Nešto se slabo puca ovih dana. Nisam čuo poštenu petardu ohohoo. Sjećam se onog poslijeratnog razdoblja kad se pucalo iz kalašnjikova, sa balkona su se bacale bombe, pištolj je imala svaka bena ...a i netko od nas bi uvijek imao kakav topovski udar. Vatrometi su bili za otmjenu ekipu. Nismo to baš cijenili. Dok sam živio u Italiji poprimio sam i neke njihove običaje, tipa: pucanje iz tzv. cannoncina (doslovno: top - u stvarnosti: metalna cijev)..ma oni su radili sami svoje petarde u podrumima. To vam liči na nekakve zavežljaje krcate baruta i koječega; ogromne cjevčine punjene tajnim obiteljskim pripravcima. Nisu normalni tamo, svake godine more djece ali i ljudi ostane bez kojeg prsta ili šake.
Danas mi se ipak više sviđaju ti nekakvi vatrometi i slične tvorevine. Nisam odavno bacio petardu u bilo kojem obliku, da vam pravo kažem nemam ni želje a ni volje. No uvijek mi zaigra osmijeh na licu kad vidim grupicu klinaca kako nešto krišom pale pa se rastrče i isčekuju prasak. Sjetim se uvijek Malog mista i kako su pucali za Božić u jednoj od antologijskih epizoda.
Neznam kada ću preći čarobnu dobnu granicu u kojoj će mi petarde zagorčavati život. Poput starijih ljudi koji beštimaju na najmanji prasak. Za sada mi je to još kako tako prihvatljivo. Volim čuti neprekinuti prasak u ponoć i onaj divni zvuk rasprsnuća vatrometa...znate, znate ono..pfpfpfpffffff..trtrtrtrr...ma znate sigurno.
Ah jedva čekam slike iz svjetskih metropola: New York: spušta se kugla na Times Squareu, zapaljena poneka prskalica. Moskva: odjekuju pucnji iz starih komunističkih zaliha. Kabul: zakrabuljena gomila podiže AK-47 u zrak i obasjava nebo svjetlećim mecima.
Preživjeli će pričati.
CUCB
Post je objavljen 19.12.2006. u 07:29 sati.