Blogov kolac
ponedjeljak, 23.07.2007.
Prije no izumru plavuše
(Basil Davidson: GENIJ AFRIKE; (Izvornik: The Africans, preveo Danijel Bučan), Stvarnost, 1977.)Na prvoj stranici ove knjige olovkom je upisano "1000". S obzirom kako posve sigurno nisam kao student kupio skupu knjigu, onda je vjerojatno riječ o svesku s rasprodaje, u tadašnjem inflatornom novcu vrijednom današnjih desetak kuna. To mi je i danas bolest: knjizi od deset kuna ne mogu odoljeti, moram je spasiti, kupiti, arhivirati, makar je poslije nikad ne pročitao. A ovu nisam pročitao, rekao bih, skoro dvadeset godina. Je li obrat ove rečenice kako sam trebao, kako sam nešto bitno propustio? Nije. Da sam je pročitao tada, na mlađi mozak, sigurno bih više zapamtio, bolje usvojio gradivo, možda se i mogao poslužiti njime. Ali bih bio i nekritičniji te povjerljiviji, dok sam danas sve samo ne to dvoje. Stoga me GENIJ AFRIKE, usprkos obilju nabacanih podataka, danas više ljutio nego što sam u čitanju uživao. No, postavimo kontinent, knjigu i autora u kontekst. Davidsonova knjiga, objavljena 1969., jedan je od ranih - ma kako to čudno može zvučati - pokušaja suvremenog razumijevanja susjednog nam kontinenta. Do tada je Afrika bila izvor egzotike, čudnih priča i fotografija na kojima je National Geographic smio pokazivati sise. Kako Afrikanci nisu djeca ni umno zaostali, bijelcima je do pameti počelo dolaziti kad su se "djeca" uspješno pobunila protiv kolonijalnih vlasti. Tu negdje u priču ulazi i Davidson, stari pristaša raznih partizana - bio je veza britanske vojske u jugoslavenskim partizanima što je bilo iskustvo iz kojega je, vlastitim riječima, izašao kao socijalist, a vjerojatno i razlog što mu je u SFRJ prevedena ova knjiga - koji je izbliza pratio gvinejsku revoluciju, napisao o njoj knjigu i onda nastavio pisati petnaestak tomova o Africi. Hoću li biti pošten, moram vas upozoriti na to kako bezbrižan ton pisanja o složenim i zapravo teškim temama u prošlom odlomku služi isključivo tome kako bih vam ocrnio Davidsona. Što, želim li i dalje biti pošten, čovjek vjerojatno nije zaslužio. Možda je bio adrenaline junkie, možda nije bio najbolji stilist ni najpametniji čovjek na svijetu (eto me opet! crnim ga, crnim!), ali nema razloga sumnjati u njegovu iskrenu želju da pomogne afrikanskoj "stvari", da ih pokaže jednakima nama. I tu je problem. Pogledajte ovu rečenicu: "Vrijeme je djelovalo na smanjenje bitnih razlika i udaljenosti između 'njih' i 'nas': što više činjenica prikupljamo, razlika i udaljenost su sve manje" (str. 189). Davidson se trudi, je li? Njih i nas stavlja u navodnike kako bi pokazao da su razlike prividne. Ali kako se razlike, ako li su prividne, smanjuju? Shvaćate li što želim reći? Kako Davidson Afrikance, usprkos svoj dobroj volji, i dalje gleda kao drukčije, kao nekoga kome je bijeli pisac potreban da ga spašava i objašnjava svojim knjigama. Dok to govorim, ne mislim da sam bolji od Davidsona. Rođen sam u drugom vremenu te moje poimanje Afrikanaca nije poimanje nekoga tko je rođen u okrilju britanskog kolonijalnoga carstva, ali i ja Afrikance gledam kao "druge", kao različite, kao "njih", sa ili bez navodnika. GENIJ AFRIKE me ljutio zbog činjenice što Davidson u sebi nije uspio posvema suzbiti patronizirajući odnos prema državama u nastajanju, ali nisam se ljutio samo na njega. Ljutio sam se i na sebe, koji sam knjigu čitao kao građu za jedan mogući strip, a da sam svejednako o Africi cijelo vrijeme razmišljao kao o nečemu tuđem, divljem, neljudskom; nečemu što se kupi kad je jeftino, zaboravi kad ti ne treba i arči kad ti bude ćef. Ljutio sam se, zatim, što sam nesposoban povjerovati kako će se takvo stanje stvari ikada promijeniti. Bar dok miješanjem gena ne nestane i zadnja plavuša. (mcn) |
- 15:24 - Komentari (5) - Isprintaj - #
utorak, 17.07.2007.
