U prežderanom popodnevu
na satenskom nadstolnjaku
namještam čaše pune
porculanskog vina.
Tog listopadnog jutra
jesenje lutke
otvoriše vrata kazališta,
a rezanci kiše
kliznu niz vitrinu suza.
U očima poodmakla čekanja,
silueta djevojke
okrajkom mladosti pokrivenog lica
odriče odsustvo sunca.
Da opet,
ptice odlaze na drugi dio neba
puže školjka puža vinogradara
dok magla drvorede pase,
i vjetar more pije.
Ta uzaludnost je uzak prolaz
među liticama šezdeset listopada,
tjesnac,u kojem su spuštena jedra,
rite ogoljelih misli
što stružu jarbol u dokolicama.
Ja opet šaljem pisma
s grančicama maslina
ostavljam tragove misli
na vlažnim mahovinama.
U očima kremen,
inje kovina
traženja, sjećanja,
ispirem istine najsitnijeg pijeska.
I grizem rujanske jabuke,
brinem za tebe...
Nekoliko dana sam se pitala
jesam li doista otišla
ili još hodam rubom zauzetih ulica?
Kad ono...zar?
Čekala sam ove godine
da zubima zagrizem
lice mrzlog prosinca...
WZ©
Dobro ti jutro pjesnikinjo.
Sretan ti rođendan,
Sutra!.
Sunce je potjeralo zvijezde
obješene za listopad.
Provjeren i zajeban je zaborav.
Svjetluca bez boja, bez glasa.
Hoćeš li opet lizati razgovore,
uranjati u sasušene rečenice,
naiskap ispijati ustajalo vino
iz amfora rasplakanih sjećanja?
Prvakinjo objašnjavanja
ukiseljenih odnosa,
za metar samopoštovanja.
Molim te,
napiši sonet u vrijeme pomračenja
srčući cvrkutanje ptica selica.
Sretan ti....
smijeh gledatelja je neizvjestan.
WZ©
| < | listopad, 2024 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Tišinom što šuti,
ti budi tišina...