Blogov kolac
ponedjeljak, 04.06.2007.
Kasapite li đake kao mačke?
(Boris Akunin: AZAZEL (preveo Igor Buljan); Profil, 2004./Kim Newman: KRVAVOCRVENI BARON (Bloody Red Baron, prevela Magdalena Reljić); Editor 2003.)Obje knjige o kojima danas kanim reći koju riječ pročitao sam prije više mjeseci, ali su se na putu do bloga zagubile zbog prezasićenosti recenziranjem priča pristiglih na bestselerov natječaj. Dojmovi koje ću iznositi neće zato biti vrući, ni radosni niti gnjevni, ali će možda biti nešto drugo - trajni. Dojmovi koji su preživjeli mjesece stanke i tisuće stranica ine pročitane lektire. Ono što često činim otkako na javno seciram knjige jest da na marginama lagano grafitnom olovkom ubilježim odlomke ili momente koji su mi se naročiti svidjeli, zainteresirali me ili me - što je, priznajem, češće - nasmijali te razljutili svojom glupošću. Potom, kao pomoć u pronalaženju zabilježenih stranica, okrenem zadnji list knjige (ponajčešće prazan) i tamo utefterim broj stranice na kojoj se nalaze ljepota ili grehota kojima se kanim vratiti i o njima govoriti. Zamislite moje iznenađenje, zato, moju gotovo prepast kad li sam maločas ponovo u ruke uzeo Akuninova AZAZELA i otkrio kako je zadnji list djevičanski bijel. Na časak sam pomislio kako sam se od škrabuckanja suzdržao zato što je knjiga posuđena (uskoro vraćam, Ana, evo samo da napišem blog!). Nu, to je zaista samo časak potrajalo: ja jednostavno nisam osoba koju bi to spriječilo. Knjiga s pokojom bilješkom na margini, čini mi se danas, knjiga koja je kroz više ruku prošla i iskustvom se obogatila vrijedi više no neka intaktna, kakve sam - priznajem - preferirao kao dječak. AZAZEL, stoga, nije ostao neokaljan mojom olovkom stoga što mi ga je bilo žao obilježiti već, očito, stoga što mi nije bilo stalo ništa pribilježiti. Niti jedne greške? To bi moglo biti dobro. Ali, niti jednog iznimnog momenta? Moram skinuti kapu pseudonimnom autoru ovog kvazipovijesnog krimića: u svojoj namjeri kalema petparačke na pastiš klasične literature uspio je besprijekorno. Divim mu se. Ne volim ga, ali mu se divim. Što je AZAZEL, prvi roman u seriji istraga Erasta Fandorina? Pa točno ono što sam maloprije rekao. To je sto godina razvoja strukture kriminalističko-pustolovnog romana (t.j. svaki krimić kojega ste ikada čitali ili gledali) isprepleteno sa svijetom carske Rusije u kojoj takva literatura nije postojala (jer je i drugdje tek nastajala). Idealan high concept, drugim riječima, idealna zamisao koja nikome drugome nije pala na pamet. Izdavači su je prepoznali, zgrabili i od Akunina načinili bestseler. No, je li zaista točno kako nikome nije pala na pamet? Govoreći bez provjere podataka, posve je moguće da se književnoj matici, pogotovo onoj koja barata multimilijunskim nakladama, zamisao učinila izvornom (a zbog Rusije vjerojatno i egzotičnom). No, kako je s nama koji smo gro svoje načitanosti stekli na stranputicama trivijalne literature, žanrova i stripa? Što smo mi mislili o Akuninu? Pa, mislili smo da je jako dobro izveden krimić, ali da je samo krimić. Svidio nam se smještaj u carsku Rusiju jer je to svakako bio novi okus sladoleda, ali nismo pomislili kako je Akunin zbog toga izmislio sladoled. Prepoznali smo svaki klišej, svaki udarac po glavi i bacanje u mutne lučke vode u vreći, u Fedorinovu tragičnom vjenčanju vidjeli smo odjek vjenčanja Jamesa Bonda iz "U službi Njezina veličanstva", čak nam se ni središnja ideja urote siročadi spremne činiti i zlo u ime boljeg svijeta nije činila novom. Bila je dobra, pasala je i godila nam, ali zato što je bila neodređeno poznata. Unekoliko nalik Crichtonu ili Grishamu, iako literarniji, Akunin izvodi stari trik: