Linkovi
Qolumbo - strip utorkom
tatjana.ws - 3D art
SFera - društvo za SF
SFeraKon - SF konvencija u ZG
NoSF - SF vijesti i forum
Studio grafičkih ideja - moji najdraži dizajneri

BLOGOVI
Tanja!
Bilja
Cyberfolk
Ire
Izitpajn
Nimrod
Pero K.
Sayock
Šišo
Tiffany


Amy
Beware the Blog
Birtije
Dečko koji obećava
Kinky
Knjiški moljac
Nacrtani
Republika Vinkovci
Slavitza
KNJIŽARA
RASPRODAJA DO JAJA!


Biblioteka SFERA:
(svaka 30 kn, pt 10 kn)

Tatjana Jambrišak: Duh novog svijeta

Igor Lepčin: Purgeri lete u nebo

Aleksandar Žiljak: Slijepe ptice

Zoran Krušvar: Najbolji na svijetu

Dalibor Perković: Preko rijeke

Zoran Pongrašić: Čuvari sreće

Zoran Vlahović: Frulaš

Milena Benini: Jednorog i djevica

Goran Konvični: Jeftine riječi

Krešimir Mišak: Zvjezdani riffovi

Danilo Brozović: Zeleno sunce, crna spora

***

Sferakonski niz:
(svaka 30 kn, pt 10 kn)

10. Zagreb 2094 (ur. T. Jambrišak et al.)
11. Kap crne svjetlosti (ur. T. Jambrišak et al.)
13. Trinaesti krug bezdana (ur. T. Jambrišak et al.)

***

Živko Prodanović: Roboti u ratu (SF haiku) (20 kn, pt 10 kn)

Irena Rašeta (ur.): blog.sf (20 kn, pt 10 kn)

Irena Rašeta (ur.): Bludućnost (20 kn, pt 10 kn)

Zoran Krušvar: Izvršitelji nauma Gospodnjeg (50 kn, pt 10 kn)

AD ASTRA, antologija hrvatskog SF-a (200 kn, pt 10 kn)

Kontakt: darko /at/ mentor /./ hr

Blogov kolac

utorak, 31.01.2006.

Žal za žalima

(Denis Bimota: VRATA U LJETO; Adamić, 2002.)

Ne sjećam se više je li to bilo u komenatrima na moj prikaz Dežulovićeve "Lore" ili negdje drugdje, no netko je bio napisao, otprilike, da se takav tip poezije sviđa onima koji vole prozu i da to nije prava poezija. Sad, ja sam malo zbunjen jer i dalje ne vidim razliku između onoga što smo u školi učili kao "socijalnu poeziju" (Cesarićevih "Vagonaša", recimo - a možda je cijela kategorija socijalne poezije otišla vrit sa socijalizmom?) i nekih Dežulovićevih stvari (onih veterana na godišnjici), ali dobro ... Vrlo rado ću, dakle, poslušati svako objašnjenje koje bi me poučilo što prava poezija jest, a do tada ću poeziju tretirati kao i do sada, kao prozu, tražeći misli koje mi se sviđaju, lijepe slike i obrise autora ispod teksta.

Posebno je zanimljivo tražiti obrise autora kad autora poznaješ. A kako Denisa Bimotu (to je, inače, pseudonim kojeg će svatko lako razvaliti s minutom googlanja) makar površno znam - jer kako bih inače došao do knjige, ne mislite valjda da poeziju kupujem? - eto meni poriva da se probacim kroz VRATA U LJETO nakon što su samo dvije-tri godine netaknuta stajala na polici.

Da kategorija boema nije izumrla prije pedesetak godina, Denisa bismo Bimotu - koji voli alkohol, žene, more i putovanja - vjerojatno mogli zvati boemom. Ovako, kad ga jednom godišnje vidim na SFeraKonu, ostavlja sliku uobičajenog zagrebačkog frajera u kasnim tridesetim: obrijane glave da prikrije ćelu, u kožnjaku svoje mladosti, pripit od starta i napadno srdačan prema svima. Kad govori, onda tipično - opet - zagrebački ne dovršava rečenice očekujući od slušatelja neka nadopuni napola skuhanu mudrost. Kasnovečernje mu raspoloženje varira: ako je društvo žensko, još je glasniji; ako se društvo razišlo, potmuren je i sklon mračnim mislima. Gdje u svemu tome prestaje poza, a počinje stvarni Bimota - ne znam.

