|
|
Skromni ispraćaj
29.04.2007., nedjelja
Donedavni lider SDP-a Ivica Račan, koji se s te dužnosti povukao prije tri tjedna zbog uznapredovale bolesti, preminuo je jutros. Očito da je njegova i odluka obitelj da neće imati državnički pogreb, na koji kao bivši premijer ima pravo, nego će posljednji ispraćaj biti na Krematoriju uz nazočnost obitelji i najbližih prijatelja. To je svakako odluka pokojnika i njegove obitelji koju treba poštovati i možda nije uputno o njoj razglabati.
Međutim Račan je čovjek koji je cijeli radni vijek proveo u javnosti i svi su njegovi poslovi bili javni stoga se netko može zapitati čemu odluka da životni krug zatvori na intimnoj cermoniji daleko od očiju javnosti. Odakle sada takav preokret?
Dok je javnost s blagonaklonošću i razumijevanjem prihvatila odluku obitelji Ivana Supeka, našeg akademika i vrhunskog znastvenika, da bude pokopan mirno, bez ceremonije, jer je navodno, prema riječima njegovih bliskih suradnika, umro duboko razočaran stanjem u Hrvatkoj, dio javnosti, a i simpatizera SDP-a, teško će razumjeti takvu Račanovu odluku. Naime, iako je bio samozatajniji i skromniji od mnogih političara, Ivica Račan za života nije bio imun na eros javnosti i ono što je ona nudila.Njemu je ta javnost trebala kao saveznik mnogo puta u političkom djelovanju.I on se njome koristio.
Od utemeljenja hrvatske države državnički pokop imao je ministar obrane Gojko Šušak, a nakon njega dr. Franjo Tuđman, a s takvim počastima pokopan je i lider LS-a Vlado Gotovac. Na današnji dan 2003. umro je i general Janko Bobetko, koji je kao bivši načelnik Glavnog stožera HV-a imao protokolarni pokop, a i Ivo Latin, zadnji predsjednik Izvršnog vijeća SRH.
|
- 12:13 -
Komentari (45) -
Isprintaj -
#
Boban najbolji izbor
23.04.2007., ponedjeljak
Nakon debakla s kandidaturom Hrvatske za Euro 2012. u Cardiffu, dio javnosti, medija i političara traži od Vlatka Markovića da odstupi s čelnog mjesta u HNS-u. No on bahato odbija svaku odgovornost i tvrdi da će otići kad njega bude volja. Kao moguća alternativa nudi se u liku našeg proslavljenog kapetana vatrenih Zvonimira Bobana kojega zovu i hrvatskom varijantom Michela Platinija, koji je, kao i Boban na vrhuncu uspjeha i slave, napustio nogometnu karijeru i došao na vrh Uefe. Neki sam dan razgovarala s prijateljima iz Imotskoga koji su bili susjedi Zvoni Bobanu dok je s roditeljima živio u Imotskom i oni su uvjereni kako je Zvone idealan kandidat za mjesto čelnog čovjeka HNS-a. Ističu njegove nogometne i ljudske kvalitete te činjenicu da je fakultetski obrazovan, da je bio komentator talijanske televizije (Sky Channel), kolumnist u "La Gazzetti dello Sport" te da je predsjednik uprave "Sportskih novosti". Sve to ga kvalificirala, tvrde oni, da bude nasljednik Vlatka Markovića. Drago mi je bilo slušati da ljudi iz Imotskog tako veličaju Bobana jer opće je poznato da nitko nije prorok u vlastitu mjestu, a, eto, Zvone je postao ikona. Ljudi ga poštuju kao i njegov nogometni doprinos, a ne bez ponosa sjećaju se njegova oproštaja na Maksimiru kada su došle mnoge nogometne zvijezde odati počast Bobanu.