udara novi glanc nekoj tričariji pronađenoj u staretinarnici šund literature i preprodaje je gospodi pod izvorni antikvitet. Neka mu slava i bogatstvo, dosjetio se pa ih je i zaslužio, ali čast ... Pa, dozvolit ćete mi ustvrditi kako čast pripada drugima. Pred kraj prošlog stoljeća (dvadesetog) u stripovima je na trenutak u zraku bila pomama za viktorijanskim temama (i ljudima rođenim prvoga siječnja 1900.). Je li to bio pokušaj kraja stoljeća da rasvijetli svoje početke nije tema u koju bih ovoga časa htio ulaziti, ali je činjenica kako se negdje na početku tog trenda nalazio Alan Moore (čija su dva djela u kojima je ta opsesija najrazvidnija - "From Hell" i "The League of Extraordinary Gentlemen" - pretvorena u manje ili više uspjele, ali ni u kojem slučaju vjerne filmove), kao što je činjenica da mu je na bar jednom ili dva mjesta predbacivano kako je koncept maznuo od Kima Newmana. Sad, u popularnoj literaturi, kao i u svakoj pripovjedačkoj ako ćemo govoriti istinu, mažnjavanje je jedan od alata struke. Drpiš zaplet, drpiš lik, drpiš koncept, drpiš stil ... dok god nešto na kraju svojega dodaš, nitko te neće gledati poprijeko. Osim ako se, pritom, od drpnutog ne obogatiš. Pa kako se Moore nije baš obogatio, nikad nije ni došlo do zavade njega i Newmana. Čak ni do komešanja poput onoga kada su fanovi tvrdili da bi Rowlingica trebala visjeti zbog obilnog naslanjanja na Gaimanove "Books of Magic". Ne, ništa, ni glasa: ako zavada i postoji, Moore i Newman će je vjerojatno riješiti jednog dana, džentlmenski, sabljom iz štapa i kabalističkom kletvom u zoru. Newmanov KRVAVOCRVENI BARON drugi je dio njegove ležerno razvijajuće serije (tri knjige u zadnjih petnaest godina, za razliku od Akuninovih deset u deset) "Anno Dracula", o Drakuli koji se 1888. oženio za kraljicu Viktoriju i peripetijama koje su zatim uslijedile. Jedan viktorijanski roman, jedan smješten u prvi svjetski rat i jedan nadahnut Fellinijevim filmovima (plus šačica novela) čine opus koji korak po korak putuje modernim svijetom, a ujedno i svijetom literature za mase. Zaplet na stranu - Drakula je zlo nad zlima, nadasve opako jer je nadasve privlačno - literarni je Newmanov postupak onaj kojega je potom primijenio i Moore u "The League of Extraordinary Gentlemen" (kad bih prevodio, bila bi to "Družba iznimne gospode"): citiranje, citiranje, citiranje. Dok Akunin citira duh carskoruskih djela, kod Newmana (i Moorea, ali pustimo sad Moorea) možemo računati kako se gotovo niti jedan lik, ma kako sporedan ili u jednoj rečenici potrošen bio, nije pojavio samo tako. Svaki od njih postojao je prethodno u nekoj seriji romana, popularnoj knjizi ili stripu, filmu. Svijet kojeg Newman prezentira u KRVAVOCRVENOM BARON jest svijet kakav je u njegovoj (i Mooreovoj i mojoj i možda vašoj) glavi: svijet u kojem je pročitano jednako stvarno kao i proživljeno; u kojem su nam ljudi koje smo sreli na požutjelim stranicama jeftinoga tiska možda i draži od likova od krvi i mesa koje smo upoznali u "pravomu" životu. KRVAVOCRVENI BARON nije samo pastiš. Newman dijeli pravobritansku opsesiju Prvim svjetskim ratom, kao i nezdravu količinu znanja i razmišljanja o tome kako bi vampiri funkcionirali kada bi postojali za svakoga, za pravo. KRVAVOCRVENI BARON je solidan roman u svakom aspektu, ali fascinantan samo u jednom: u količini geekovštine koja je bila potrebna da ga se napiše, u količini geekeraja potrebnog da se u njemu u punoj mjeri uživa. Tu negdje leži razgraničenje KRVAVOCRVENOG BARONA i AZAZELA, objašnjenja zašto je jedan od njih izvoran, a drugi bestseler. AZAZELA može čitati svatko, jer svatko od nas odraslih u pokojnom stoljeću posjeduje osnove