Ako niste otišli na more ...
|
... možda ste poželjeli jeftinih knjiga? Pa evo jedne baš prikladne rasprodaje: SF zbirke: Tatjana Jambrišak: Duh novog svijeta Igor Lepčin: Purgeri lete u nebo Aleksandar Žiljak: Slijepe ptice Zoran Krušvar: Najbolji na svijetu Dalibor Perković: Preko rijeke Zoran Pongrašić: Čuvari sreće Zoran Vlahović: Frulaš Milena Benini: Jednorog i Djevica Goran Konvični: Jeftine riječi Krešimir Mišak: Zvjezdani riffovi Danilo Brozović: Zeleno sunce, crna spora SF godišnje zbirke: Darko Macan i dr. (ur.): Zagreb 2094. Tatjana Jambrišak i dr. (ur.): Kap crne svjetlosti Tatjana Jambrišak i dr. (ur.): Trinaesti krug bezdana Irena Rašeta (ur.): Blog.sf Stripovi: Ivan Marušić: Entropola Filip Kelava: Ninđa Literatura razna: Živko Prodanović: Roboti u ratu (SF haiku) Darko Macan: Stripocentrik (eseji o stripu) Trpimir Macan: Oskoruše (poezija) Tomislav Macan: Gospa od obrane na Dupcu (putopis) Tatjana Jambrišak: Slova iz snova (poezija) Tatjana Jambrišak: Nikad bivša (proza) Tatjana Jambrišak: Blogomdana (blog zapisi) Znanost: Marija Kaštelan-Macan: Vizionari kemijsko-inženjerskoga studija Sve knjige se nude po jedinstvenoj cijeni od 30kn/kom, uz dodatni popust od 3 knjige za 60 kn! (Uzimate li ih više, svaka daljnja je 20 kuna.) Poštarina je fiksna: 15 kn po pošiljci (u HR) za plaćanje unaprijed ili 30 kn za plaćanje pouzećem. U ZG moguća primopredaja. Izdanja koja se također mogu nabaviti, ali nisu uključena u akciju su: Darko Macan: Borovnica protiv Paje Pauka (meke korice) 30 kn Darko Macan: Borovnica protiv Paje Pauka (tvrde korice) 50 kn Tomaž Lavrič: Ekstremni sportovi 50 kn Scott McCloud: Kako čitati strip (meke korice) 105 kn Scott McCloud: Kako čitati strip (tvrde korice) 155 kn Tomislav Šakić i Aleksandar Žiljak (ur.): AD ASTRA, antologija hrvatske znanstvenofantastične novele 1976.-2006. 200 kn Tatjana Jambrišak i dr. (ur.): Zagrob (horror zbirka) 99 kn Zoran Krušvar: Izvršitelji nauma Gospodnjeg (roman) 99 kn Također su dostupni i brojevi Q STRIPA od 6-13, te Džepni Q br 1 po cijeni od 10 kn. Narudžbe i kontakti na darko (at) mentor (.) hr Hvala! (mcn) |
- 13:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 16.07.2007.
