Cesta kojom ne hodamo zaraste u korov. Tako je i s prijateljstvom jer ako se ne njeguje, ono odumire.Iako ćete možda reagirati optužujući me kako nemam pametnijih ideja za blog, ipak ću riskirati i posvetiti ovaj post toj temi jer, kao što često kažete, nije sve u politici. Uostalom, zar blog nije e-dnevnik!?
Ovih dana primila sam mail cimerice s prve godine faksa. Razveselila me ta njezina gesta i vratila u studentske dane. Kaže da čita moj blog i zahvaljujući tomu, nakon 13 godina, ponovno smo u kontaktu. Njezina poruka vratila me na Lašćinu i u studentske dane. Prisjetih se sobe, koju sam dijelila s Nelom iz Blata na Korčuli i Jasnom iz Koprna kraj Drniša, te na atmosferu koja je tada vladala. Bili su to lijepi dani puni tulumarenja, mamurluka i naoko čudnih i nespojivih prijateljstava i ljubavi. One su studirale medicinu i biokemiju, a ja novinarstvo. Naša soba uvijek je bila puna kolega s faksa i prijatelja, a kod nas su ostajali i prijatelji koji su s roditeljima živjeli u Zagrebu. Govorili su da jedino tako mogu osjetiti prave čari studentskog života.
Moja majka, medicinska sestra, spakirala mi je, za svaki slučaj, kutijicu s lijekovima (od andola, voltarena do analgina). Kada se to pročulo, k meni su dolazili ljudi iz paviljona s glavoboljama, zuboboljama i lakšim bolovima. U šali su moje cimerice znale govoriti da sam promašila faks jer da odlično postavljam dijagnoze i primjenjujem terapiju te što ću na novinarstvu kad mi medicina više leži. Jasna je čak, kao ozbiljna studentica medicine, pokušavala apelirati, ali uzaludno, na moju savjest. Objašnjavala sam joj da može biti mirna jer da to nisu doze lijekova koje bi mogle nekome naštetiti. Prisjetila sam se i palme koju je moj najbolji prijatelj Boš donio u sobu na Lašćini kako bi imao ugođaj Dalmacije. Vođa Torcide u Zagrebu patio je od nostalgije i maltretirao sve oko sebe glasno slušajući heavy metal balade.
Pričajući s prijateljima o tom iznenadnom mailu, zaključili smo "mudro" kako je to život! Ljudi koje primamo u svoj život kao suputnike na kraći ili dulji rok obogaćuju nas. A neki nas opet znaju tako teško raniti da rane nakon njih ližemo godinama. Lijepo je to jednom objasnio Boš kazavši: "Sestro, ideš cestom i ono što je trulo, samo otpada." U pravu je Boš jer svatko od nas u životu je makar jednom doživio razočaranje u prijatelja, zaklinjući se da neće ponoviti istu grešku. Naravno, do drugoga puta! No kada ljudi stjecajem okolnosti izgube kontakt, tada ponovni susret dožive kao nešto normalno i nastave tamo gdje su nekada stali. Čini mi se da se to dogodilo Neli i meni i zbog toga sam sretna.
|
RSS
| Komentari da/ne?