Nije zanemariv ni podatak da je Boban bio na sastanku kod ministra Primorca iako se politika ne bi smjela miješati u rad HNS-a. To jednostavno nije popularno bez obzira na to što je Marković Sanadera udario u taštinu. Naime, točno je da je Marković davao lažna obećanja i da je Vlada obećala milijardu eura za Euro, ali, pobogu, zar i poltičari, i to godinama, ne daju nerealna obećanja - i nikome ništa.
|
- 14:02 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
Mit o osvetnici Carli
18.04.2007., srijeda
Informacije da je glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte spasila vrh JNA od optužnice za ratni zločin i da je imala tajni dogovor sa Srbijom, što potvrđuju izjave bivšeg šefa srbijanske diplomacije Gorana Svilanovića, dokaz je da je izdan princip pravde. Naime, svjedočenje uglednog britanskog povjesničara dr. Marka Attile Hoare, koji je bio bivši istražitelj Haaškog suda, da su u prvom nacrtu optužnice bila imena cijelog državnog i vojnog vrha u Beogradu, dokazuje da je Carla del Ponte osobno stopirala takvu optužnicu i fokusirala se samo na Miloševića. I ne samo to. Glavna haaška tužiteljica nije tražila cjelokupnu dokumentaciju, a i ono što je dobila dijelom je cenzurirala, što nije bio slučaj s Hrvatskom, koja je otvorila arhive i tužiteljici išla naruku. Zašto je ovo svjedočenje važno kao i svjedočenje Geoffreyja Nicea, koji je u pismu New York Timesu upozorio na tužiteljičine ustupke Beogradu? U prvom redu, razbijen je mit o osvetnici Carli koja uvijek brani žrtve i traži pravdu. S druge strane, demantirani su svi oni u Hrvatskoj koji tvrde da sud u Haagu ne izjednačuje agresora i žrtve. Dapače, sada se vidi da su agresori na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku tretirani blaže od žrtava. Posebno će biti zanimljivo vidjeti koliko će istaknutih pojedinaca iz vojnog vrha Srbije biti sankcionirano, a koliko, npr., hrvatskih generala čeka suđenje u Haagu. Zanimljivo, Haaški sud više ne može procesuirati Kadijevića, Adžića ili Jovića, no to bi trebalo učiniti hrvatsko i pravosuđe Bosne i Hercegovine. Jer sad je više nego prije jasno da sva trojica trebaju odgovarati za ratni zločin.
Doda li se svemu navedenom da je i Međunarodni sud pravde nedavno presudio kako Srbija nije odgovorna za genocid prema tužbi Bosne i Hercegovine na temelju ovako cenzuriranih dokumenata, jasno je koliko je postupak Carle del Ponte nekorektan prema žrtvama. Može se ona sada opravdavati koliko hoće, pa čak je i VS UN-a može razriješiti dužnosti, ali gorak okus sumnje ostaje žrtvama srpske agresije i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj.
|
- 13:25 -
Komentari (48) -
Isprintaj -
#
Račan je završio političku karijeru poštujući demokratske principe
12.04.2007., četvrtak
Odluka Ivice Račana da se povuče s čelnog mjesta u SDP-u kako bi se mogao posvetiti borbi za život došla je naglo ali nije bila neočekivana. Budući da se Račan čitavo vrijeme, otkako mu je dijagnosticirana zloćudna bolest, ponašao kao odgovoran političar njegov potez valja gledati i kao želju da stranku, koju je vodio 17 i pol godina, izvuče iz pat pozicije, u koju je upala zadnjih dva i pol mjeseca. Bilo je pretenciozno očekivati da će on imenovati svoga naslijednika, jer SDP nije monarhija, a Račan nije autoritaran tip lidera. Tako je lopticu prebacio na izaslanike izvanredne konvencije stranke, koji će morati izbarati i novog predsjednika stranke ali i budućeg premijerskog kandidata. Jednostavno, Račan je odlučio i političku karijeru završiti poštujući demokratske norme i principe .
Kako mi je danas u razgovoru rekao Ivan Ninić stari SDP-ovac, jedan od najžešćih Račanovih kritičara dok je bio u SDP-u, odlukom da se povuče i da SDP u roku od 90 dana mora održati Izbornu konvenciju, Račan je pokazao da nije za Željku Antunović. Da je želio da ona vodi SDP Račan se ne bi povlačio već bi dopustio da ona i nadalje, do parlamentranih izbora vodi stranku i da, kao njegova zamjenica, koristi sve ovlasti - tvrdi Ninić. Uvjeren je da je ovakav način povlačenja te dogovor da se održi izborna konvencija, unatoč drugačijem raspoloženju u vrhu SDP-a, i to pola godine prije parlamentarnih izbora, otvara mogućnost da Milan Bandić isturi svog kandidata u liku Ljube Jurčića ili Zlatka Komadine, koji bi pomeli njemu neomiljenu Ž. Antunović.
