, ali nijedna od tih karakternih crta nije tijekom romana bila razvidna u "Zlatku Wagneru". Perić očito nešto VAMPIROM želi poručiti, ali ne zna kako. Pogledajmo tipičnu rečenicu koja na prvi pogled zvuči kao autorova poruka, ali se na pomno promatranje raspada u tri misli od kojih svaka za sebe stoji, dok zajedno samo teturaju: "Čovjek današnjice vjeruje u mehanizme zadovoljenja gladi, žeđi, pohlepe i rasplodnih poriva, dok mu pusto trabunjanje silnih, moćnih i obijesnih o neophodnosti svetih ratova protiv zla koncentrirana u drugima djeluje tek kao folklor za razgovore što će ih umjesto njega u večernjim satima na televiziji voditi drugi. Bit će da smo zato i slijepi za vampire (...)" (str. 232). Je li tu kome što jasno? Je li tu išta opipljivo izrečeno osim osjećaja tjeskobe i čemera koji prevladavaju cijelim romanom? Moram se malo zaustaviti, jer će ispasti kao da je Perićev VAMPIR najgora knjiga koja bi vam se u životu mogla slučiti, a to ni približno ne bi bilo točno. VAMPIR je, sve u svemu, fino i gusto napisan roman, stilski dosljedan i tečan, uz manje manirizme (učestala upotreba riječi "makoliko", kao i stilski obojenog "kverulanta" kojemu se ne bih iznenadio iz usta jednoga lika, ali kad troje ili četvoro radije rabe tu riječ umjesto, recimo, "svađalice", ona ne upada u oko nego to isto oko udara). Iako napisan bez iznenađenja i prave zagonetke, VAMPIR nije pisan bez vještine. Izniman je, recimo, opis Grandine žene sa stranica 139/140, kao i neki dijaloški momenti ("Vi, dakle, vjerujete u vampire?" "Ne znam je li vjera baš najbolji izraz (...) Vjera je ipak čvrsto povezana s nadom."). Perić nije piskaralo kakva smo često na ovom mjestu recenzirali, on je pisac. Jedini je problem VAMPIRA, njegova nastupnog romana, što je zahvatio mrvicu više no što je autor bio u stanju savladati. VAMPIR je pokleknuo pod težinom vlastite ambicije - jer nije lako bilo presaditi mit, kritizirati svijet i istovremeno pričati priču - i ako ga šibam onda je to zbog isključivo zbog nesavršenosti izvedbe, dok ambiciji i namjeri iskreno skidam kapu. Makoliko vi mislili da sam ja običan jedan kverulant. (mcn) |
- 13:33 - Komentari (10) - Isprintaj - #
nedjelja, 10.06.2007.
Sic transit ...
Jebiga. (mcn) |
- 13:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #
utorak, 05.06.2007.
3-5-7
|
Nedavno je Art-Anima imala natječaj za priče od 3, 5 ili 7 riječi. Ovdje su pristigle priče, po kategorijama: TRI RIJEČI PET RIJEČI SEDAM RIJEČI A ovdje, su ako koga zanima, rezultati. TRI RIJEČI PET POGODITE KOL'KO Razlog za ove linkove skoro je posve nesebičan - od nekoliko stotina crtica samo su dvije moje.  (mcn) |
- 19:56 - Komentari (4) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 04.06.2007.
Kasapite li đake kao mačke?
