marchelina
04.07.2009., subota
Noćne konteplancije
|
fascinira me to kako čovik misli da nikad ne bi moga ovo, i nikad ne bi moga ono... a onda, onda se najedanput nađe u tim nekim situacijama, i shvati da može svašta. zabavila me na trenutak pomisao kako se s vremenom naviknemo na sve. Kako bol postaje jača tako mi postepeno upadamo u neku vrstu blaženog tupila. to je valjda neka kemija koju organizam proizvodi, dakle kada postane ..previše, anesteziramo se tupilom...inače bi bilo neizdržljivo, zar ne? Samoća nikada ne dolazi sama ...donese još i neka kajanja doduše, posve besmislena ali u gluhi noćni sat čak i kajanja postaju nekako utješna.... Prizivaju one dane (imam ih negdje u magli) kada nisam mislila o noći jer sam spavala tamni obris mojih nesigurnih stopala bio je zaštićen nevinošću mojih nadanja. reci mi da ćeš me čuvati dok spavam sjedeći kraj mog uzglavlja pratiti kako dišem meni ti ne treba puno Reci mi da ćeš da ćeš me držati za ruku kada se bojim kada moji duhovi strašni zaplešu svoj noćni valcer po mom sobičku gazeći moj lijepi tepih posut tratinčicama lažem te nemam takav tepih. |