Lutka bez lutkara
(Barbucci & Canepa: SKY DOLL 1-3; u Heavy Metal, ljeto 2006.)U jednom ili dva slučaja kada mi je bilo ponuđeno da ove kritiprikaze profesionaliziram, točkom bi se spoticanja uvijek pokazala naručiteljevo insistiranje da se dobar dio teksta odvoji na prepričavanje sadržaja. Ja sam može biti glup što na takvu ustaljenu praksu ne pristajem - jer, konačno, nude mi platiti me da ne mislim, umjesto da mislim - ali kad zaista vjerujem kako je za ocjenu i procjenu knjige najmanje bitno o čemu se u knjizi radi. Sadržaj je, uostalom, vidljiv već od korica; već od naslova čitatelj zna u što se upušta, a ako kritika ima služiti samo tome da debilima ponudi sažetak kako se ne bi bezeveze mučili odebelom knjigom koja bi mogla završiti, ne znam, tužno - tada stvarno mislim kako je bastinada i preblaga kazna za one koji se takvog zlog posla prihvaćaju. Stoga danas, kad veći dio prikaza kanim posvetiti prepričavanju trotomnog SF-stripa Barbuccija i Canepe (prošlog ljeta za male pare objavljenog cuzamen u Heavy Metalu), to neće biti kako bih lako odradio posao ili vama učinio uslugu. To ću učiniti isključivo kako bih sebi potvrdio da ovu nebulozu (inače bestseler!) nisam sanjao nakon što sam se ludo nažderao teške hrane pred spavanje; kako bih mogao povjerovati da je dvoje nadarenih ljudi na ovo smeće potrošilo sedam godina svoga života, a stotine tisuća ljudi kupilo i još poslije po Internetu razglabalo o aspektu socijalne kritike prisutnom u albumu. Nego, hajd'mo mi: Prvi album, "Žuti grad", otvara udarni kadar naše naslovne lutkice. To je okej. Lutkice su jedan od glavnih razloga čitanja stripova, a Barbucci je - kombinirajući Disneya, mangu i Moebiusa, te potpomugnut Canepinim bojama - stvarno otkrio sukus slatkoće u svojoj jebozovno-pedofilnoj kurvi-svetici s tijelom silikonski popunjene dvanaestogodišnjakinje. Ono, ako ijedan crtež ima šećernu glazuru - ovaj ima. Da se uz takav crtež Barbucci zadovoljio neka mu strip bude samo glup, čitao bih deset albuma istoga bez problema, ali ne - on je vrlo brzo morao postati i pretenciozan, dakle naporan i nepodnošljiv. Pretencioznost ulazi u priču na kadru dva: Lutkica se obraća Bogu. Bog je samo ime vlasnika autopraonice, ali to iskreno jedva da je igdje objašnjeno tako da sam tek pred kraj prvog albuma zaključio kako će ipak biti da je u pitanju loša šala na svakidašnje naše "male bogove". Bog izgleda kao veliki mali pas s neonskim trokutom trojstva nad glavom, a lutkica mu, kao zaposlenica - u još jednoj blijedoj šali kao preuzetoj sa stranica suvremene talijanske produkcije Disneyevih stripova - nudi sandučić za prijedloge zaposlenika kao prvi korak u poboljšanju odnosa. Socijalna satira? Satire me sve u šesnaest ... Likovi zatim jednu stranicu urlaju jer je to zabavno za crtati, dok autorima nitko nije objasnio kako bi se razgovor trebao sastojati od replika pa puštaju likove da bacaju rečenice koje okej zvuče same za sebe, ali jedna iz druge ne proizlaze. (Važno: Heavy Metal je u principu očajno prevođen pa dio krivnje možda pada i na prevoditelja.) Do kraja treće stranice doznajemo kako je lutkica stvarno lutka i kako pripada onome tko ima ključ kojim je se navija svako toliko. Tko ima ključ, njezin je neosporni vlasnik. Ookej, recimo. Bilo je i gorih premisa. Enivej, lutkicu (za koju