maryann

utorak, 30.04.2024.

Zrcala, sjene i maske

Na treperavoj svjetlosti plamena u starom kaminu teško je zaključiti po izrazu tvog lica u kojoj mjeri je drhtanje tvog glasa posljedica umora od puta ili straha jer si se vratila, nepomirena s tim da ćeš još dugo biti znatiželjna ovako smanjena na veličinu tog djeteta?
Znaš s majkama nije uvijek med i mlijeko, znam tako mnogo o sretnim obiteljima, pa ipak moje je neznanje široko kao more, jer tajne i nesporazumi..., žena koja te odgojila dala ti je ime, knjigu recepata i zapravo dala ti je sve. Skoro će četrdeset pet godina i svakog proljeća počinju tvoje glavobolje. I što si postala, polu mrtrva prognanica u svijetu živih, umivanjem tjeraš strahove i izbjegavaš podići pogled jer te lik u ogledalu ispunjava užasom. Ne zebeš zbog tog odraza, već zbog toga što jesi. Pramen dima se uvukao među nas dvije i sliči na pukotinu, a tako smo blizu jedna drugoj. Ništa nisam pronašla u ovoj kući kao ni ti.

Grilje su otvorene. Crno noćno nebo izbockano zvijezdama odražava se u oknima prozora kao u zrcalima. Uljuljkana toplinom vatre zagledana u odraz pred sobom, sjediš i zuriš u djevojčicu toplih, prozirno plavih očiju, lica uokvirenog plavim uvojcima. Tišina o velikim stvarima. Potpuna tišina, čak je ni dah ne narušava, a valja ti šutjeti... tvoj pokret nedoumice popraćen željnim pogledom za mojom pričom kao da traži potvrdu, a istodobno je prijekorno govoriti... istine.

Večeras otključat ću vrata i početi od početka, premda naravno početci nikada nisu tamo gdje se misli da jesu. Najprije nije bilo ničega, a onda si se rodila ti...premda nije bilo tako. Obitelji su isprepletene nitima, mreže, i ne možeš dotaknuti jedan dio a da se ne odrazi na ostatak, nemoguće je shvatiti jedan dio bez potpune slike. Tvoja priča nije samo tvoja, u njoj smo nas dvije. Ti si ona koja je davno prestala postojati, a ja sam ona koja je nekoć bila ti. Preko praga se ulazi u kuću a preko riječi u dušu. Bilo je puno mojih i tvojih kasnih noći, ali samo je jedna važna. Ona kada se najdublje osjeća, u kojoj si napušten ili nađen i ona u kojoj su izgubljene sve nade da se dočeka jutro.
Duša je ostala, ostao je samo pjesnik. Svega ostalog nema. I to je onaj glatki pozlaćeni val na kojem jedrim u mirne skute topline litica najdražih dana, i nijedna me kap više ne dotiče, ni vlažan zrak istine s teškim pokrovom. Znam da se ne slažeš sa mnom. Ali to dijete davno je prestalo postojati uz jedva primjetno titranje zraka.

WZ©

30.04.2024. u 19:37 • 4 Komentara • Print • # • ^

petak, 05.04.2024.

Nisam stigla do klavira

Tako je lako postati sentimentalan razmišljajući o prošlosti. Tako je lako iskrivljavati činjenice kako bi odgovarale onome što želimo vjerovati. Zato se u pojedinim dijelovima života istina zagubi u slojevitostima samoobmane i želja, a možda od samog početka očekujemo previše. Prva razočarenja u životu ostavljaju najdublje tragove.

Na Uskrs nedjeljom popodne ulice su mi znale biti čudnovato nijeme i puste. Zgrade niz ulicu su izgledale kao da su ih stanari napustili, mada su poneki vjerojatno drijemali na morima sjete ili spavali poslije uskrsnog ručka u udobnom mraku iza bijelih čipkanih zavjesa.

Tog popodneva osjećaj izgubljenosti bio je ravan onom davnom stajanju ispred trgovine sa slatkišima, kada su me čokoladni zečevi promatrali svojim velikim bijelim očima. Bio je to pokušaj ne zaplakati u odrazu stakla izloga iza kojeg su mi se smiješili prutići marcipana među kutijama munch malowa i šaranih jaja.

Bio je to pogled u sva proljeća i dio iščezlog življenja, na otkrhnutu pozlatu sa porculanskih šalica nekih davnih vlasnika, prljave tapete s bojom koja se ljušti stvarajući tamne musave mrlje na zidovima. Kada nikoga nije bilo da mi kaže nešto novo o usamljenosti, jer za to sam bila stručnjak. Bio je to pogled na škripavu stolicu polomljenog naslona i stari klavir do kojeg nikada nisam stigla. Dok su note tiho zatvarale vrata pred tamom što se napolju spuštala ja sam svirala, jeka je pjevala:
...hahaha...
...sve će to jednom biti prošlost...
...ma kako i tko tumačio...
...ti ćeš se sjećati emocijama...
...ma koliko duboko potonulo...
... u plaveti zaborava.

Opraštam ti, jer ja sam sebi upravo oprostila.

WZ©

05.04.2024. u 17:18 • 8 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

<	travanj, 2024
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Travanj 2024 (2)
Ožujak 2024 (4)

Tišinom što šuti,
ti budi tišina...

Linkovi

Ostani ti

Ostani ti, di korijeni znaju
da zemlja čuva ono što volimo,
di srca pivaju, di duše se daju
u jubavi što raste, bez tajni, bez laži.
Za sve što dolazi, za sve što je bilo,
za riči što lebde, neizrečene,
ostani ti - ne minjaj svoja krila,
ostani ti - jer ti si sve što tribaš.
U svitu di sve biži, nestaje,
di sjene lutaju i minjaju staze,
u šumi sumnji, kroz magle i laži,
ostani ti - svitlost što se ne gasi.
U trenutcima kad strah naseli noć,
kad zvizde sakriju svoje blide oči,
kroz šapat vitra, kroz suze kiše,
ostani ti - mir što od srca diše.

WZ©