U sličnoj sam nedoumici i kad čitam VRATA U LJETO (sam je naslov, da zadržimo SF notu, posuđen od Heinleina). Je li lajtmotiv knjige - žal za ljetom koje odlazi, žal za mladošću koja čini isto - ono što iskreno osjeća dok se trijezni ili ono na što se intoksiciran odlučio furati? Neki stihovi odzvučali su mi baš doživljeno ("pitajte me sutra/kad ljeto bude kraće jedan dan", str. 9) dok su drugi jeknuli zvonko, ali i pomalo šuplje, kao da je misao bila predobra da se ne iskoristi, pa makar i ne bila istinita ("uz stranca je umrijeti lakše", str. 11). Apsolutno iskreno Bimota zvuči kad kaže "nema više zgodnih njemica/dok se opet ne napijem" (str. 21), a pomalo pozerski kad napiše rijetku ritmičku strofu "more se još nađe/upotrijebljeno jasno/no mladosti nažalost/nema ni pod razno" (str. 47). Konačno, možda je sukus mog dvoumljenja oko Bimote u pjesmi "Gradacija", koja se istovremeno čita kao potpuno doživljena i kao prenemaganje zbog efekta:

"Ispasti na ovaj
svijet
otrijezniti se brzo
od svježeg zraka
prerano završeni praznici
zbog smrti u obitelji
pa čak i
odlazak u vojsku
nisu ništa
prema osjećaju
kao kad se
naglo
ugase lampe
u solariju."


No, zašto je meni Bimota još interesantan? Zato što je dio mene uvijek zanimalo kako je to biti "Bimota", kako je boemčiti, koji je užitak u piću i sebičnoj potjeri za (kratkim?) užitcima? Kad čitam Bimotu, na trenutke imam bljeskove u to kako je biti netko drugi, netko različit i to meni vrijedi, bila to "prava" poezija ili ne.

(mcn)

PS Ne znam ovaj čas ima li Bimote (pod njegovim pravim imenom) u 15. broju "Plime", ali taj mi je odebeo književni časopis viška i rado ću ga pokloniti prvome tko mi se javi na mcn(at)hi.htnet.hr. Ako osjećate da biste poklon trebali odraditi tada mi pošaljite, recimo, i anagram od "Denis Bimota". A sljedeći će se prikaz vrlo vjerojatno vezati na "Plimu" i neka razmišljanja o njoj.

- 11:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 24.01.2006.

Za Gawruna: jedna pozitivna

(Alexander McCall Smith: PRVA DAMSKA DETEKTIVSKA AGENCIJA; (izvornik: The No 1 Ladies Detective Agency, prevela Maja Šoljan) AGM, 2005.)

U ovoj se knjizi toliko puta spominje čaj od rooibosa, kojega sam nedavno zamijetio i na policama naših trgovina, da sam na pola čitanja u jednom času počeo temeljito prevrtati knjigu ne bih li našao kako se negdje spominje "Podravka", proizvođač toga čaja. Tako je to kad vas neki izdavač navikne na "product placement" u svojim knjigama - poslije pušete i na ... čaj.

Daklem, Mma Precious Ramotswe, pristala krupna žena u srednjim tridesetima naslijedila je nešto novca te odlučila otvoriti u Botswani neviđeno - detektivsku agenciju. Posao, kako priliči, krene sporo, ali onda se pročuju zdravorazumske kvalitete Mme Ramotswe i slučajevi poteku. I to je to što se tiče sadržaja. Što se pisanja, pak, tiče ...

Što se pisanja tiče, Alexander McCall Smith (rođeni Afričanin, iako bi mu se po imenu i fotografiji dalo naprečac zaključiti kako svoje bijelo dupe nije nikad pomakao iz zaklona kembričkih zidova) donio je niz pametnih odluka. Najprije, nije knjigu sastavio samo od detekcije. U PRVOJ DAMSKOJ ćemo, između slučajeva, "na kašičicu" dobiti povijest Botswane, život u rudniku, sudbinu afričke žene, drevna vjerovanja i moderne ekscentričnosti. S jedne je strane to dio gotovo obvezatnog oneobičavanja miljea detektivske priče - jer teško da nas, načitane, još koji zaplet može sam po sebi uzbuditi, iznenaditi, uvjeriti i zadovoljiti - no s druge je pohvalno podmukao način da nam se o Africi priča pod krinkom detektivskog romana, i toplo.

