maligogo

ponedjeljak, 03.09.2007.

Jesen stiže dunjo moja...

Eto nama stiže i rujan. Klinci krenuli u školu, ljetne vrućine su za nama, suša također...

Sva nam sela mirišu na rakiju i kuhani paradajz. E sad nek probaju pajkani mjerit alkohol kod vozača, hehe, u zraku ima više od 0,5 promila. Cijelo nam se selo ljulja omamljeno tom rakiještinom, malo kome noge slušaju, a jezik ne zapliće.

Šljiva je bilo dosta ovo ljeto, iako su prilično sitne. I moje su već odavno pretvorene u brlju, tu staru mučenicu.

Grožđu su masovno pucale bobice pa ih napao botritis, a i ose. Zato sam morao obrat grožđe prije vremena. Srećom u moštu je bilo 18% šećera, nije se moralo puno došećerivati. Jedino su kiseline visoke, al i to se riješi, nije problem.

Evo vam još malo prizora bespoštedne borbe na život i smrt ovoga ljeta, kad je svaka kap vode bila dragocjena. Često sam vozio vodu motokultivatorom u svim mogućim i nemogućim posudama.

Siroti hibiskus je jedva nekako uspio sklepati tek jedan cvijetak na sebi.

Jezerce održat punim ovo ljeto je bila nemoguća misija. Isparavalo je dnevno i po 100 L vode. Sad prije neki dan ga je netko i probušio, tako da definitivno odustajem od tog projekta. Sreća da ga je netko izbušio, jer bi to i ja napravio, sunce mu njegovo, koliko me napatilo ovo ljeto.
Na mjestu jezerca napravit ću nekakvu ukopanu sjenicu-zemunicu.

I na kraju, ponovo sam imao sreću da mogu udomiti jednog malog smrdonju, tj. malu smrdonjicu.
Vraćao sam se kući biciklom i čuo neko štene kako cvili bačeno u rupe nedaleko sela.
Naravno nije mi dao vrag mira pa sam otišao vidjeti šta je to i našao tu ljepoticu. Užasno me to naživciralo, ma i još uvijek me iznervira ta ljudska nehumanost, kad se sjetim štenca. I stoga evo želim sve najgore onome tko je imao srca takvo malo stvorenje baciti na milost i nemilost prirode, da ugiba danima bez vode i hrane na onom žarkom suncu. A vas moje vjerne čitatelje, hehe, molim da prijedloge za kletve protiv tog antikrista ostavite kao komentar na poruku.
Zivkao sam okolo društva za zaštitu životinja i mogu vam reći da su oni obični goli k...., da ne budem prost. Uzimaju lovu od gradske uprave, a do životinja im je stalo ko što je pedofilu stalo do djece. Hebe se njima, nemaju mehanizme za pomoć životinjama, a rad im se svodi na puko gunđanje i morgovanje u pauzama između pijuckanja i žvakanja hrane koju kupuju o mom i o vašem trošku.
Jedino svaka čast udruzi koja drži Osječki "Azil", uvijek su spremni za pomoć i rad im se ne svodi na naklapanja i zgražanje, nego imaju konkretne mehanizme za pomoć. Da je ovo normalna država, kao što nije, ukinuli bi finacijsku pomoć svim tim nazovi društvima za zaštitu životinja i pomogli ovima iz "Azila".

Evo fotka tog malog ćukice, tj. male kujice Lune, kojoj sam ipak uspio naći dom kod svog prijatelja, pa neće u "dom za nezbrinute ljubimce".
Pozdrav do sljedećeg posta!