(Boris Akunin: AZAZEL (preveo Igor Buljan); Profil, 2004./Kim Newman: KRVAVOCRVENI BARON (Bloody Red Baron, prevela Magdalena Reljić); Editor 2003.)Obje knjige o kojima danas kanim reći koju riječ pročitao sam prije više mjeseci, ali su se na putu do bloga zagubile zbog prezasićenosti recenziranjem priča pristiglih na bestselerov natječaj. Dojmovi koje ću iznositi neće zato biti vrući, ni radosni niti gnjevni, ali će možda biti nešto drugo - trajni. Dojmovi koji su preživjeli mjesece stanke i tisuće stranica ine pročitane lektire. Ono što često činim otkako na javno seciram knjige jest da na marginama lagano grafitnom olovkom ubilježim odlomke ili momente koji su mi se naročiti svidjeli, zainteresirali me ili me - što je, priznajem, češće - nasmijali te razljutili svojom glupošću. Potom, kao pomoć u pronalaženju zabilježenih stranica, okrenem zadnji list knjige (ponajčešće prazan) i tamo utefterim broj stranice na kojoj se nalaze ljepota ili grehota kojima se kanim vratiti i o njima govoriti. Zamislite moje iznenađenje, zato, moju gotovo prepast kad li sam maločas ponovo u ruke uzeo Akuninova AZAZELA i otkrio kako je zadnji list djevičanski bijel. Na časak sam pomislio kako sam se od škrabuckanja suzdržao zato što je knjiga posuđena (uskoro vraćam, Ana, evo samo da napišem blog!). Nu, to je zaista samo časak potrajalo: ja jednostavno nisam osoba koju bi to spriječilo. Knjiga s pokojom bilješkom na margini, čini mi se danas, knjiga koja je kroz više ruku prošla i iskustvom se obogatila vrijedi više no neka intaktna, kakve sam - priznajem - preferirao kao dječak. AZAZEL, stoga, nije ostao neokaljan mojom olovkom stoga što mi ga je bilo žao obilježiti već, očito, stoga što mi nije bilo stalo ništa pribilježiti. Niti jedne greške? To bi moglo biti dobro. Ali, niti jednog iznimnog momenta? Moram skinuti kapu pseudonimnom autoru ovog kvazipovijesnog krimića: u svojoj namjeri kalema petparačke na pastiš klasične literature uspio je besprijekorno. Divim mu se. Ne volim ga, ali mu se divim. Što je AZAZEL, prvi roman u seriji istraga Erasta Fandorina? Pa točno ono što sam maloprije rekao. To je sto godina razvoja strukture kriminalističko-pustolovnog romana (t.j. svaki krimić kojega ste ikada čitali ili gledali) isprepleteno sa svijetom carske Rusije u kojoj takva literatura nije postojala (jer je i drugdje tek nastajala). Idealan high concept, drugim riječima, idealna zamisao koja nikome drugome nije pala na pamet. Izdavači su je prepoznali, zgrabili i od Akunina načinili bestseler. No, je li zaista točno kako nikome nije pala na pamet? Govoreći bez provjere podataka, posve je moguće da se književnoj matici, pogotovo onoj koja barata multimilijunskim nakladama, zamisao učinila izvornom (a zbog Rusije vjerojatno i egzotičnom). No, kako je s nama koji smo gro svoje načitanosti stekli na stranputicama trivijalne literature, žanrova i stripa? Što smo mi mislili o Akuninu? Pa, mislili smo da je jako dobro izveden krimić, ali da je samo krimić. Svidio nam se smještaj u carsku Rusiju jer je to svakako bio novi okus sladoleda, ali nismo pomislili kako je Akunin zbog toga izmislio sladoled. Prepoznali smo svaki klišej, svaki udarac po glavi i bacanje u mutne lučke vode u vreći, u Fedorinovu tragičnom vjenčanju vidjeli smo odjek vjenčanja Jamesa Bonda iz "U službi Njezina veličanstva", čak nam se ni središnja ideja urote siročadi spremne činiti i zlo u ime boljeg svijeta nije činila novom. Bila je dobra, pasala je i godila nam, ali zato što je bila neodređeno poznata. Unekoliko nalik Crichtonu ili Grishamu, iako literarniji, Akunin izvodi stari trik: udara novi glanc nekoj tričariji pronađenoj