Trebali ste vidjeti tu fotku autora, zaista: s mesnatom jajastom glavom i nešto raščupane bijele kose izgleda poput kakva lika iz BBC-evih komedija te bi čovjek od njega očekivao pamet, ali i dobru dozu zlobe. Ništa od ovoga drugoga, samo toplina. Mma Ramotswe nam odmah postane draga, sve koje ona sretne namah počinjemo razumijevati, ako ne i voljeti, dođe nam da se u Botswanu preselimo sutra i u dvorištu automehaničarske radionice s likovima pijemo čaj od rooibosa. PRVA DAMSKA od silne se dragosti čita na dušak i ostaje u pameti. Stvarno lijepa knjiga.

(Dojmu je, barem meni, doprinio fini starinski - u najboljemu smislu te riječi - prijevod Maje Šoljan u kojemu se ne osjeća, kao u tolikim prijevodima danas, ritam engleskih rečenica. PRVA DAMSKA teče poput knjiga moga djetinjstva (u jednom sam se času, valjda zbog Afrike, sjetio Geralda Durella i "Zoološkog vrta u mojoj prtljazi"), dodatno oneobičena riječima koje se danas malo koriste i brižnošću kojom je tekst doveden u hrvatski red. Kad je, na 119. stranici, Mma Ramotswe nešto "u sebi u podsjetnik zabilježila" ja sam se gotovo od ganuća rasplakao što nije, kao u drugim, drvenim prijevodima "učinila mentalnu bilješku".)

Problema s PRVOM DAMSKOM, dakle, nemam nikakvih. Osim možda, da ostanem čangrizalo, jednog: knjiga je prva u seriji. Prva je u seriji knjiga o Mma Ramotswe (kod nas su odmah izbačene četiri), a kompletna stoji za sebe tako da ću - jer sam takav - pretpostaviti da su kasnije knjige plod uspjeha prve. Što ne znači da nisu dobre ili vješte, no kako je prva zaokružena, nešto se u meni opire nastavku čitanja ma koliko me čista narkomanska navada na ugodu vuče da posegnem za idućim sveskom.

I da: kako sam završio s čitanjem, vidio sam na polici trgovine taj čaj od rooibosa. I kupio ga (pa u vodu već s tom pričom kako reklame na mene ne utječu). Bio je dobar.

Ali ne koliko knjiga.

(mcn)

- 11:57 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 13.01.2006.

Autsajderi svih zemalja, prepoznajte se!

(James Blish: A CASE OF CONSCIENCE ; Millennium/Gollancz, 1999.)

Kod nas doma, u SF getu, postoji zanimljivo mišljenje o vanjskomu svijetu. Misli se - iako uglavnom dok si mlad (što ja više ni službeno nisam, pisalo u novinama), revolucije gladan i nadobudan - da će SF-u biti bolje ako ga se propagira, da postoji neko zamišljeno Zlatno doba kojemu težimo, a u kojemu će svatko živ i neživ čitati esef. I u kojem ćemo onda mi, koji smo u materiji od mladosti, valjda biti face. Avangarda, što li? Gurui?

Paz' da ne bi.

Na stranu sad što bi se stvarno dogodilo - kako bi pionire, kao i uvijek, pregazili oportunisti te kako bismo se osjećali izdani barem koliko i ljubitelji opskurnog benda koji se proda za milijunske naklade - osnovni je problem sna navedena u prvome odlomku što se nikad, ali baš nikad neće dogoditi da svi zavole znanstvenu fantastiku.

"Zato što treba biti poseban", tješi se geto, "ljudi koji čitaju esef su u prosjeku inteligentniji, obrazovaniji i radikalniji od ostatka čovječanstva". I ... eto nam lijepa stava kojim ostatak čovječanstva na svoju stranu posve sigurno nećemo pridobiti, ali koji će i dalje privlačiti mlade, izgubljene i nesigurne. Kako ono kaže Blish, opisujući ljude koji se okupljaju oko usamljenog Litijca, izvanzemljanina o kojemu se djelomice radi u romanu o kome danas razgovaramo? "(Egtverchi) je privlačio sve one koji su se srcem i umom ćutili kako ne pripadaju našemu društvu ni njegovim prevladavajućim vrijednostima i običajima." (str. 154.)

