united colors of life https://blog.dnevnik.hr/maryann
ponedjeljak, 11.03.2024.
To je kruta stvarnost
S vremena na vrijeme pjenušavi val obuhvati tvoja bosa stopala na toplom pijesku spruda. More navire u tvojoj preteškoj, osebujnoj šutnji. Valjaju se valovi uz milijun udisaja. Vrtloženja dolaze iz tmine i odlaze u mrak. Čekaš li Neptuna da umiri more? Sol i trozubac. Zaboden u tvoja prsa.
Ah, vi romantičari, pjesnici zanesenjaci, boemi tjerani čežnjom za nečim za druge besmislenim. Probuđena Neptunova djeca kad vas stjeraju u svoje nizine.
Tako je to Mila moja kad se najmanje nadaš, počinješ misliti i osjećati kao svi što se rijetko čuju, a još rjeđe vide.
Pojedini ljudi nestanu poput valova, iščeznu u pijesku. Odu, iza njih ništa ne ostane. Postanu zaborav. Možda su bili pogreška? Možda su bili samo protuteža na svijetu, takvima kao što si ti?
Mila moja, došla sam prekasno. Već se bilo smračilo, u kapelici je bila polutama, samo se o uske proreze vitraža razbijala svjetlost voštanica. Koliko god sam je željela sresti iako ti ne podnosiš njezinu namještenu veselost, zapravo ona se bojala tvojih šutnji, zakasnila sam doći kući. Za nju si oduvijek živjela sa sjenama, prijateljevala s tugom koja je u njenoj kući bila nerado viđen gost, jer joj je bila draža vesela brbljava kćer čija je vedrina tjerala njene strahove iz djetinjstva.
Dočekao me svježi stručak krizantema na crnom nadgrobnom kamenu načinjenom da bude nevidljiv, bez datuma. Nisu opširno saželi njegov život „Otišao je na bolje mjesto“ Tko li je odabrao te riječi, nisam ja, a nisi ni ti? Učinilo mi se da sadrži dvosmislenost. Možda je to oproštaj preživjelih od crne ovce?
Kažu pogreb je bio svečan i ganutljiv, a meni se još nije pružila prilika za plač. Moje suze ostale su zauvijek neisplakane. Ne, nije to priča Mila moja. Ne zebe oko srca. To je kruta stvarnost.
WZ©
petak, 08.03.2024.
Ispričat ću ti priču o tebi
Paraš pletivo godina. Očice nestaju, red po red, desetljeće po desetljeće. Introspekcija, taj vječiti suton pripovjedanja, kao plimni val u obliku udisaja i izdisaja. Saturnovski Mila moja. Prošlost je predodređena za rušenje. Je li to misao? Ili poanta? Što to tjera ljude da se obuku u licemjerne haljine pretvaranja? Vjeruju li svi odrasli u mitove svog djetinjstva, toliko dugo dok istina ne zakržlja u njihovim mozgovima? Zar dijete može umrijeti od gladi za emocijama? Loša navika Mila moja.
Nekada davno bijaše kuća, u toj je kući živjela djevojčica koja se šuljala tiho na prstima, bez glasa. Znala je svaki škripeći parket i svaka cendrava vrata, znala je kao se sakriti ispod stola i biti nevidljiva.
U toj si kući pisala, po tom si vrtu šetala, skrivećki knjige čitala. Njih si voljela više od svog Čupačabra. Cestu do nje prešla si nebrojeno puta dok je još bila prašnjava staza.
I sada Mila moja, ispričat ću ti priču o tebi. Ubogu neuhranjenu priču koja nalikuje na desetke ispletenih kockica nehajno spojenih u neporubljeni pačvork.
Tada je bilo 0:6 za njih, a ti si odustala. Danas je 6:0 za tebe. Tvoja genijalnost nije toliko krhka da bi te njihova hladnoća okivala strahom i zebnjom kao sada, dok se razgara taj iverak istine u pucketavoj cjepanici na ognjištu. Davno je to bilo. Vrijeme brzo odlazi. Ljudi smrću odlaze na neka bolja mjesta.
Poznam taj naboj kad preuzimaš krivnju, jer tvoja istina se ne čuje, jer su je zatrli.
To zrnce skriveno na razbacanim listovima, među slovima, na skrivenim mjestima kojim mirišu sva tvoja desetljeća, sve odbačene emocije, tajne i otkrića. Imaš ih na tisuće u toj korpi pletiva, poveži ih s par niti, ujedini ih bojama. Zamisli samo. Koje li radosti.
WZ©
utorak, 05.03.2024.
Ženo, Ti nemaš ništa s tim
Niz prižinu kišna bujica izdubla vijugave prokope niz koje vrijeme klizi.
I opet koračaš duž obale, koju more zapljeskuje pjeneći se pramenjem bijele šumavke.
Brojiš kamenje koje preskačeš.
Posrćeš u pukotinama iz kojih izbija slana studena mokrina.
I opet si u društvu s bijelim krestama valova nemirna i rastrzana.
Raskopčana ti košulja vijori na vjetru što mrsi ti kosu zasutu kristalima soli.
Gore na brijegu kuće su zaključane, zavjese spuštene, a na oknima bijelih vrata zora izvodi svoj sunčani ples.
I opet si sama, posred ničega što nije tvoje.
Ženo, bez obzira jesi li nekom dobro jutro ili loš dan, nisi ti kriva. Bit će ovo miran i veličajan dan, sve je okej ti zaista nemaš ništa s tim.
Rascvjetala se crvena pelargonija na prozorskoj dasci u treptajima zavjesa bijelog konca, i jedna zraka, blistava i duga.
Sve je okej ti zaista nemaš ništa s tim, jednostavno je ti nisi ono što ti se događa...
Da barem možeš vidjeti svoju posebnost.
WZ©
Učini da bude svjetlo
od onih nekoliko koraka
koji će odzvoniti
ako poželim pobjeći od sebe
Čuvaj da ne iscurim kroz vjeđe
i vrisnem razderana
zbog otkrića savršene kružnice
u kojoj kruže moje krhotine
Jer nema kraja
Jer kraja nema
Čuvaj me
nestati ću s protokom vremena
prekrivena sitnim pijeskom
na dnu korita
u visokom gorju
nepoznatog imena
Znam da možeš
Molim te
Učini da bude svjetlo
WZ©
| ožujak, 2024 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Listopad 2024 (2)
Rujan 2024 (1)
Svibanj 2024 (1)
Travanj 2024 (2)
Ožujak 2024 (4)
Tišinom što šuti,
ti budi tišina...