(Boris Perić: VAMPIR; Naklada Ljevak, 2006.)
Prešavši polovicu VAMPIRA iznenada sam osjetio glad za posve drukčijom knjigom. Sišao sam u hotelsko predvorje i s hrpe svezaka koju se gostima nije dalo vraćati kući uzeo nekog Grishama. Bio je sve što se od Grishama očekuje - pitak i plitak do bola - tako da ga nisam završio, ali sam njime na jednu večer sa zadovoljstvom presjekao VAMPIRA.
VAMPIR, valjano ste zaključili, nije ni plitak ni pitak. Gdje se Grisham snebiva od i najmanje pomisli na literarnu ambiciju, VAMPIROVE su ambicije višestruke. No, Grishamu u korist ostaje neupitnost njegove svrhe: on zna zašto je svoj plitak roman napisao, a onaj tko ga čita zna zašto ga čita ili odustaje od čitanja. Kroz VAMPIRA je mene do kraja vukla samo dužnost. Nije mi, do kraja, uspjelo zavoljeti protagonista, knjigu ni pisca; nije mi uspjelo shvatiti zašto je ovaj svezak uopće napisan. Kao što autor kaže na 194. stranici: "Još jednom sve se slagalo u savršen mozaik, a da ja svejedno nisam vidio valjana motiva, kamoli ishoda te stravične priče."
Perićeva fascinacija vampirima, fascinacija koju ja nikako ne dijelim jer meni su vampiri samo za sprdnju dobri, svakako je jedan od poticaja u korijenu ove knjige. Struktura Perićeva romana slijedi - a za tu se tvrdnju, priznajem, oslanjam uglavnom na filmove - strukturu Stokerova "Drakule" ili Kingova "Salem's Lota" (koji se i sam oslanja na "Drakulu"): zlo dolazi u grad, izbija u simptomima, seizmički se potresi njegove prisutnosti šire ... Zlo je ovaj put evropski pravampir, u zadnjih godinu dana možda i preeksploatirani Istranin Jure Grando, grad je Zagreb, sve je na broju, sve je jasno, ali pitanje "čemu?" ne biva baš odgovoreno.
Na 90. stranici Perić pokušava ocrtati temu svog romana: "Ali što kad vampiri iz mračnog svijeta uobrazilje odjednom zakucaju na vrata stvarnosti gdje ih ne može obuzdati ni sunčeva svjetlost, ni sveta riječ, kamoli magijski znakovi ili bijeli luk?" i bila bi to dobra tema kada bi u Perićevom romanu stvarnost igdje bila prisutna. O da, mjestimice on spominje 11. rujna ili druge simptome truleži dvadeset i prvoga stoljeća, ali ton i stil romana su - nema druge riječi - devetnaestostoljetni. Nisam, rekoh, čitao Stokera te ne bih mogao tvrditi je li stil VAMPIRA svjestan pastiš toga autora, ali mene je puzav, vitičast, bršljanovit Perićev stil najviše podsjećao na dobrog starog Poea i njegovo slikanje tamnosivim, maglenim tonovima. Što nije loše, tim stilom je Perić prilično dobro ovladao (iako hipertrofija pridjeva s vremena na vrijeme prijeti kako će ga strovaliti u pulp), ali meni je izrazito dvojbeno koliko se može pisati tako stilski obilježenim stilom, a pretvarati kako se piše o sadašnjosti, o "stvarnosti".
Perićev Zagreb neki je iz crno-bijelih jugoslavenskih filmova, Zagreb s tek ponekom banderom javne rasvjete i ulicama koje su noću maglovite i puste. Njegove redakcije prizivaju slike redakcija iz najkasnije šezdesetih, a kad netko posegne za mobitelom ja se nemalo iznenadim - toliko ta spravica djeluje izmještena u svijetu kojega Perić opisuje.