Je, to smo mi. Mi, u getu. Zato i jesmo u getu. I zato svijet neće nikada ući u geto niti ćemo mi izaći dok se ne promijenimo i ne uklopimo u "prevladavajuće vrijednosti i običaje". Ako budemo htjeli.

Ali, natrag knjizi. Knjige su ipak glavna uzdanica SF fandoma u borbi za svaku dušu. Ne možemo se pouzdavati u holivudske bastardizacije pa ih - iako ih vidi puno više ljudi te je samim time njihov utjecaj znatno veći - rado otpisujemo (ali predano gledamo) kao drugorazredan i recikliran SF. Ali knjige! Knjige su ono čime ćemo preobratiti svijet da uvidi kako se sve prave misli nalaze upravo u svescima znanstvene fantastike! Da nismo sramežljivo neprilagođeni još biste esefovce vidjeli kako zelotski subotama obijaju pragove i s Asimovom ili Clarkeom u ruci unezvjerene domaćine u potkošuljama pitaju "Zanima li vas budućnost čovječanstva?"

Ostavimo li sad po strani fakat da većinu domaćina u potkošuljama pitanje "kako to da se najavljuje poskupljenje vode i plina kad je, nema ni 24 sata, objavljeno kako će zagrebački holding dovesti, putem uštede, do pada cijena?" ipak zanima mrvicu više od budućnosti čovječanstva, možemo makar razmotriti što bi se dogodilo kada bismo uzeli šest milijardi svezaka klasika SF-a i utrpali ih, pretpostavljajući da su pismeni, u ruke jednakomu broju Zemljana.

Prosvijetljenje? Katraza? Apokalipsa?

Teško.

A zašto?

Zato, drugovi moji, što su naši klasici nečitljivi.

Uzmimo, evo, toga Blisha koji mi je na stolu. A CASE OF CONSCIENCE je objavljen 1958. i iduće je godine pokupio tada jedinu žanrovsku nagradu za najbolji SF-roman, Huga. A CASE OF CONSCIENCE je uvršten u bespogovorno značajnu Gollanczovu biblioteku SF remek-djela. A CASE OF CONSCIENCE je klasik kojim sam se htio ekspresno vratiti na Mars svoga djetinjstva nakon gackanja po kaljužici suvremene hrvatske depresije.

Ali kući se ne vraća i čitanje Blisha mi je bila baš tlaka. Vukao sam se i po mizerne tri strane dnevno; trebalo mi je mjesec dana, ako ne i više, da ga dovršim, a nema ukupno ni dvjesto stranica. Obično, kad mi ih ostane stotinjak, sjednem i smlavim svezak, ali ovu se nije moglo: te bih zaspao, te bi mi misli odlutale, te bih knjigu nervozno odlagao i uzimao bilo što drugo. Sad, ja i Blish se oduvijek ne slažemo baš najbolje - "Gradove u letu" nisam nikad dovršio (iako, ostale su neke jake slike), a od "Spock mora da umre" se sjećam samo naslova - no nisam očekivao da ću baš ovoliko patiti.

Pri čemu A CASE OF CONSCIENCE - priča o rajskoj planeti bez Boga i jezuitskoj dvojbi između vlastitih očiju i hereze vjerovanja da Đavo ne može stvarati - ostaje neupitni žanrovski klasik (jake ideje, ponovo jake slike, zanimljiva pitanja). No, ono čime Brian Aldiss na poleđini hvali Blisha ("jedan od najsilnijih umova - i zaliha znanja, rekao bih - koji su se ikada bavili znanstvenom fantastikom") može se jednako tako čitati kao njegova osuda.

