maligogo

ponedjeljak, 11.06.2007.

Predvrt ispred kuće mojih roditelja....

Donosim vam, ekskluzivno, fotografije vrta ispred kuće mojih roditelja.

Tu sam prvi puta pokušao nešto petljat oko uređenja vrta.
Brzo sam se zarazio vrtlarstvom pa mi se sad ovisnost otela kontroli.

Vani je nekako puno češća ta "bolest". U nekim državama je poprimila epidemijske razmjere.
Recimo kod Engleza posebno, a ni Skandinavci ne zaostaju.
Japance ne moram ni spominjat. Oni kad počnu šišuckat one bonsaije po pol dana, promatrajući svaki listić sat vremena prije nego ga recnu, stvarno djeluju kao da im nisu sve daske na broju.

Mi po običaju kaskamo za svijetom u tim stvarima gdje se traži da bar povremeno maknemo guzu iz udobnog naslonjača i uhvatimo se motike. Nama je genetski urođena ta odbojnost prema motici, a često i odbojnost prema alatkama općenito.
No svejedno moram priznati da i kod nas sve više ljudi brine o svojim vrtovima. Šetajući po gradu može se vidjeti sve više prekrasno uređenih okućnica.

Da po običaju ne pretjeram s tipkanjem, ubacit ću ovdje te fotke. Svaka slika govori tisuću riječi, pa će one zamijeniti moje brbljanje. (Uh da sam bar tako brbljav i uživo, nitko sretniji od mene. Al uživo većinom šutim ko riba i to do te mjere da i meni nekad bude neugodno. Mogu mislit šta sugovornici tada misle o meni. A tek telefonski razgovori, majko sveta, one pauze bez razgovora ponekad traju toliko dugo da pomislim da je onaj na drugoj strani žice odavno spustio slušalicu.:)

Evo ih.......

Predvrt u općem planu:

Mali kamenjar:

Iz ovog ćupa dolazi voda u gornje jezerce (Jaaako skup ćup, kupljen u Baumaxu. Vjerojatno su pobrkali prvo slovo u nazivu materijala od kojeg ga prave, pa računaju da ga prave od zlata, a ne od blata.):

Ukrasni žuti stolisnik:

I na kraju meni jako draga fotka, koja, mogu slobodno reći, ocrtava moja umjetnička stremljenja u svrsishodnosti životnog puta i nježnu personifikaciju svekolike općeprihvaćene društvene zbiljnosti u nježnosti vrhunaravnog poimanja apsolutnog, koje se ocrtava u božanstvenom nektaru koji plamti iz dubine gotovo pikasovski metastaziranog grotla postojanja usitnjenog u raspršenim djelićima stvarnosti mrežnice plastičnog oka.

Tako bi to rekli naši kritičari umjetnosti da je kojim slučajem fotografija osvanula na izložbi fotki u tamo nekoj galeriji.

A ja, seljo, bih sve to sažeo u jednu prostu rečenicu: "Kak' cool fotka!":

Zdravo drugovi vrtlari! Zdraaaaaaavo!