doznajemo da se zove Noa) pred vratima čekaju suzaposlenice koje kažu da njima i nije tu tako loše. Noa se onda zapita da zašto onda ona nije sretna kao svi drugi i zagleda se u razroke i tupe oči nekakvog štakora-ljubimca. Ookej, junakinja koja se razlikuje od drugih, poznato tlo, idemo dalje. Štakor (?) kaže nešto tipa "Ona je, našao sam je" i onda vidimo autopraonicu pa skačemo na TV emisiju neke Fride Decibel koja slavi Papu Ludoviku i usput nas suptilno (je, kak ne) obavještava da seks s lutkama kao što je Noa papinskim dekretom više nije grijeh. Slijedi reklama za praonicu koju ugledaju Jahu i Roy te Jahu nagovori Roya da pođu oprati auto. Sad, Jahu je, pokazat će se, glasno zakeralo, dok je Roy potuljeni osjećajan tip. I njih je dvojicu papisa Ludovika poslala na diplomatsku misiju. Ja ovo moram otipkati ponovo: papisa Lodovika na važnu diplomatsku misiju šalje dva tinjedžera-kretena. Ne, drugi put nema nimalo više smisla no prvi. Sori što ste čitali dvaput. Spletom nesmiješnih okolnosti začinjenih bih-nebih erotikom Noa upadne Jahuu i Royu u brod. Roy i Noa se svide jedno drugome, erotske aluzije su jadne, a onda Bog izvuče Nou koja mu pripada, Roy se bezuspješno pobuni (a i s kojim bi se pravom bunio osim što bi tako učinili svi trubladid emerikenz u Disneyevim filmovima pedesetih?), i idemo dalje. Slijedi scena ukazanja papise Ludovike. Ona lije krvave suze, ima stigme, šiba ubojito svjetlo iz dlanova, narod se oduševljava, a svime upravlja kristoliki lik iza zavjese. Je li to bila socijalna satira? Bože, nadam se da nije! Zatim doznajemo da je to bila lijepa predstava, ali da je Ludovikina popularnost u padu jer još uvijek ima mnogo sljedbenika papise Agape. No, velike se nade polažu u misiju Akva što je ona ista misija na koju su pošli Jahu i Roj. Jahu i Roj su jedini poslanici na misiji o kojoj ovisi popularnost papinstva? Uvjerljivo, uvjerljivo ... Također doznajemo da Ludovika spava s kristolikim, ali da je on ne voli baš jer voli - Agape. U međuvremenu Jahuu i Royu dozvizdi putovanje pa stanu na Astrogrillu (okej, to je smiješno) i onda Roy nađe Nou u ormaru. Oklen ona?! Paa ... ona kaže da se lako uvukla dok su njezine kolegice prale brod, što ne objašnjava činjenicu da smo je zadnji put vidjeli u Božjim rukama dok joj je Bog obećavao kaznu. A sad je tu, čak je i ključ uzela. Jahu pozvizdi kad je vidi, što je izvan karaktera jer se on prije palio na lutke. Pa njih dva odu u Astrogrill, dok Noa na brodu sretne njihovog štakora-mezimca i u Jahuovu krveetu nađe jednu nenavijenu lutku. Svrha toga je pomalo nejasna, osim što se Noa presvuče u njezinu odjeću nakon čega je jednako polugola kao i ranije pa se i nije maskirala, ako joj je to bila namjera. Noa se oprašta od njih i kao otići će, ali tada začuje glas koji je zove. Glas dolazi iz tajnog svetišta papise Agape. Što tajno svetište radi u Astrogrillu ne usuđjem se ni pitati. U međuvremenu doznajemo da je Bog ubijen, a Roy objašnjava Noi kako su Ludovika i Agape bile sestre, utjelovljenje tijela i duha, posvadile se nakon čega je Ludovika dograbila vlast i izopćila svako spominjanje i štovanje Agape. Oprostite, mislim da sam ovaj odlomak prejasno napisao. U stripu je zamumuljenije. Noa ima halucinaciju gdje joj se ukazuje kristoliki koji je zove svojom ljubavlju, ona njega ocem, Agape