Za pitkost svoga teksta, Blish je jednostavno prepametan. Svaki je problem, od uboda vanzemaljske biljke, preko raščlambe odlomka iz Joyceova "Finneganova bdijenja" do odluke što s planetom - preanaliziran. Meni je dobro poznato cjepidlačenje i nadmudrivanje kao životni moto - u fandomu sam valjda dvadeset godina - ali u jednom trenutku takva intelektualna igra postane šuplja i djetinjasta jer ne vodi ničemu do dokazivanju vlastite intelektualne superiornosti. Pa kad pročitam kako Blish opisuje (na već prije navedenoj stranici) svog izvanzemljanina - "tip je to osobnosti kojega je dvadesetostoljetni kritičar Colin Wilson nazvao Autsajderom, te je takvima Zemljanima i privlačan - on je propovjednik bez religije, um bez tradicije, tragač bez cilja" - pitam se ne opisuje li kroz tuđinski lik sebe?

Što bi se, dakle, dogodilo kad bi neki, pa neka je uz to i dobrohotan, odrastao čitatelj u ruke uzeo A CASE OF CONSCIENCE? Ne bi unutra našao ama baš ništa na što je u literaturi navikao. Stil bi mu bio naporan, istovremeno pretenciozan (voli taj Blish Joycea, ali ga ne doseže) i meandrirajuć, drama bi mu izmicala u svojoj složenosti koja mimoilazi svako iskustvo, s likovima ne bi znao što će jer bi ih doživljavao kao karikature svedene na intelekt i potrebu da se zbog tog intelekta pati. A CASE OF CONSCIENCE može, dakle, mirne duše čitati samo SF-privrženik jer jedino će on unutra prepoznati sebe i svoju sljedbu, način razmišljanja nas autsajdera.

(mcn)

- 14:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.01.2006.

Operacija uspjela, pacijent ...

(Lazić & Kožul: GORI DOMOVINA, Steve & Samoula u Hrvatskoj; AGM, 2005.)

Anegdote radi, ovo je druga knjiga koju sam pročitao, a koja u sebi ima reklamu za pastu za zube. Prva je bila "Sjaj zapadnih zvijezda", izdana valjda početkom šezdesetih (čitao sam neko okljaštreno izdanje, bez korica) gdje me, nakon dvjestotinjak stranica vesterna u zasjedi sačekao Reisingerov crtež bandita koji pljačkaju poštansku kočiju poradi sanduka "Kalodonta" (ili već neke tadašnje marke). Tamo je to bilo skroz čudno, dok je ovdje to znatno manje čudno jer uz "Plidentinu" reklamu (nažalost, nije je crtao Reisinger) imamo i niz drugih reklama, do te mjere da možemo reći kako je reklama lajtmotiv ovoga romana.

Ne, ozbiljno: reklame su unutra, uloge su bile prodavane ljudima koji su se htjeli reklamirati, izdavač je knjigu bio navalio reklamirati (čak i kad je nisam odabrao za recenziju, poslao mi ju je), a i autorima je, kako se čini, poslužila prvenstveno za samoreklamu (Lazić kaže nešto takvoga na svome blogu: kako ga ljudi pitaju da kad će opet pisati nešto što valja i da kako mu je žao što je njemu puno draža knjiga potonula u valovima ove).

Reklame, dakle. Ja se volim kurčiti kako sam imun na reklame, ali je to naravno laž. Reklame me rijetko natjeraju da kupim ono što se reklamira, ali ne zbog imuniteta već zbog nekog naopakog snobizma koji kaže "e, baš neću". E, baš neću jesti što mi kažu da moram. E, baš neću ljetovati gdje mi kažu da je lijepo. E, baš neću čitati GORI DOMOVINA.

No, onda dođe taj paket od AGM-a i unutra knjige koje me zanimaju, njih pet, i jedna koja me - e, baš! - ne zanima. Ova. I koja onda stoji prvo na pultu pa onda na polici i otamo me samim svojim postojanjem nervira dok na kraju ne pokleknem, ne zaključim kako mi ju je lakše progutati nego joj se opirati (kažu da se to zove sazrijevanjem) i ne smandrljam je u neka dva i po' sata (s preskakanjem dosadnijih umetaka). I hop, više me ne muči. I hop, sad mogu čitati što mi je drago.

I hop, bila je puno bolja no što sam očekivao.

