Opet je svanula nedjelja. Vjetrovita i hladna.
Niz prižinu kišna bujica izdubla vijugave prokope niz koje vrijeme klizi.
I opet koračaš duž obale, koju more zapljeskuje pjeneći se pramenjem bijele šumavke.
Brojiš kamenje koje preskačeš.
Posrćeš u pukotinama iz kojih izbija slana studena mokrina.
I opet si u društvu s bijelim krestama valova nemirna i rastrzana.
Raskopčana ti košulja vijori na vjetru što mrsi ti kosu zasutu kristalima soli.
Gore na brijegu kuće su zaključane, zavjese spuštene, a na oknima bijelih vrata zora izvodi svoj sunčani ples.
I opet si sama, posred ničega što nije tvoje.
Ženo, bez obzira jesi li nekom dobro jutro ili loš dan, nisi ti kriva. Bit će ovo miran i veličajan dan, sve je okej ti zaista nemaš ništa s tim.
Rascvjetala se crvena pelargonija na prozorskoj dasci u treptajima zavjesa bijelog konca, i jedna zraka, blistava i duga.
Sve je okej ti zaista nemaš ništa s tim, jednostavno je ti nisi ono što ti se događa...
Da barem možeš vidjeti svoju posebnost.