šund-pismenosti i citati će svakome biti jasni, priča razumljiva, ideja nedvojbena. KRVAVOCRVENI BARON traži posvećenost, traži upućenost, tajnu lozinku i pripadnost kliki. Newman je izmislio (ili ukrao) metodu, stvorio je na papiru svijet u kojem bi vidio smisla, napisao je možda bolji i sigurno temama slojevitiji roman od pravocrtnog Akunina, ali ga je napisao šifrom koja se ne može probiti tek željom za razonodom već jedino prokletstvom otuđenog djetinjstva u kojem se knjige vole više od ljudi. *** Zadnja stranica mog primjerka KRVAVOCRVENOG BARONA išarana je bilješkama. Dio toga su moja oduševljavanja nekim odlomcima ili inačicama vampirske tradicije, dok se drugi dio odnosi na nesretnu prevoditeljicu ovoga romana koja pola vremena uopće nije razumjela o čemu se radi te je prevodila nagađajući te nadajući se kako njezinu nevještost nitko neće primijetiti. I nije. Ako je itko u Editoru (ha-ha!) tekst i dorađivao, u najbolju ga je ruku provukao kroz spelčeker, a prevoditeljičine dosjetke ostavio nama na zabavu. Neke greške su razumljive, iako smiješne, kao kad na str 91. kaže da su taj i taj dovedeni "u zamku" kad je iz konteksta očito da je trebalo pisati "u zamak". Druge su, poput "ulja hladnog kita" (umjesto, recimo, hladne kitove masti) samo smiješne (str. 124). Slijede nove nepažnje: "na listi gostiju također je bio Sejdi Tompson, američka avanturistkinja sa mrtvim crnim okom" (str. 90) ispada iz roda (ženski je pravilan), a isto se događa u rečenici "Bernhard je davao svoju krvlju natopljenu 'Magbet' u jednoj od mnogih sveženskih produkcija ..." (str. 64) gdje možda možemo dozvoliti da je prevoditeljičino moderno obrazovanje preskočilo spomen glumice Sarah Bernhardt, ali se možemo samo rugati činjenici kako je Sarah ostala u muškom rodu iako je nastupala u "sveženskoj" produkciji. Draga Magdalena dalje ne zna ni za "Hoffmanove priče" pa ih zove "Pričom o Hofmanu" (str. 55), a i grad Graz joj je, sudim li po rečeničnoj konstrukciji, osoba (str. 115). Prevođenje "Comic Cuts" kao "Komični isečci" (str. 68) neću joj zamjeriti jer je ipak riječ o pradavnom humorističkom listu za kojeg ni ne postoji oficijelni prijevod (iako njezin ne bi baš prošao), ali moram zapeti na nekoliko očitih primjera nepraćenja konteksta. Kad na 273. stranici kapetan zračne lađe panično gleda u Drakulu čekajući zapovijed koja bi ih mogla spasiti, rečenica "Kapetan nije mogao da preispituje red već samo da čeka kad će biti ukinut." bi morala zvoniti na uzbunu krivim prijevodom riječi "order". A kad se usred zračne borbe dogodi ovo: "U trenutku kada se stvor ustremio ka RE8, Vintrop ga je celog uvukao unutra." (str. 135), da bi nakon toga protivnici i dalje letjeli jedan oko drugoga, neuvučeni ni tu ni tamo - zar se prevoditelj nije morao zapitati je li frazu (vjerojatno "took it all in") trebalo drukčije prevesti? Konačno, moj omiljeni gaf nalazi se na 40. stranici. Opis junakinje ide kako slijedi: "Nakon preobraćenja oči su joj se promenile. Kasapila je đake kao mačke." Sjećam se, sjedio sam u vlaku i čitao drugu rečenicu ponovo i ponovo, ne mogavši dokontati logičan slijed od prethodne. Budući da čak i loši objavljeni pisci (što Newman nikako nije) imaju nekakav tijek misli koji im se odražava u rečenicama, potratio sam koju daljnju minutu rekonstruirajući što je moglo pisati u originalu. Rezultat? Vjerojatno nešto poput "She had slit pupils like a cat." ("Zjenice su joj bile prorezi, kao u mačke.") I od tog trenutka me, zapravo, više bilo strah prevoditeljice nego Drakule; manje zbog teksta već zbog uma koje bi sve đake kasapio kao što je mačkama nekad radio, ali ne može pa se zato osvećuje na prijevodima. (mcn) |