Lazić&Kožul su, naime - i sad ću ja ovdje nešto bijesno i posve nedokazivo iskonstruirati - pripadnici generacije nešto mlađe od moje koja filmove jednostavno voli i smatra ih bitnima. Mislim, volim i ja filmove. Neke. Ali ne smatram ih bitnima. Passatiempo su, zabavni su mi, neki su me nasmijali, neki rasplakali, znam da su umjetnost, ali jednostavno mi nikad nisu bili toliko važni da bih im dijaloge učio napamet, da bi mi oblikovali svjetonazor kao što su to učinili - hvala na pitanju - stripovi. I ne mogu se sjetiti unutar svoje generacije ljudi kojima bi filmovi bilo toliko bitni koliko su onima koji su se rodili samo par godina poslije. Eddy, Tico, Bob ... to su filmofili kakav ja jednostavno nisam. Lazić&Kožul, vjerujem, isto.

Jer, GORI DOMOVINA savršeno je odrađena domaća zadaća apsolviranja holivudske B-dramaturgije. Točku po točku zaplet DOMOVINE stoji iz istog razloga kao što stoje filmovi s Tiom Carrerom: jer nas za zaplet nije briga. Samo nam dajte da su likovi cool, lokacije fora, akcija brza, a ako svakih pet minuta nešto eksplodira ili kakav komad skine majicu onda ćemo scenaristu vjerovati da učestali obrati imaju smisla i da priča drži vodu. Bar dok majstori poslovično ne odu.

A kad odu, koga opet briga? Nismo unajmili L&K da nam promijene živote, unajmili smo ih da nam daju štivo koje hoće ishlapiti čim zatvorimo korice, ali koje ća nas zabavljati dok ih ne zatvorimo. I to - na moje bezgranično čuđenje - L&K-u uspijeva. Fore kreću od druge strane i ne posustaju do kraja. Lagane su to fore (potkubavanje javnih ličnosti - Vlatka Pokos mi je bila najdraža), koje ponekad od razgovorne iskričavosti zaoru i malo dublje u humor (potkubavanje mentaliteta - Dujin raison d'etre), fore su to kojih se sutra nećemo sjećati, za koju ih godinu više nećemo ni razumjeti, ali su fore koje makar ne masiraju. Skoro pa mi je došlo poreći svoj stari stav kako je hrvatski humor najtužnija stvar na svijetu: tako uspješno L&K zabavljaju svoju ciljanu publiku.

Samo ... tko je ciljana publika L&K? Čitajući DOMOVINU u jednom sam se času počeo pitati (lako štivo ne okupira cijeli mozak, stigne čo'ek i čitat' i mislit'!) kome bih je, kad je već puno bolja od očekivanog naručenog i sponzoriranog bofla, mogao preporučiti? Svojoj generaciji, bojim se, ne - mi jednostavno ne brijemo toliko na filmove. L&K generaciji? Ni njima, oni imaju svoje filmove u glavi i L&K uradak dočekali bi na nož zgražanja, zavisti i iskrenog prezira. Čitateljima literature? Nikako, toga tu nema. Za koga, onda, GORI DOMOVINA?

GORI DOMOVINA ideano je štivo za četrnaestogodišnjaka koji gleda filmove, koji instinktivno razumije jezik kojim mu se L&K obraćaju, kojemu bi njihova satiričnost (tko je ovo okrstio campom, nema o campu pojma) legla jer mu je vršnjačka - sve bi rušila, a ne zna što bi na srušenome sagradila - jer bi mu seks&nasilje itekako legli te jer bi mu L&K možda mogli promijeniti život. No, postoji veliki zajeb na L&K putu do njihova idealna čitatelja: spomenuti momak knjige ne čita. Ne čita ni novine u kojima se nakladnik potrudio razglasiti ovu knjigu. Ne sumnjam da bi taj od života umoran klinac zavolio čitanje kada bi mu GORI DOMOVINA pala šaka, ali neće, jer njemu je sama ideja čitanja mrska.

Taj zatvoren krug i ironičan paradoks čine DOMOVINU - jedan uspjeli eksperiment pisanja populističke proze u zemlji koja samonikli populizam nije svikla podržavati - kapitalnim, zapravo, promašajem.

(mcn)

PS Knjiga zabadaf! Moj primjerak knjige GORI DOMOVINA (nisam je zamastio, nisam je zakrvario) šaljem prvome tko točno odgovori na pitanje tko je autor "Sjaja zapadnih zvijezda", prve knjige u kojoj sam našao reklamu za pastu za zube? Odgovore šaljite na mcn(at)hi.htnet.hr s naznakom "Gori domovina", a dobitnik se mora obavezati da će je, po čitanju, u ruke dati barem jednom četrnaestogodišnjaku.