Neosporno je da Antunovićeva ima izborni legitimitet, od zadnje konvencije stranke, kad je izabrana za zamjenicu i nije čudno da osoba poput nje, koja ima velike ambicije, traži od stranke da se odredi o njoj i kao liderici i kao premijerskom kandidatu. Međutim situacija se sada promijenila. Ljubo Jurčić istaknuti profesor i ekonomski stručnjak učlanio se u SDP i pokazao da nije bez ambicija da upravo on postane SDP-ov premijerski kandidat unatoč izjavama Ž. Antunović kako ga vidi samo kao člana buduće SDP-ove Vlade. Izborna konvencija SDP-a otvoriti će raslojavanje slično onome koje je prošao HDZ nakon Tuđmanove smrti. No pravu katarzu SDP će doživjeti tek nakon parlamentarnih izbora kada se svedu i zbroje svi računi kad se vide izborni rezultati.
|
- 13:09 -
Komentari (42) -
Isprintaj -
#
Čestitke zlatnom izborniku
03.04.2007., utorak
Počasni predsjednik HHO-a Antun Vrdoljak ponovno pliva uz struju. Nije želio biti dio euforičnoga slavlja pa makar i kurtoazno uputiti čestitke Ratku Rudiću, izborniku vaterpolske reperezentacije koja je postala svjetski prvak na netom održanom prvenstvu u Melbourneu. Dapače, Vrdoljak je u svom stilu, bez rukavica, ustvrdio da Rudić nije odgojio nijednog hrvatskog igrača te da nije u samom vrhu hrvatskih trenera i izbornika u koje ubraja Kostelića, Blaževića, Novosela i Červara. Nije Vrdoljak zaboravio Rudićeve odbijenice 1992. i 1994. godine kada ga je zvao u Hrvatsku. Očito mu nije oprostio ni svađu s Olimpijskih igara u Atlanti 1996. Sve to skupa začinio je izjavom kako "kršćani najviše vole izgubljenog sina ili ovčicu".
Sve te Vrdoljakove izjave možda bi imale smisla prije desetak godina, no danas one zvuče deplasirano i nekako neprimjereno u državi koja sebi voli tepati da je demokratska.
I možda bi ova priča stala na tome i nitko Vrdoljaku ne bi zamjerio njegovo "izdvojeno mišljenje" dok cijela nacija slavi najveći uspjeh našeg vaterpola da Vrdoljak i Rudić nemaju prapovijest osobnih sukoba. Tako da i ove Vrdoljakove opaske imaju prizvuk starih nerazriješenih računa.
Doda li se tome da predsjednik HVS-a Perica Bukić tvrdi da je za dolazak Rudića blagoslov trebao dati čak premijer Ivo Sanader, stvar poprima ozbiljne razmjere. Svakome pametnom u Hrvatskoj jasno je da politika zadire u sve segmente društva, ali da premijer odlučuje izravno tko će biti izbornik, previše je pa ako je i od Sanadera. Bukićeva je iskrenost dobrodošla, ali, na žalost, pokazuje svu bijedu demokratskog stanja u Hrvatskoj. A tek njegova izjava da su u Saboru neki saborski zastupnici, i to iz SDP-a, posprdno izjavljivali, nakon što je Rudić stao na kormilo vaterpolske reprezentacije, da se ponovno širi bratstvo i jedinstvo, znak je za uzbunu. No to s pozicije navijača danas nije važno i nitko danas neće izborniku Rudiću zamjerati da je devedesetih živio u Beogradu i Italiji ili da je jugoslavenski orijentiran iako su kritičari zaboravili da korijene vuče iz Dicma. On je jednostavno izbornik svjetskih prvaka i tome treba skinuti kapu i diviti mu se na isti način na koji se divimo nogometnoj vještini Mikija Rapajića, glazbi Arsena Dedić, glumi Pere Kvrgića...
|
- 12:31 -
Komentari (27) -
Isprintaj -
#
|
|
RSS
| Komentari da/ne?