I njegov je junak, ono, pravi stanovnik hrvatske literature: bespomoćni kvaziintelektualac, popišana krpa od čovjeka koja se svijetu osjeća bezrazložno nadmoćna i u njemu u isto vrijeme izgubljena. Takav narator višestruko je problematičan. Prvo, on i nije pravi lik. To vjerojatno shvaća i Perić koji ga, ako se nisam hudo prevario, po prvi put imenuje "Zlatkom Wagnerom" tek na 215 stranici. Do tada je protagonist bio lutka koju je autor micao po želji, da bude gdje nešto treba opaziti, ili da izriče komentare koji su autoru ležali na duši. Drugo, nadasve je problematičan izbor takvog lika u opoziciji Grandovu svezlu. Dok Stoker Drakuli suprotstavlja svoje nemisleće, uvjerene junake; Perićev "Zlatko Wagner" ne suprotstavlja se ničemu jer se zlu nemoguće suprotstaviti beznađem, dok je beznađe sve čime "Wagner" barata. Je li to bila Perićeva prava tema? Sumnjam, jer kad na 255. stranici pokušava sumirati put svoga junaka govoreći kako je ovaj "čitav život proveo u bijegu od njegovih (životnih, op. D.M.) radosti i izazova, utapajući krivnju u lakomom uvjerenju da će kad-tad u oblacima svjetske čarolije uspjeti sagraditi kulu od pijeska", sve što Perić uspijeva je zabezeknuti me. Krivnja? Lakomost? Bijeg? Kule od pijeska? Žao mi je, ali nijedna od tih karakternih crta nije tijekom romana bila razvidna u "Zlatku Wagneru".
Perić očito nešto VAMPIROM želi poručiti, ali ne zna kako. Pogledajmo tipičnu rečenicu koja na prvi pogled zvuči kao autorova poruka, ali se na pomno promatranje raspada u tri misli od kojih svaka za sebe stoji, dok zajedno samo teturaju: "Čovjek današnjice vjeruje u mehanizme zadovoljenja gladi, žeđi, pohlepe i rasplodnih poriva, dok mu pusto trabunjanje silnih, moćnih i obijesnih o neophodnosti svetih ratova protiv zla koncentrirana u drugima djeluje tek kao folklor za razgovore što će ih umjesto njega u večernjim satima na televiziji voditi drugi. Bit će da smo zato i slijepi za vampire (...)" (str. 232). Je li tu kome što jasno? Je li tu išta opipljivo izrečeno osim osjećaja tjeskobe i čemera koji prevladavaju cijelim romanom?
Moram se malo zaustaviti, jer će ispasti kao da je Perićev VAMPIR najgora knjiga koja bi vam se u životu mogla slučiti, a to ni približno ne bi bilo točno. VAMPIR je, sve u svemu, fino i gusto napisan roman, stilski dosljedan i tečan, uz manje manirizme (učestala upotreba riječi "makoliko", kao i stilski obojenog "kverulanta" kojemu se ne bih iznenadio iz usta jednoga lika, ali kad troje ili četvoro radije rabe tu riječ umjesto, recimo, "svađalice", ona ne upada u oko nego to isto oko udara). Iako napisan bez iznenađenja i prave zagonetke, VAMPIR nije pisan bez vještine. Izniman je, recimo, opis Grandine žene sa stranica 139/140, kao i neki dijaloški momenti ("Vi, dakle, vjerujete u vampire?" "Ne znam je li vjera baš najbolji izraz (...) Vjera je ipak čvrsto povezana s nadom.").
Perić nije piskaralo kakva smo često na ovom mjestu recenzirali, on je pisac. Jedini je problem VAMPIRA, njegova nastupnog romana, što je zahvatio mrvicu više no što je autor bio u stanju savladati. VAMPIR je pokleknuo pod težinom vlastite ambicije - jer nije lako bilo presaditi mit, kritizirati svijet i istovremeno pričati priču - i ako ga šibam onda je to zbog isključivo zbog nesavršenosti izvedbe, dok ambiciji i namjeri iskreno skidam kapu.
Makoliko vi mislili da sam ja običan jedan kverulant.
(mcn)
Post je objavljen 11.06.2007. u 13:33 sati.