se pojavljuje i kaže joj kako ona (Noa) nije ona (Agape) i traži od nje svoje dijete. "Ona je sve što imam, sve što jesam"; kaže Noa i rodi Agape te se uz vrisak osvijesti. Uslijedi gužva koja stane kad Noa iz grudiju (di je stalo, majku mu, uz onako tanku odjeću?) izvuče neku varijaciju gorućeg, kuljajućeg Svetog srca, ponavljajući kako je to "sve što ima". Ljudi to shvate kao znak od Agape, nastane strka, dođe straža, troje junaca klisnu i onda se posvađaju (Jahu predbacuje Royu da ugrožava misiju vodeći lutku sa sobom, Noa predbacuje Jahuu da tuca lutku jer ne može naći pravu ženu (Noa mu to predbacuje! Noa mu to predbacuje! Noa!)) ... Prvi album završi s Noom i Royem kako blebeću o njezinim inhibitorima memorije (to odmah zaboravite, poslije se više ne spominje) zbog kojih ne može razviti osobnost, o tome kako Roy i nije tako loš i - uf! - eto Akve na vidiku. Na početku druge priče - "Akva" - neki nevidljivi narator za kojeg ne znam je li štakor ili kristoliki onbjašnjava da je "to ona", "da je njezin sin s njom", da je on "prvi od dva elementa", da se "neoprezno ukazao" i da će tek frke biti na Akvi di je i "drugi element". Oookej. Niš ne kužim, ali vjerojatno zato što mi se ne da. Kristoliki u međuvremenu komunicira s Jahuom upozoravajući ga "neka ga opet ne razočara". Dobro je znati da se na posebne misije ne šalju samo klinci već i klinci koji su i prije zabrljali. Slike su pritom lijepe pa ja žalim što tekst nije na kineskom, što bi čitatelju dozvolilo da zamišlja neku smisleniju radnju. Enivej, eto njih na Akvi koja bi trebala biti čista i duhovna, ali se pokaže da je to neki nju-ejdž komercijalni bulšit. Jadna satira, ali barem razumljiva, najrazumljivija u cijelom stripu. U međuvremenu, papisa Ludovika ima procesiju i biva napadnuta, bla bla bla ... Roy i Noa se malo zavade oko nečeg nebitnog, uglavnom zato što Barbucci i Canepa podsvjesno shvaćaju da bi u priči trebalo biti nekog sukoba, ali ne i kako ga izvesti. Akvaćanska vodičica ih zatim vodi do nekih kipova Agape što je posve besmisleno budući da bi Roy kao papisin poslanik trebao biti smrtni neprijatelj iste. Ah, valjda su prozreli da je šonja. I onda im pokažu svetu križoliku ribu "u srcu kozmičke energije". Lupet lupet, ser ser, bla bla, kenj. U sredini albuma netko je konačno rekao Barbucciju i Canepi da bi mogli i malo seksa staviti pa imamo dvije scene zaredom: kristolikog kako guzi Ludoviku dok zaziva Agapino ime (okej scena) i Akvaćanku koja se nabacuje Noi koja je samo željela duhovnu vježbu. Jahu, koji cijeli album nikako da uđe u Akvu jer se ne može opustiti, uzme neku drogu s koje se davno skinuo (što dozanjemo sad i što dugoročnih posljedica nema). A onda Noa ima novu halucinaciju, u kojoj je štakorolika sablast vodi da proguta križoliku ribu. Je, sve je to krasno nacrtano, ali je smisleno koliko i zvuči. Nadrogirani Jahu uništi ribu u stvarnosti jerbo je to bila misija. Zašto Ludoviki smeta riba uz pomoć koje se Akvaćani kloniraju? Ne pitajte mene! Roy napadne Jahua (jer je posve logično da se na misiju pošalju dva čovjeka od kojih je jedan nesposoban izvršiti zadatak, a drugom je taj isti zadatak moralno nesnošljiv), a Jahu onda krene objašnjavati da je Roy trebao kao distrakcija, ali sve je to jako nategnuto. Slijedi još malo sukoba i lažne patetike ("Moj