Skoro da nema dana kad ne zabeštimam i počnem proklinjati Bella, Meuccija i Reisa tj. gospodu zaslužnu za izum telefona. Većina ljudi voli telefone i obožava pričati satima. Ja vam bolujem od jedne rijetke, gotovo nepoznate bolesti. Moje tijelo fizički odbacuje razgovor telefonom dulji od 2 minute. Izum telefona je dakako revolucionaran i život je puno ljepši i kvalitetniji. No meni telefon služi da nazovem nekoga i ostavim mu jasnu i kratku poruku. To očekujem i od ljudi koji me nazivaju. Ne mogu pričati sa ljudima (prijateljima, roditeljima, curama,....) pola sata o tome kakav je dan, što sam jeo, što sad radim i sl...nakon druge minute razgovora počinjem se nekontrolirano znojiti, zatim osjetim oštru probadajuću bol u mozgu (hmmm....valjda je to mozak) i postanem otresit. Zadnja faza je da nekontrolirano počnem odbrojavati na glas do 10, te u konačnici spuštam slušalicu. Grozna bolest, nema lijeka.
Lakše mi je pisati kilometarske mailove, pisma ili SMS-ove. Možda jer nema kontakta sa slušalicom koju moram žvaliti tijekom razgovora. Jedno sam vrijeme mislio da je za moju bolest zaslužna žica koja mi ne dopušta micanje od samog telefona. No došli su mobiteli, imam i bežični telefon a moje stanje je ostalo nepromijenjeno.
Ne mogu se ni riješiti tog prokletog telefona. Jedan dan sam napustio telefone i nastao je kaos. Zovu starci, ne mogu me dobiti. Zovu brata, lijevo...desno...misle svi da sam nestao. Katastrofa!! Uključim mobitel, propuštenih 100 poziva...svi mi kenjaju...ma strašno. Rob telefona. No bar mi je drago što sam svjestan robovanja i skidam kuglu sa noge kad god mogu. Držim ga na silent dok sam na poslu, što dalje od mene da me ni vibro ne uznemirava.
Živim u nekoj nadi da će za 30ak godina svi porazbijati telefone. Nešto kao bostonska čajanka. Fijuuuu...nema ih više. Povratak pismima i seranadama pod prozorom. Ako ne, ja ću u svoj ugraditi limitator, nek izbacuje ljude nakon minute razgovora.
Tu-tu...tu-tuuu....hehe....suckers.
CUCB
|