u staretinarnici šund literature i preprodaje je gospodi pod izvorni antikvitet. Neka mu slava i bogatstvo, dosjetio se pa ih je i zaslužio, ali čast ... Pa, dozvolit ćete mi ustvrditi kako čast pripada drugima. Pred kraj prošlog stoljeća (dvadesetog) u stripovima je na trenutak u zraku bila pomama za viktorijanskim temama (i ljudima rođenim prvoga siječnja 1900.). Je li to bio pokušaj kraja stoljeća da rasvijetli svoje početke nije tema u koju bih ovoga časa htio ulaziti, ali je činjenica kako se negdje na početku tog trenda nalazio Alan Moore (čija su dva djela u kojima je ta opsesija najrazvidnija - "From Hell" i "The League of Extraordinary Gentlemen" - pretvorena u manje ili više uspjele, ali ni u kojem slučaju vjerne filmove), kao što je činjenica da mu je na bar jednom ili dva mjesta predbacivano kako je koncept maznuo od Kima Newmana. Sad, u popularnoj literaturi, kao i u svakoj pripovjedačkoj ako ćemo govoriti istinu, mažnjavanje je jedan od alata struke. Drpiš zaplet, drpiš lik, drpiš koncept, drpiš stil ... dok god nešto na kraju svojega dodaš, nitko te neće gledati poprijeko. Osim ako se, pritom, od drpnutog ne obogatiš. Pa kako se Moore nije baš obogatio, nikad nije ni došlo do zavade njega i Newmana. Čak ni do komešanja poput onoga kada su fanovi tvrdili da bi Rowlingica trebala visjeti zbog obilnog naslanjanja na Gaimanove "Books of Magic". Ne, ništa, ni glasa: ako zavada i postoji, Moore i Newman će je vjerojatno riješiti jednog dana, džentlmenski, sabljom iz štapa i kabalističkom kletvom u zoru. Newmanov KRVAVOCRVENI BARON drugi je dio njegove ležerno razvijajuće serije (tri knjige u zadnjih petnaest godina, za razliku od Akuninovih deset u deset) "Anno Dracula", o Drakuli koji se 1888. oženio za kraljicu Viktoriju i peripetijama koje su zatim uslijedile. Jedan viktorijanski roman, jedan smješten u prvi svjetski rat i jedan nadahnut Fellinijevim filmovima (plus šačica novela) čine opus koji korak po korak putuje modernim svijetom, a ujedno i svijetom literature za mase. Zaplet na stranu - Drakula je zlo nad zlima, nadasve opako jer je nadasve privlačno - literarni je Newmanov postupak onaj kojega je potom primijenio i Moore u "The League of Extraordinary Gentlemen" (kad bih prevodio, bila bi to "Družba iznimne gospode"): citiranje, citiranje, citiranje. Dok Akunin citira duh carskoruskih djela, kod Newmana (i Moorea, ali pustimo sad Moorea) možemo računati kako se gotovo niti jedan lik, ma kako sporedan ili u jednoj rečenici potrošen bio, nije pojavio samo tako. Svaki od njih postojao je prethodno u nekoj seriji romana, popularnoj knjizi ili stripu, filmu. Svijet kojeg Newman prezentira u KRVAVOCRVENOM BARON jest svijet kakav je u njegovoj (i Mooreovoj i mojoj i možda vašoj) glavi: svijet u kojem je pročitano jednako stvarno kao i proživljeno; u kojem su nam ljudi koje smo sreli na požutjelim stranicama jeftinoga tiska možda i draži od likova od krvi i mesa koje smo upoznali u "pravomu" životu. KRVAVOCRVENI BARON nije samo pastiš. Newman dijeli pravobritansku opsesiju Prvim svjetskim ratom, kao i nezdravu količinu znanja i razmišljanja o tome kako bi vampiri funkcionirali kada bi postojali za svakoga, za pravo. KRVAVOCRVENI BARON je solidan roman u svakom aspektu, ali fascinantan samo u jednom: u količini geekovštine koja je bila potrebna da ga se napiše, u količini geekeraja potrebnog da se u njemu u punoj mjeri uživa. Tu negdje leži razgraničenje KRVAVOCRVENOG BARONA i AZAZELA, objašnjenja zašto je jedan od njih izvoran, a drugi bestseler. AZAZELA može čitati svatko, jer svatko od nas odraslih u pokojnom stoljeću posjeduje osnove šund-pismenosti i citati