PPS Knjigu je odnijela Tramtinčica točno odgovorivši "Zane Grey" - ne šaljite više odgovore, hvala!

- 01:42 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Što je BLOGOV KOLAC?
BLOGOV je KOLAC dnevnik čitanja, sa svime što to podrazumijeva. Čitanje je za mene intimna i emocijama nabita stvar te BLOGOV KOLAC ni ne pokušava biti objektivan već se trsi prije svega biti otvoren razgovor s upravo pročitanom knjigom. Kako sam sebi uzeo za pravo da kažem što god mislim i na koji god način, to je dopušteno i u komentarima. Malo koji se briše, i na malo koji se odgovara. Ne zanima me pretjerano dijalog. Moji intimni odnosi su, kako sam već rekao, s knjigama.
Gdje me još na webu ima:
Posjetite i Q STRIP blog, gdje se piše i razgovara o stripu.

Blog sa skicama i sličnim vizualijama zove se mcn

Moji web stripovi su Martina Mjesec, Mister Mačak i Sergej, a moja stranica je još uvijek u izradi jerbo se zavitlavam s blogovima...:)

Konačno, na www.bestseler.net je objavljena (između ostalih) i serija mojih često čitanih članaka na prečesto postavljena pitanja. Ovdje su vam direktni linkovi:

Kako objaviti knjigu (1)
Kako objaviti knjigu (2)
Kako prodati knjigu

Kontakt: mcn (at) hi (.) htnet (.) hr

Na KOLCU su do sada gostovali:

Martin Amis
Neal Asher
Baigent/Leigh/Lincoln
Snježana Babić-Višnjič
Ilija Bakić
Stuart Banner
Boris Belak
"Shirley Bergman"
Denis Bimota
Ratko Bjelčić
Danijela Blažeka
James Blish
Jasen Boko
Alen Bović
Ivo Brešan
Ivo Brešan (2)
Želimir Ciglar
Patricia Cornwell
James Cowan
deCampi & Kordey
Branimir Čakić
Goran Delač
Boris Dežulović
Boris Dežulović (2)
Boris Dežulović (3)
Umberto Eco
Essekon
Mehmed Đedović
Zoran Ferić
Janet Flanner
Oliver Franić
Franjo M. Fuis
Jonas Gardell
Veselin Gatalo
Dave Gibbons
William Gibson
Ernie Gigante Dešković
Martin Guerre
Sven Hassel
Nick Hornby
Robert E. Howard
Zoran Janjanin
Jason
Miljenko Jergović
Gerard Jones
Etgar Keret
Stephen King
Yvonne Knibiehler
Zoran Krušvar
Hrvoje Kovačević
Lazić & Kožul
Ira Levin
Dannie M. Martin
Joško Marušić
Ed McBain
Ed McBain (2)
Alexander McCall Smith
China Mieville
China Mieville (2)
Žarko Milenić
Ted Naifeh
Fran Nischt (aka "Babl")
Njemački SF
Amelie Nothomb
Dejan Ognjanović
Oto Oltvanji
R. P. pl. B.
Aleksei Panshin
Papac & Škarpa
Jurica Pavičić
Krešimir Pološki
Zoran Pongrašić
Edo Popović
Luka Posarić
Povijest Crkve
Tim Powers
Terry Pratchett
Terry Pratchett (2)
Borivoj Radaković
Norma C. Rey
Alastair Reynolds
Tiziano Sclavi
Joann Sfar
John Shirley
Sidney/Bom
Georges Simenon
Dan Simmons
R. L. Stine
Michael Swanwick
Dalibor Šimpraga
Davor Šišović, ur.
Filip Šovagović
Boris Švel, ur.
Todorowski i Lepčin
Ante Tomić
Dubravka Ugrešić
Van Hamme i Hermann
Enrique Vila-Matas
XY
Yoann & Vehlmann
Yu Yagami

A recenzirane su i sve priče pristigle na Bestselerov natječaj 2007. Po dijelovima:

rpa prva
gruda druga
vreća treća
trta četvrta
pašteta peta
nevjesta šesta
nedam sedam!
osmo meso
deveta kleveta
stado deseto
lijeva krila
žigosani