Bože (usput: koji Bože?), Što li se to događa s nama?") i onda idu kući di su heroji. Heroji? Je, u ratu Ludovike i Agape bile je silno bitno sjebati Akvu. I opet, ne pitajte mene zašto. A ne pitajte ni Barbuccija i Canepu jerbo mi se čini kako sam ja više od njih razmišljao o logici stvari. Konačno, treći album - "Bijeli grad" - u kojem se Bijeli grad ne pojavljuje. Frida Decibel sprema veliki show kojim će proslaviti povratak heroja. Upoznajemo njezinu letargičnu kći tinejdžerku. Roy je nadrkan, Jahu naglo sjetan, Noa misli da je sve njezina krivnja u klasičnom primjeru scenarija gdje pisac tjera likove neka se ponašaju kako on misli da bi se trebali ponašati, a bez obzira na njihove zadane karaktere. Doznajemo (iako, mislim, nepotrebno) kako Frida na svojoj stanici štiti izbjeglice od Ludovikina režima. Dolje (jer Frida je "gore", na satelitu) izbijaju neredi jer je tako uviejk kod Moebiusa pa može i ovdje. Usred nereda pojavljuje se "Tragač", Agapin biskup kojega do tada nismo vidjeli i u ovom nas času iskreno nije za njega ni briga. Ludovika očekuje poruke od Bijeloga grada, što god da to bilo. Kristoliki surađuje s Tragačem, trebaju naći Agape inače ništa od revolucije. Netko bi pomislio kako bi je pronašli prije no što su počeli revoluciju, ali da, zaboravljam, ovdje nitko ništa nije mislio ... Šou počinje. Fridina kćer ispada Jahuov fan, što je valjda način da se on sretno zaljubi nakon ženine smrti koja ga je učinila mizantropskim lutkojepcem. Iako, to je više moja konstrukcija na osnovu rasutih tragova nego išta u što bih se kladio ... Noa i Roy se pomire našto on odluči ne držati se scenarija za šou. Što nema posljedica jer ih Frida izmanipulira pa je cijeli bildap prdnuo u vjetar. Tragač je sad naglo kod Fride, lovi Nou, ali onda se obrati naciji. Bude neka frka, Roya iz nekog razloga ubiju, ali ga onda Noa nekako, mislim, oživi. To onda, valjda, bude dokaz da je ona ... Agapina kćer? Kristoliki razgovara s njom, ona mu poklopi slušalicu. Onda se koleba je l' bi za dužnošću ili za ljubavlju (u, opet sam to predobro objasnio) i na kraju joj plima štakora pomogne da pobjegne s Royem, a Jahuu s Fridinom kćeri. S obzirom da je na zadnjem kadru Noa nešto nesretna, možda nam Barbucci i Canepa spremaju i četvrti nastavak (ono da skužimo kako je svemoćni kristoliki koji toliko ljubi Agapu pustio da je Ludovika zbaci, a možda da nam objasne i ono Svetosrce/dijete koje je, valjda, u Noi), što je dovoljno da i mene učini nesretnim. I eto, ukratko: moglo je od svega nešto biti. Zamisao lutke koju treba navijati nije bila loše polazište, ali je potpuno zanemarena kako je priča odmicala, možda od trenutka kad su se zapitali kako je lutka ičija kćer. Dva elementa koja su se trebala spojiti su bezvezno silovanje zapleta, ali ni oni nisu iskorišteni: sve što je Noa prošla u prva dva albuma nije imalo nikakvih posljedica u trećem. Ideja dviju papisa koje utjelovljuju jedna tijelo i jedna duh je skoro pa odlična, ali pretvaranje toga u rat crnog i bijelog je skroz bezvezna lukasovština. Ukratko ukratko: Barbucci i Canepa su se u životu očito nagutali dobrih i loših stripova i filmova, ali su iz njih pokupili samo slike. Nisu naučili ono najbitnije: što neke od njih čini dobrima, a druge lošima ... ... pa su tako završili u potonjoj kategoriji. (mcn) |