mali brat karlo
27.10.2009., utorak
KOLUMNA ka LIBRAR: SVAKI DAN JE PUTOVANJE, A SAMO PUTOVANJE JE DOM
Ovaj post posvećujem svim svojim prijateljima s kojima sam putovao po svijetu i svim putnicima namjernicima.Ima nešto što me tjera da putujem. Svega se mogu ostavit - od pića, hrane, duhana i ostalog. Ali od putovanja najteže. Dobrim dijelom se slažem sa Robertom Luisom Stevensonom - engleskim pjesnikom, romanopiscem i esejistom, koji je kazao: "Što se mene tiče ne poduzimam putovanje da bih nekamo stigao, već da bih putovao. Putujem radi putovanja. Velika je stvar kretati se". Ovo nedavno moje putovanje bilo je agencijsko, kao što zadnjih godina često prakticiram. Razlikuje se od onih nekadašnjih mojih putovanja auto stopom, vlakom, autobusom, pa dokle se stigne. Ali i ovakva putovanja imaju svoje prednosti. Upoznaš ljude koje možda nikad ne bi upoznao. Ali ovaj put se dogodila i jedna slučajnost. U mom autobusu agencije "Atlas" bila su dva para iz mog grada - Makarske, od koje sam neke i poznavao. Nitko nije znao za druge dok se nismo ukrcali u autobus u Zagrebu. Što ti je Internet prodaja! Radni naziv putovanja se zvao - Toskanska čarolija s Rimom. Putovanje i bijaše čarobno.Dijelom se to vidi i na slikama. Oduševila me Ferrara, u kojoj svi voze bicikle. U Bagno Vinoniju sam u termalnoj vodi prao noge i jačao cirkulaciju, u Firenci se zbog rijeke kulturnih hodočasnika nisam u galeriji Uffizi susreo sa Botticellijevom Venerom. Ali sam zato na zidiću, crkve San Lorenzo u društvu golubova nazdravio vinom "Nobile" svim putnicima. Prolio sam nešto vina i za bivše svoje suputnike i prijatelje, koji sada putuju po drugim dimenzijama. Da sam znao da je u toj crkvi i grobnica obitelji mecena Medici i za njih bih prolio koji gutljaj trpkog toskanskog vina. Na skalinama Piazza del Duomo sjetio sam se Uskrsa 1982. i Tine Fried iz Rimlingena čiji mi se hod svidio i morao sam se dignuti sa tih skalina i prići njoj, iako sam bio zamantan jakim suncem i . . . Nisam se popeo na zvonik crkve u Montepulcianu, ali zato sam u parku u Montalcinu izveo 10-minutnu solarnu jogu i kako kaže moj Makaranin Milan - za to vrijeme sat na zvoniku je čudom proradio. U Rimu ništa novo, osim što sam se na Piazza Navona spontano uključio u sindikalnu manifestaciju. Da, iznenadila me je jedna šarmantna gospođa iz Bolonje na privremenom radu u Rimu, koja me je u prolazu u jednom parku blizu Koleseuma počastila vegeterijanskom picetom. Na Navoni i piazzi Spagna nisam sreo svog poznanika- slikara karikatura Branka, kao 1979. i 1982. g. Ali sam doznao od jednog talijanskog slikara da ga i on ne viđa preko 20 godina. Ubacio sam 20 centi u fontanu di Trevi, a i novčić mi je prošao u rešetke iz veprovi usta u Firenci, što nekima i ne uspijeva, kao mom Makaraninu Marinu, koji će na putu za Rim možda zaobilaziti Firencu. Ne treba zaboraviti spomenuti ni meni posebno dragu Sienu, sa svojom jedinstvenom školjkastom glavnom pjacom. Sve pohvale našoj simpatičnoj vodićki Idi. Ali moram priznati da nisam poslušao njezinu sugestiju da ne stavljamo hranu od doručka u naše putne "zobnice". Kakav je to putnik namjernik s praznom zobnicom ? Puno je impresija bilo u tih pet neponovljivih dana putovanja kroz Toskansku čaroliju s vječnim Rimom. Zato ću zaključiti s rječima japanskog haiku pjesnika i slikara M.Basha: "Svaki dan je putovanje, a samo putovanje je dom.        |