će svakome biti jasni, priča razumljiva, ideja nedvojbena. KRVAVOCRVENI BARON traži posvećenost, traži upućenost, tajnu lozinku i pripadnost kliki. Newman je izmislio (ili ukrao) metodu, stvorio je na papiru svijet u kojem bi vidio smisla, napisao je možda bolji i sigurno temama slojevitiji roman od pravocrtnog Akunina, ali ga je napisao šifrom koja se ne može probiti tek željom za razonodom već jedino prokletstvom otuđenog djetinjstva u kojem se knjige vole više od ljudi. *** Zadnja stranica mog primjerka KRVAVOCRVENOG BARONA išarana je bilješkama. Dio toga su moja oduševljavanja nekim odlomcima ili inačicama vampirske tradicije, dok se drugi dio odnosi na nesretnu prevoditeljicu ovoga romana koja pola vremena uopće nije razumjela o čemu se radi te je prevodila nagađajući te nadajući se kako njezinu nevještost nitko neće primijetiti. I nije. Ako je itko u Editoru (ha-ha!) tekst i dorađivao, u najbolju ga je ruku provukao kroz spelčeker, a prevoditeljičine dosjetke ostavio nama na zabavu. Neke greške su razumljive, iako smiješne, kao kad na str 91. kaže da su taj i taj dovedeni "u zamku" kad je iz konteksta očito da je trebalo pisati "u zamak". Druge su, poput "ulja hladnog kita" (umjesto, recimo, hladne kitove masti) samo smiješne (str. 124). Slijede nove nepažnje: "na listi gostiju također je bio Sejdi Tompson, američka avanturistkinja sa mrtvim crnim okom" (str. 90) ispada iz roda (ženski je pravilan), a isto se događa u rečenici "Bernhard je davao svoju krvlju natopljenu 'Magbet' u jednoj od mnogih sveženskih produkcija ..." (str. 64) gdje možda možemo dozvoliti da je prevoditeljičino moderno obrazovanje preskočilo spomen glumice Sarah Bernhardt, ali se možemo samo rugati činjenici kako je Sarah ostala u muškom rodu iako je nastupala u "sveženskoj" produkciji. Draga Magdalena dalje ne zna ni za "Hoffmanove priče" pa ih zove "Pričom o Hofmanu" (str. 55), a i grad Graz joj je, sudim li po rečeničnoj konstrukciji, osoba (str. 115). Prevođenje "Comic Cuts" kao "Komični isečci" (str. 68) neću joj zamjeriti jer je ipak riječ o pradavnom humorističkom listu za kojeg ni ne postoji oficijelni prijevod (iako njezin ne bi baš prošao), ali moram zapeti na nekoliko očitih primjera nepraćenja konteksta. Kad na 273. stranici kapetan zračne lađe panično gleda u Drakulu čekajući zapovijed koja bi ih mogla spasiti, rečenica "Kapetan nije mogao da preispituje red već samo da čeka kad će biti ukinut." bi morala zvoniti na uzbunu krivim prijevodom riječi "order". A kad se usred zračne borbe dogodi ovo: "U trenutku kada se stvor ustremio ka RE8, Vintrop ga je celog uvukao unutra." (str. 135), da bi nakon toga protivnici i dalje letjeli jedan oko drugoga, neuvučeni ni tu ni tamo - zar se prevoditelj nije morao zapitati je li frazu (vjerojatno "took it all in") trebalo drukčije prevesti? Konačno, moj omiljeni gaf nalazi se na 40. stranici. Opis junakinje ide kako slijedi: "Nakon preobraćenja oči su joj se promenile. Kasapila je đake kao mačke." Sjećam se, sjedio sam u vlaku i čitao drugu rečenicu ponovo i ponovo, ne mogavši dokontati logičan slijed od prethodne. Budući da čak i loši objavljeni pisci (što Newman nikako nije) imaju nekakav tijek misli koji im se odražava u rečenicama, potratio sam koju daljnju minutu rekonstruirajući što je moglo pisati u originalu. Rezultat? Vjerojatno nešto poput "She had slit pupils like a cat." ("Zjenice su joj bile prorezi, kao u mačke.") I od tog trenutka me, zapravo, više bilo strah prevoditeljice nego Drakule; manje zbog teksta već zbog uma koje bi sve đake kasapio kao što je mačkama nekad radio, ali ne može pa se zato osvećuje na prijevodima. (mcn) |