(James Blish: A CASE OF CONSCIENCE ; Millennium/Gollancz, 1999.)
Kod nas doma, u SF getu, postoji zanimljivo mišljenje o vanjskomu svijetu. Misli se - iako uglavnom dok si mlad (što ja više ni službeno nisam, pisalo u novinama), revolucije gladan i nadobudan - da će SF-u biti bolje ako ga se propagira, da postoji neko zamišljeno Zlatno doba kojemu težimo, a u kojemu će svatko živ i neživ čitati esef. I u kojem ćemo onda mi, koji smo u materiji od mladosti, valjda biti face. Avangarda, što li? Gurui?
Paz' da ne bi.
Na stranu sad što bi se stvarno dogodilo - kako bi pionire, kao i uvijek, pregazili oportunisti te kako bismo se osjećali izdani barem koliko i ljubitelji opskurnog benda koji se proda za milijunske naklade - osnovni je problem sna navedena u prvome odlomku što se nikad, ali baš nikad neće dogoditi da svi zavole znanstvenu fantastiku.
"Zato što treba biti poseban", tješi se geto, "ljudi koji čitaju esef su u prosjeku inteligentniji, obrazovaniji i radikalniji od ostatka čovječanstva". I ... eto nam lijepa stava kojim ostatak čovječanstva na svoju stranu posve sigurno nećemo pridobiti, ali koji će i dalje privlačiti mlade, izgubljene i nesigurne. Kako ono kaže Blish, opisujući ljude koji se okupljaju oko usamljenog Litijca, izvanzemljanina o kojemu se djelomice radi u romanu o kome danas razgovaramo? "(Egtverchi) je privlačio sve one koji su se srcem i umom ćutili kako ne pripadaju našemu društvu ni njegovim prevladavajućim vrijednostima i običajima." (str. 154.)
Je, to smo mi. Mi, u getu. Zato i jesmo u getu. I zato svijet neće nikada ući u geto niti ćemo mi izaći dok se ne promijenimo i ne uklopimo u "prevladavajuće vrijednosti i običaje". Ako budemo htjeli.
Ali, natrag knjizi. Knjige su ipak glavna uzdanica SF fandoma u borbi za svaku dušu. Ne možemo se pouzdavati u holivudske bastardizacije pa ih - iako ih vidi puno više ljudi te je samim time njihov utjecaj znatno veći - rado otpisujemo (ali predano gledamo) kao drugorazredan i recikliran SF. Ali knjige! Knjige su ono čime ćemo preobratiti svijet da uvidi kako se sve prave misli nalaze upravo u svescima znanstvene fantastike! Da nismo sramežljivo neprilagođeni još biste esefovce vidjeli kako zelotski subotama obijaju pragove i s Asimovom ili Clarkeom u ruci unezvjerene domaćine u potkošuljama pitaju "Zanima li vas budućnost čovječanstva?"
Ostavimo li sad po strani fakat da većinu domaćina u potkošuljama pitanje "kako to da se najavljuje poskupljenje vode i plina kad je, nema ni 24 sata, objavljeno kako će zagrebački holding dovesti, putem uštede, do pada cijena?" ipak zanima mrvicu više od budućnosti čovječanstva, možemo makar razmotriti što bi se dogodilo kada bismo uzeli šest milijardi svezaka klasika SF-a i utrpali ih, pretpostavljajući da su pismeni, u ruke jednakomu broju Zemljana.
Prosvijetljenje? Katraza? Apokalipsa?
Teško.
A zašto?
Zato, drugovi moji, što su naši klasici nečitljivi.
Uzmimo, evo, toga Blisha koji mi je na stolu. A CASE OF CONSCIENCE je objavljen 1958. i iduće je godine pokupio tada jedinu žanrovsku nagradu za najbolji SF-roman, Huga. A CASE OF CONSCIENCE je uvršten u bespogovorno značajnu Gollanczovu biblioteku SF remek-djela. A CASE OF CONSCIENCE je klasik kojim sam se htio ekspresno vratiti na Mars svoga djetinjstva nakon gackanja po kaljužici suvremene hrvatske depresije.
Ali kući se ne vraća i čitanje Blisha mi je bila baš tlaka. Vukao sam se i po mizerne tri strane dnevno; trebalo mi je mjesec dana, ako ne i više, da ga dovršim, a nema ukupno ni dvjesto stranica. Obično, kad mi ih ostane stotinjak, sjednem i smlavim svezak, ali ovu se nije moglo: te bih zaspao, te bi mi misli odlutale, te bih knjigu nervozno odlagao i uzimao bilo što drugo. Sad, ja i Blish se oduvijek ne slažemo baš najbolje - "Gradove u letu" nisam nikad dovršio (iako, ostale su neke jake slike), a od "Spock mora da umre" se sjećam samo naslova - no nisam očekivao da ću baš ovoliko patiti.
Pri čemu A CASE OF CONSCIENCE - priča o rajskoj planeti bez Boga i jezuitskoj dvojbi između vlastitih očiju i hereze vjerovanja da Đavo ne može stvarati - ostaje neupitni žanrovski klasik (jake ideje, ponovo jake slike, zanimljiva pitanja). No, ono čime Brian Aldiss na poleđini hvali Blisha ("jedan od najsilnijih umova - i zaliha znanja, rekao bih - koji su se ikada bavili znanstvenom fantastikom") može se jednako tako čitati kao njegova osuda.
Za pitkost svoga teksta, Blish je jednostavno prepametan. Svaki je problem, od uboda vanzemaljske biljke, preko raščlambe odlomka iz Joyceova "Finneganova bdijenja" do odluke što s planetom - preanaliziran. Meni je dobro poznato cjepidlačenje i nadmudrivanje kao životni moto - u fandomu sam valjda dvadeset godina - ali u jednom trenutku takva intelektualna igra postane šuplja i djetinjasta jer ne vodi ničemu do dokazivanju vlastite intelektualne superiornosti. Pa kad pročitam kako Blish opisuje (na već prije navedenoj stranici) svog izvanzemljanina - "tip je to osobnosti kojega je dvadesetostoljetni kritičar Colin Wilson nazvao Autsajderom, te je takvima Zemljanima i privlačan - on je propovjednik bez religije, um bez tradicije, tragač bez cilja" - pitam se ne opisuje li kroz tuđinski lik sebe?
Što bi se, dakle, dogodilo kad bi neki, pa neka je uz to i dobrohotan, odrastao čitatelj u ruke uzeo A CASE OF CONSCIENCE? Ne bi unutra našao ama baš ništa na što je u literaturi navikao. Stil bi mu bio naporan, istovremeno pretenciozan (voli taj Blish Joycea, ali ga ne doseže) i meandrirajuć, drama bi mu izmicala u svojoj složenosti koja mimoilazi svako iskustvo, s likovima ne bi znao što će jer bi ih doživljavao kao karikature svedene na intelekt i potrebu da se zbog tog intelekta pati. A CASE OF CONSCIENCE može, dakle, mirne duše čitati samo SF-privrženik jer jedino će on unutra prepoznati sebe i svoju sljedbu, način razmišljanja nas autsajdera.
(mcn)
Post je objavljen 13.01.2006. u 14:51 sati.