(Denis Bimota: VRATA U LJETO; Adamić, 2002.)
Ne sjećam se više je li to bilo u komenatrima na moj prikaz Dežulovićeve "Lore" ili negdje drugdje, no netko je bio napisao, otprilike, da se takav tip poezije sviđa onima koji vole prozu i da to nije prava poezija. Sad, ja sam malo zbunjen jer i dalje ne vidim razliku između onoga što smo u školi učili kao "socijalnu poeziju" (Cesarićevih "Vagonaša", recimo - a možda je cijela kategorija socijalne poezije otišla vrit sa socijalizmom?) i nekih Dežulovićevih stvari (onih veterana na godišnjici), ali dobro ... Vrlo rado ću, dakle, poslušati svako objašnjenje koje bi me poučilo što prava poezija jest, a do tada ću poeziju tretirati kao i do sada, kao prozu, tražeći misli koje mi se sviđaju, lijepe slike i obrise autora ispod teksta.
Posebno je zanimljivo tražiti obrise autora kad autora poznaješ. A kako Denisa Bimotu (to je, inače, pseudonim kojeg će svatko lako razvaliti s minutom googlanja) makar površno znam - jer kako bih inače došao do knjige, ne mislite valjda da poeziju kupujem? - eto meni poriva da se probacim kroz VRATA U LJETO nakon što su samo dvije-tri godine netaknuta stajala na polici.
Da kategorija boema nije izumrla prije pedesetak godina, Denisa bismo Bimotu - koji voli alkohol, žene, more i putovanja - vjerojatno mogli zvati boemom. Ovako, kad ga jednom godišnje vidim na SFeraKonu, ostavlja sliku uobičajenog zagrebačkog frajera u kasnim tridesetim: obrijane glave da prikrije ćelu, u kožnjaku svoje mladosti, pripit od starta i napadno srdačan prema svima. Kad govori, onda tipično - opet - zagrebački ne dovršava rečenice očekujući od slušatelja neka nadopuni napola skuhanu mudrost. Kasnovečernje mu raspoloženje varira: ako je društvo žensko, još je glasniji; ako se društvo razišlo, potmuren je i sklon mračnim mislima. Gdje u svemu tome prestaje poza, a počinje stvarni Bimota - ne znam.
U sličnoj sam nedoumici i kad čitam VRATA U LJETO (sam je naslov, da zadržimo SF notu, posuđen od Heinleina). Je li lajtmotiv knjige - žal za ljetom koje odlazi, žal za mladošću koja čini isto - ono što iskreno osjeća dok se trijezni ili ono na što se intoksiciran odlučio furati? Neki stihovi odzvučali su mi baš doživljeno ("pitajte me sutra/kad ljeto bude kraće jedan dan", str. 9) dok su drugi jeknuli zvonko, ali i pomalo šuplje, kao da je misao bila predobra da se ne iskoristi, pa makar i ne bila istinita ("uz stranca je umrijeti lakše", str. 11). Apsolutno iskreno Bimota zvuči kad kaže "nema više zgodnih njemica/dok se opet ne napijem" (str. 21), a pomalo pozerski kad napiše rijetku ritmičku strofu "more se još nađe/upotrijebljeno jasno/no mladosti nažalost/nema ni pod razno" (str. 47). Konačno, možda je sukus mog dvoumljenja oko Bimote u pjesmi "Gradacija", koja se istovremeno čita kao potpuno doživljena i kao prenemaganje zbog efekta: