1984

Slavko čačka dlake u uhu i sluša svoju majku Niku, devetogodišnjakinju, kako priča novinaru u diktafon. Nike kazuje dogodovštine iz svog života, okreče glavu dok je novinar pokušava slikati, smije se, nema zuba. Napominje kako ima rak na želucu, i da je podosta metastazirao, doktor joj rekao "brat bratu, možda baba Nike doživite ovogodišnju promjenu ure, iako nisam sasvim siguran". Nike se smije na izgovorene riječi, unuk s Downovim sindronom ne. Novinar sluša te priče o raku, ulaze na jedno, izlaze na drugo uho, puno manje dlakovo nego što je Slavkovo, te razmišlja što još ima danas napraviti na poslu. Nike ga umara, iako neće priznati, jer kada ga pitate za mišljenje o svom poslu, reći će da ga strašno voli. Ovaj s Downovim sindronom mu je čudan, pomalo stravičan, ne bi on nikako volio da mu je u svojti. Žena Slavkova, Lucy, zaista čudno ime za selo u Dubrovačkom primorju, donosi mu kafu i pita treba li još cukara. Novinar odgovara da da, gleda Lucy, kroz glavu mu prolazi, da je dobra pička bila, što joj je sve ovo trebalo. Slavko i dalje čačka i vrti kroz prste dlake u uhu, dok mu žena pripaljuje cigar. Baba govori u mikrofon kako joj je muž umro prije pet godina.
- Do osamdeset četvrte smo živili u Gradu, ali kad mi je čale umro, preselili smo se da pomognemo majci - prekine je Slavko govoreći u mikrofon.
- Valjda do 2004. - kaže Lucy donoseći kolače na stol.
Baba Nike nastavlja pričati da su u to vrijeme - novinar se misli koje vrijeme, prije kojeg rata - odlazili iz kuće opasani špagom da pri povratku uzmu koje drvo za ogrjev i zakače ga za špag. Taj je običaj baba Nike zadržala sve do danas, objašnjava.
- Da to ti je istina, iako je osadeset četvrte došla struja u selo - opet je prekine Slavko nastojeći točno svjedočiti. Ipak je ovo za štampu, nije zajebancija.
- Valjda 2004.- kaže Lucy doneseći pliticu pršuta i sira na stol.
Nike mora i pripomenut - novinar je strašno umoran od ovih priča, iako se kune da mu je najdraže raditi reportaže po dubrovačkim selima - da ona nije rodom iz ovoga sela, već onoga dvjesto metara udaljenog, ali tako ti je to kad se zaljubiš, svašta ti padne na pamet. Mali, sin Slavka i Lucy, onaj s Downovim sindronom se nasmije na babine riječi i nastavi buljiti u diktafon. Nikad u životu nisam napustila ova dva sela, a devedeset mi je godina, zaključuje Nike njišući se lijevo-desno.
- Jesi stara, osamdeset četvrte, kad je stari umro. Bila si loše i išla si vaditi krv u Grad. Mi se prepali da ti je kraj - prekine je sin.
- Valjda 2004. - kaže Lucy donoseći krastavce i masline na stol.
- Jebogabog Lucy, je li me moraš stalno ispravljat - vikne Slavko.
- Pa kad stalno faljivaš te godine - pokuša se obraniti Lucy.
- Ne faljivam - nastavi Slavko - ima razloga za što spominjem tu osamdeset četvrtu.
- Kako sam bio sretan - promisli u sebi gledajući novinara kako se sprema za otići - Lucy nije ušla u moj život, nisam imao bolesnog sina, stara Nike je kuhala najbolji grah u selu i sve radila po kući. Ja u Partiji, ima se para, kurac se diže, zastava ne spušta.....