Blogov kolac
ponedjeljak, 23.07.2007.
Prije no izumru plavuše
(Basil Davidson: GENIJ AFRIKE; (Izvornik: The Africans, preveo Danijel Bučan), Stvarnost, 1977.)Na prvoj stranici ove knjige olovkom je upisano "1000". S obzirom kako posve sigurno nisam kao student kupio skupu knjigu, onda je vjerojatno riječ o svesku s rasprodaje, u tadašnjem inflatornom novcu vrijednom današnjih desetak kuna. To mi je i danas bolest: knjizi od deset kuna ne mogu odoljeti, moram je spasiti, kupiti, arhivirati, makar je poslije nikad ne pročitao. A ovu nisam pročitao, rekao bih, skoro dvadeset godina. Je li obrat ove rečenice kako sam trebao, kako sam nešto bitno propustio? Nije. Da sam je pročitao tada, na mlađi mozak, sigurno bih više zapamtio, bolje usvojio gradivo, možda se i mogao poslužiti njime. Ali bih bio i nekritičniji te povjerljiviji, dok sam danas sve samo ne to dvoje. Stoga me GENIJ AFRIKE, usprkos obilju nabacanih podataka, danas više ljutio nego što sam u čitanju uživao. No, postavimo kontinent, knjigu i autora u kontekst. Davidsonova knjiga, objavljena 1969., jedan je od ranih - ma kako to čudno može zvučati - pokušaja suvremenog razumijevanja susjednog nam kontinenta. Do tada je Afrika bila izvor egzotike, čudnih priča i fotografija na kojima je National Geographic smio pokazivati sise. Kako Afrikanci nisu djeca ni umno zaostali, bijelcima je do pameti počelo dolaziti kad su se "djeca" uspješno pobunila protiv kolonijalnih vlasti. Tu negdje u priču ulazi i Davidson, stari pristaša raznih partizana - bio je veza britanske vojske u jugoslavenskim partizanima što je bilo iskustvo iz kojega je, vlastitim riječima, izašao kao socijalist, a vjerojatno i razlog što mu je u SFRJ prevedena ova knjiga - koji je izbliza pratio gvinejsku revoluciju, napisao o njoj knjigu i onda nastavio pisati petnaestak tomova o Africi. Hoću li biti pošten, moram vas upozoriti na to kako bezbrižan ton pisanja o složenim i zapravo teškim temama u prošlom odlomku služi isključivo tome kako bih vam ocrnio Davidsona. Što, želim li i dalje biti pošten, čovjek vjerojatno nije zaslužio. Možda je bio adrenaline junkie, možda nije bio najbolji stilist ni najpametniji čovjek na svijetu (eto me opet! crnim ga, crnim!), ali nema razloga sumnjati u njegovu iskrenu želju da pomogne afrikanskoj "stvari", da ih pokaže jednakima nama. I tu je problem. Pogledajte ovu rečenicu: "Vrijeme je djelovalo na smanjenje bitnih razlika i udaljenosti između 'njih' i 'nas': što više činjenica prikupljamo, razlika i udaljenost su sve manje" (str. 189). Davidson se trudi, je li? Njih i nas stavlja u navodnike kako bi pokazao da su razlike prividne. Ali kako se razlike, ako li su prividne, smanjuju? Shvaćate li što želim reći? Kako Davidson Afrikance, usprkos svoj dobroj volji, i dalje gleda kao drukčije, kao nekoga kome je bijeli pisac potreban da ga spašava i objašnjava svojim knjigama. Dok to govorim, ne mislim da sam bolji od Davidsona. Rođen sam u drugom vremenu te moje poimanje Afrikanaca nije poimanje nekoga tko je rođen u okrilju britanskog kolonijalnoga carstva, ali i ja Afrikance gledam kao "druge", kao različite, kao "njih", sa ili bez navodnika. GENIJ AFRIKE me ljutio zbog činjenice što Davidson u sebi nije uspio posvema suzbiti patronizirajući odnos prema državama u nastajanju, ali nisam se ljutio samo na njega. Ljutio sam se i na sebe, koji sam knjigu čitao kao građu za jedan mogući strip, a da sam svejednako o Africi cijelo vrijeme razmišljao kao o nečemu tuđem, divljem, neljudskom; nečemu što se kupi kad je jeftino, zaboravi kad ti ne treba i arči kad ti bude ćef. Ljutio sam se, zatim, što sam nesposoban povjerovati kako će se takvo stanje stvari ikada promijeniti. Bar dok miješanjem gena ne nestane i zadnja plavuša. (mcn) |